Razgovor u povodu samostalne izložbe, odnosno prezentacije projekta Terra Scriptum (Pogon Jedinstvo, Zagreb, 6. lipnja 2026.)
Razgovaramo s umjetnikom o njegovoj intermedijalnoj praksi koja proizlazi iz dugotrajnog istraživanja Terra Scriptum, u kojem prirodu promatra kao dinamičan sustav znakova, odnosa i komunikacije. Polazeći od ideje da se u strukturama krajolika, ponašanju insekata, biljnim mrežama, migracijama ptica i drugim prirodnim procesima mogu prepoznati vlastiti oblici „jezičnosti“, autor istražuje mogućnost drukčijeg razumijevanja jezika – onoga koji nije isključivo ljudski niti reduciran na verbalnu komunikaciju. Njegov rad propituje granice antropocentričnog poimanja znanja i inteligencije te otvara prostor za dijalog s neljudskim akterima, pri čemu se umjetnost uspostavlja kao mjesto osluškivanja, prevođenja i promišljanja odnosa između čovjeka, tehnologije i Zemlje. U nastavku razgovora pokušat ćemo približiti teorijske i iskustvene izvore njegova rada te razmotriti na koji način umjetnička praksa može pridonijeti drukčijem razumijevanju prirode, tehnologije i zajedničkog života na planetu. Umjetnička praksa Vjerana Vukašinovića može se smjestiti u širi kontekst suvremenog „okreta prema životinjama“ (animal turn) i „biljnog okreta“ (plant turn) u humanistici, koji propituju tradicionalnu podjelu između prirode i kulture, subjekta i objekta, čovjeka i drugih živih bića. U tom teorijskom okviru priroda više nije shvaćena kao pasivni prostor ljudske reprezentacije nego kao dinamična mreža odnosa u kojoj različiti organizmi posjeduju vlastite oblike djelovanja (agency). Umjetnost pritom postaje mjesto susreta različitih modaliteta postojanja, a performans prostor pregovaranja između ljudskih i više-nego-ljudskih aktera.
Možda da u razgovor krenemo od Vašega vrta krijesnica. Recite nam nešto više o tome jer nažalost nisam imala prigodu vidjeti taj poseban vrt koji se nalazi nedaleko zagrebačke Močvare?
Ove godine održao sam dvije zvučne šetnje vrtom krijesnica, koji se nalazi na području Starog Trnja u tzv. „divljim“ vrtovima, a koji se nalaze u neposrednoj blizini Pogona Jedinstvo i kluba Močvare. Koliko znam u ovom dijelu grada nije ih moguće vidjeti nigdje drugdje zbog svjetlosnog zagađenja i iskrčenih gustih zelenih površina. U vrtu, čiji sam korisnik, postoji dio koji sam prilagodio posjetima, a da pritom ostane okoliš kakav krijesnicama odgovara za njihove ‘svjetlosne ljubavne igre’. Ta magija odvija se svake godine oko Ivanjske noći koja se tradicionalno obilježavala u poganskim slavljima ljetnog suncostaja, koji je simbolizirao vrhunac ljeta i moć Sunca. Moj razgled prati i fantastično-predajni znanstveni tekst koji sam napisao i zabilježio kao audio pripovijedanje na audio kazeti, što ne smeta krijesnicama jer ih zvuk kao i naše prisustvo ne ometa u njihovoj igri. Posjetitelje inače zamolim da u potpunosti ugase mobitele kako svjetlo ekrana ne bi poremetilo komunikaciju koju krijesnice imaju među sobom i s okolnim bićima. Čini se da danas takvi trenuci, kada smo potpuno van mreže, postaju prava rijetkost i luksuz.
Povodom navedene samostalne izložbe, odnosno prezentacije projekta Terra Scriptum u performansu Luddite vs. Drone gađali ste dron glinenim kuglicama u kojem su sjemenke (w. Masanobu Fukuoka glinene kuglice). Naime, koristili ste praćku; u trenutku, kako pojašnjavate u opisu performansa, kada glinena kuglica promaši dron i padne na tlo, performans se iz čina otpora pretvara u čin sadnje. Je li za Vas taj „promašaj“ zapravo željeni ishod rada – i što nam on govori o mogućem odnosu između čovjeka, tehnologije i Zemlje danas?
Ideja tog performansa bila je pružiti simbolični otpor tehnologiji nastaloj uglavnom za potrebe vojne industrije ili industrije eksploatacije, a da moja gesta ne ostane isključivo na razini odnosa borbe između čovjeka i mašine (koja s time nema ništa), i time da ponavljam potrošeni narativ borbe čovjeka i tehnologije. Ne smatram da trebamo uništiti mašine, ali pristup prema njima možemo promijeniti i prilagoditi njih i nas dostojanstvenom suživotu. Mislim da je vrijeme da postavimo pitanje na koju cijenu pristajemo za malo plastične zabave, koju dobivamo u ime sve te tehnologije koja se koristi za ubijanje i općenitu eksploataciju života i resursa ovog našeg planeta. Zanimljivo je osvijestiti kako se proizvodi vojne industrije transformiraju u proizvode industrije zabave.
Luddite protiv Drona postavlja u odnos čovjeka i tehnologije, prizivajući odnos snaga Davida i Golijata, kao i pozivajući se na pobunjene radnike engleske tekstilne industrije početkom 19. st. koji su se pobunili protiv mašina koje su im oduzimale posao i ugrožavale egzistenciju. 200 godina kasnije i dalje živimo u vremenu u kojem ne postoji regulacija upotrebe mašina. Mašine se upotrebljavaju kako bi se iz radnih procesa isključilo čovjeka i povećao profit korporacijama. Postavio sam sebe s primitivnom praćkom u položaj prema dronu koji s kamerom lebdi iznad mene. Koncept je da je svaki promašeni hitac sadržao glinenu kuglicu sa sjemenom skupljenim u šumi, i da na taj način čin otpora prema proizvodima vojne industrije postane čin sadnje. Ono što se na prvi pogled čini promašajem ovdje dobiva vrijednost jer postaje širenje bioraznolikosti; svaka glinena kuglica koja ne pogodi dron rasipa sjeme po zemlji. U vremenu koje slavi učinkovitost upravo je takav “promašaj” možda najvažniji oblik otpora. Predlažem da se što više posvetimo promašajima.
Možda bi neki teoretičari kritičkih biljnih studija rekli da pojam “jezik Zemlje” podrazumijeva svojevrsnu antropomorfizaciju prirode? Pojasnite nam kako točno razumijevate jezik Zemlje; koliko je navedeno razumijevanje blisko Lovelockovu razumijevanju Zemlje kao živog organizma ili se ipak više nalazimo u sferi komparativne mitologije koja govori o nemuštom jeziku koji smo kao racionalna bića zaboravili…
U filozofskom smislu smatram da bića ne komuniciraju da bi preživjela nego da bi stvorila zajednički svijet; funkcija nije prijenos nego ko-kreacija stvarnosti. Krajolik, voda, biljke, životinje i klima nisu nijema pozadina ljudskog života, nego aktivni sudionici svijeta koji izražavaju vlastite obrasce i odgovore. Pritom se ne radi o misaonoj već tjelesnoj aktivnosti. Planetu Zemlji i njenim akterima ne može se pristupiti znanstveno kao objektima već sveukupno kao nešto u čemu čovjek ne može biti neutralni promatrač, niti interpretator, već sudionik. Zato smatram da je u ljudskom jeziku ono najuniverzalnije njegova poetičnost ili umjetnička gesta koja ima moć povezati partikularne odnose u cjelovitu sliku. Mislim da se kod Lovelocka više radi o dinamici samoregulacije atmosfere, oceana, biosfere kojima Zemlja, promatrana u njegovoj hipotezi kao jedan jedinstveni organizam Gaia, odgovara na promjene. Meni je bliže filozofsko razmišljanje Brune Latoura koji smatra da se u „Kritičnoj zoni“ (području planeta u kojem se odvija sav život) odvija komunikacija mnoštva aktera poput ljudi, biljaka, bakterija, stijena, atmosfera, rijeka i tehnologija. S tom razlikom što ja na te aktere ne gledam odvojeno već razmišljam o njima kao cjelini, metaforički ili mitološki kao dio posade jedinstvenog ‘svemirskog broda’ pod nazivom planet Zemlja, a koja se također izražava i to transformacijom materije i svijesti. Kao da se ideje u vremenu postepeno pretapaju u čistu materiju. Smatram da kao što izražava Tarkovski u svom Solarisu, čovjek treba otkriti da ne može prisiliti planet da govori ljudskim jezikom ili da planet Zemlju i svemir pokušava ljudskim jezikom ograničiti. Postojanje i naš rodni planet uvijek će nam ostati nerazumljivi, ali je odnos s planetom dobra prilika da se susretnemo sami sa sobom. Znanost je u pokušaju da znanstvenim jezikom objasni svijet kao uređeno mjesto (kozmos) naišla na neočekivane i apsurdne postavke kvantne fizike. Ne možemo biti sigurni da taj uzročno posljedični red kojim pokušavamo stabilizirati svijet u kojem živimo nije također jedan od velikih antropomorfnih mitova.
S druge strane primjeri fantastičnog uređenja svemira su svuda oko nas, uzmimo samo za primjer značaj Mjeseca za Zemlju koji poput točke sidrišta zapravo stabilizira nagib Zemljine osi i usporava Zemljinu rotaciju. Bez Mjeseca nagib bi mogao kaotično varirati i tako bi destabiliziralo duljinu dana, plimu i oseku, klimu i dovelo do ekstremnih promjena, a posredno bi utjecalo na uvjete u kojima se život ne bi mogao stabilno razvijati. To je dobar primjer kako ni Zemlja nije izolirani sustav, nego dio dinamične mreže odnosa u kojoj i naizgled udaljeno nebesko tijelo ima presudnu ulogu u svakodnevnom funkcioniranju našeg planeta.
U tom smislu shvaćanja isprepletenih stvarnosti sadržajnija mi je indoeuropska ili staroslavenska mitologija po kojoj je dio naše realnosti da npr. ptice prenose poruke i drugim bićima, stabla prorokuju u snovima ili odgovaraju na pitanja šumom krošnje, žabe donose vijesti o začeću, izvori su kanali između vidljivog i nevidljivog svijeta, stijene čuvaju priče, itd. Do gubitka razumijevanja te univerzalne jezičnosti je možda došlo korištenjem ljudskog pisma u utilitarne svrhe, ali možda je i to samo proces kojim čovječanstvo treba ponovno otkriti da je cijelo vrijeme živjelo na planetu koji je govorio, ali ga nije znalo slušati.
Kako izbjeći opasnost da se znanstveni pojmovi (Turing, eusocijalnost mrava, inteligencija) koriste metaforički na način koji može „zamagliti“ njihovo izvorno značenje ili smatrate da je takva opasnost samo znanstvene prirode? Navodite u svom zanimljivom opisu rada sljedeće: „U tom smislu zanimljiva mi je razlika koju je Alan Turing postavio između matematičkog modela (automata) i ideje Oracle Machine, stroja koji svoje odgovore ne pronalazi isključivo izvođenjem algoritama, nego ih prima iz izvora koji nadilaze samu logiku računanja.“
Turingova Oracle mašina zanimljiva mi je kao mogućnost da razmišljamo o mašinama koje nisu isključive i neosjetljive prema okolini već u njoj sudjeluju i podržavaju život, i da pritom pomažu i ljudima uspostaviti skladniji odnos s planetom i univerzumom. Smatram da se znanstveni jezik, kao jedan oblik ljudskog jezika, također obilno koristi metaforama (stablo života, genetski kod, crna rupa, veliki prasak, itd.) da bi mogao opisati jedan njegov isječak i da bi svijet učinio razumljivijim i stabilnijim mjestom. Mislim da nije problem da čovjek kroz različite artikulacije i metafore produbi ili proširi odnos s onim nepoznatim u svijetu u kojem se nalazi. Opasnost je kada se znanstveni pojmovi mitologiziraju da bi se zadržao postojeći poredak vladajućih struktura i privilegiranih, poput recimo „zamagljenog“ pojma ekologije. No, ako nam znanstveni pojam može pomoći da kao društvo jasnije čujemo i vidimo druge ljude i ne-ljude kao jednake i međusobno povezane, da vidimo uzorke prirodnog ponašanja i primjenjujemo ih, tada je, po mom mišljenju, znanstvena terminologija korištena kao metafora novih narativa koji nude nova razumijevanja našeg suživota i upoznavanja nas samih. Jezik je u određenom intimnom odnosu s tehnologijom i upotreba pojmova očito ima višeznačnu narav, kao i tehnologija. Ali zato imamo umjetnost koja nam dozvoljava da postavimo pitanje: Što ako?
Koje umjetnike/ice na našoj sceni prepoznajete sa sličnim odnosnom prema Zemlji?
Pa čini mi se da taj odnos prema Zemlji kao transformacijskom i komunikacijskom mediju gaji više naših umjetnika kroz neke svoje radove, meni u tom smislu najprije pada na pamet Ivan Ladislav Galeta. Kako sam imao sreću pohađati njegova predavanja, sjećam se i njegovih bilješki u njegovim umjetničkim dnevnicima koji su propitivali određene temeljne postavke čovjekovog postojanja. Ono što mi se je urezalo u pamćenje bio je njegov jasan stav o odgovornosti prema korištenju materije odnosno materijala kod stvaranja umjetničkih radova. On je svoj umjetnički put završio kroz življenje u krajoliku, također tražeći mogućnosti bioraznolikosti u umjetnosti. Ja također svoju inspiraciju nalazim u prirodnim sustavima, uzorcima i ciklusima kroz svoj rad i boravak u „divljem“ vrtu koji se nalazi na gradskom zemljištu na Starom Trnju.
O Zemlji kao umjetničkoj formi najveći utjecaj imao je na mene rad Ivana Kožarića „Nemogući projekt – Rezanje Sljemena“ u kojem, između ostalog, postavlja filozofsko pitanje o planini kao mogućem materijalu umjetnosti. Kao i njegov rad „Stog sijena“ koji dovodi u odnos gradske strukture i strukture prirode, vremena i prolaznosti. Od mlađe generacije suvremenih umjetnika jako cijenim i rad Marianne Nardini koja se na implicitni način bavi organskim procesima raspadanja, propadanja i promjene koje izražava ili kroz tijelo ili kroz organske ili pronađene materijale. Iskreno ne znam nikoga tko je na našoj sceni toliko autentičan i hrabar prepustiti se raspadu subjektiviteta i vlastitoj transformaciji.
I završno, u vezi jezika Zemlje, kako razlikujete vlastitu interpretaciju “jezika Zemlje” od projekcije ljudskih značenja na prirodu?
Ja jednostavno pokušavam primijetiti uzorke određenih izraza Zemlje i primijeniti opaženo u svom umjetničkom radu. Koristim u svom radu neke metode kojima se priroda služi, poput ponavljanja, promjena kroz cikluse, prenošenja povoljnih uzoraka, transformacija, kao i mutacija, paralelni rast, dinamika suglasja i disonance, propadanje materijala, zapetljanost, itd. Ja zapravo ni ne pokušavam interpretirati ili misaono „pročitati“ jezik Zemlje, nego ga pažljivije opažati, kao što bi gledao i sebe uronjenog u ocean besmislenog teksta. Gledam na planet Zemlju također kao biće transformacije materije i svijesti, pojedinačnih isprepletenih bića i jedinstvene cjelovitosti. A sebe na neki način smatram sakupljačem i istraživačem koji prolazi kroz proces ‘spuštanja na Zemlju’. Jezik Zemlje nalazim upravo kroz takve postavke: kao inteligenciju koja nije reducirana na računsku operaciju već djeluje kroz odnose, iskustvo života, svijest o vremenu, i životnosti materije. Taj zemaljski sustav komunicira sa svim bićima pa tako i s nama pomoću jedinica jezika koji nije binaran nego je mnoštven, te upravo zbog toga proizvodi mnoštvo mogućih izraza i odgovora. Pritom me naravno zanimaju i mediji i instrumenti koje je čovjek izumio (oponašajući ono što već postoji u prirodi), kao i medij u materiji i vremenu prirode, stijene, atmosfere, tlo, izvori vode, gljive, kretanje insekata, ptičji pjev i sve što pruža obrasce kao način na koje Zemlja pohranjuje, prenosi izraze i transformira ih.
Kritizirate dominantno shvaćanje tehnologije, ali istodobno koristite tehnologiju u radu, kao što smo mogli vidjeti na primjeru navedene prezentacije projekta u Tvornici jedinstvo. Kako pomirujete ta dva aspekta?
U mom umjetničkom radu priroda i tehnologija nisu odvojene teme. Ako prirodu doživljavam kao sustav znakova, tada su tehnologije jezici kojima tu knjigu čitamo. Svaka tehnologija omogućuje nam da prirodu vidimo, čujemo, doživljavamo i pamtimo na drugačiji način, ali istodobno oblikuje i ono što ćemo uopće biti sposobni primijetiti. Zato me ne zanima samo ono što tehnologija može zabilježiti, nego odnos prema svijetu koji svaka tehnologija može proizvesti. Tinta i olovka u ruci jesu tehnologija koja mi omogućuje specifičan odnos prema mravljoj koloniji kroz koji razvijam svoja prva iskustva susreta s mravinjacima. Crtež nije dokumentacija nego oblik sporog mišljenja kojim pokušavam uskladiti vlastiti ritam s ritmovima drugih bića.
Zašto Vam je pritom važna analogna tehnologija; na izložbi Staze leta ptica postale su rute izbjeglica koristite kazetofon, pisaći stroj…? Je li riječ o estetskom izboru ili o drukčijem epistemološkom odnosu prema svijetu?
Stari kazetofon, kazete i druga analogna tehnologija koju koristim nije prisutna u radu iz nostalgije. Ona predstavlja sporiji, materijalniji i opipljiviji odnos prema tehnologiji. To su uređaji koje možemo otvoriti, razumjeti, popraviti i čije funkcioniranje nije skriveno, kao što je slučaj s današnjim digitalnim tehnologijama.
Skulptura Brbljava stijena omogućava mijenjanje audio kazeta sa snimljenim zvukovima ptica, žaba i drugih bića, koja nestaju, te će korisnik tako istodobno upoznati zvukove prirode s kojima sam radio kao s materijalima, ali i tehnologiju koja je i sama postala dio kulturnog pamćenja.
Kako vidite ulogu umjetne inteligencije u odnosu prema “jeziku Zemlje”? Može li AI biti sredstvo osluškivanja ili nas dodatno udaljava od prirode?
Kao što sam već rekao, pitanje nije tehnologija sama po sebi, nego tko ju razvija, koristi i s kojom svrhom. Tako je još od prvog kamena oštrog ruba kojim se čovjek služio kao alatom. Slažem se s filozofom Yuk Huijem da tehnologija nema univerzalnu bit, nego uvijek odražava filozofiju i vrijednosti koje stoje iza nje.
AI bi mogao biti sredstvo koje nas približava međusobnoj suradnji i produbljuje naš odnos s više-nego-ljudskim svijetom. No današnji modeli umjetne inteligencije uglavnom su razvijeni unutar imaginarija koji prirodu promatra kao skup podataka, resursa i procesa koje treba optimizirati i maksimalno iskoristiti. Ovdje treba spomenuti i da se AI industrija prometnula u jednog od najvećih zagađivača okoliša sa svojim nezaustavljivim i stalno rastućim potrebama za rijetkim rudama, beskonačnim količinama energije i vode koja su potrebne za rad data centara kao i sa nepreglednim količinama e-otpada koji se odlaže na raznim lokacijama na našoj planeti Zemlji.
U tom smislu, AI nas danas često udaljava od sposobnosti da osluškujemo ritmove i jezike živoga svijeta, šum lišća, tok rijeke ili druge oblike komunikacije koji ne pripadaju ljudskom jeziku. Ipak, vjerujem da je moguće zamisliti drukčiji razvoj umjetne inteligencije: onu koja ne služi kontroli i eksploataciji prirode, nego proširuje bioraznolikost, njeguje suživot i produbljuje naš odnos s drugim bićima i ekosustavima.
Pozivate se na Alana Turinga, Yuka Huija, Brunu Latoura, Martina Heideggera i Donnu Haraway itd. Jesu li oni za Vas ravnopravni sugovornici ili među njima postoje važne razlike? Npr. navodite da Vam je u tome smislu bliska misao Yuk Huija, koji govori o potrebi razvijanja kozmotehnika, različitih načina na koje pojedine kulture povezuju kozmos, tehniku i mišljenje.
Kada radite s mravima, izvorom Kamačnika ili zvukovima ptica, gdje završava promatranje, a počinje umjetnička interpretacija? Za izvor rijeke Kamačnik, na skupnoj izložbi Staze leta ptica postale su rute izbjeglica, navodite da je „dubok nekoliko stotina metara i star milijunima godina“ koji na vas djeluje poput komunikacijskog portala; „ne kao metafora bijega od stvarnosti, nego kao mjesto susreta različitih vremenskih skala, geoloških procesa, vode, mikroorganizama i ljudske percepcije.“
U tom smislu osjećam za sada najveću bliskost s mišljenjem Brune Latoura koji predlaže da prirodu promatramo kao mrežu aktera u kojoj ljudi, životinje, biljke, minerali, tehnologije i klimatski procesi zajedno sudjeluju u oblikovanju stvarnosti. Zemlja nije objekt promatranja iznad kojeg „letimo“ i u kojem ne sudjelujemo, nego je čovjek aktivni sudionik života tog kompleksnog sustava komunikacija i različitih odnosa živih i neživih sudionika. Istodobno mi je zanimljiva i misao Yuka Huija, čija me ideja ‘kozmotehnike’ potiče da razmišljam kako bismo mogli razvijati tehnologije koje ne počivaju na logici eksploatacije i kontrole prirode, nego na različitim kulturnim načinima uspostavljanja odnosa s njom.
Kao što govori Donna Haraway nijedno biće ne postoji izolirano, nego se život uvijek oblikuje kroz odnose različitih vrsta. Kada govori o making kin ili o response-ability, Haraway ne poziva samo na brigu za prirodu, nego na razvijanje sposobnosti da odgovaramo jedni drugima: ljudi, životinje, biljke, gljive, mikroorganizmi ili tehnologije. Heidegger je pak upozoravao na opasnost svođenja jezika na puko informacijsko sredstvo, pa upravo zato pokušavam misliti i jezik i tehnologiju drukčije – ne kao sredstvo ovladavanja prirodom nego kao mogućnost otkrivanja svijeta i uspostavljanja pažljivijeg odnosa prema onome što nas okružuje. Nisam siguran gdje točno završava promatranje a počinje umjetnička interpretacija, mislim da radim s nekim unutrašnjim prožimajućim dojmom.
Što biste željeli da posjetitelji ponesu nakon susreta s Vašim radovima, odnosno postoji li trenutak/ trenuci /razgovori u kojem smatrate da je umjetničko djelo “uspjelo” uspostaviti dijalog između čovjeka i Zemlje?
Želim skrenuti pažnju na fantastični dio našeg sudjelovanja na ovom planetu i u tom smislu volio bih da posjetitelji ponesu neku razinu doživljaja i ljepote svoje prisutnosti u mnoštvu i bivanja u vremenu. „Uspjelo“ umjetničko djelo bi u tom smislu bilo ono koje podsjeća da je drugačiji pristup svijetu uvijek moguć, kao što je u tom smislu moguć naš „povratak“ na planet Zemlju. Svako iskreno umjetničko djelo nudi nam argument protiv neizbježnosti.
Godine 2024. realizirali ste rad Šetnja s korovom u sklopu istraživačkog programa u Pogonu Jedinstvo. Koliko se performans Čitanje korovu, na skupnoj izložbi Staze leta ptica postale su rute izbjeglica, podudara s navedenim radom?
Rad Šetnja s korovom bio je moj umjetnički proces kroz koji sam se pitao što je točno korov i gdje je njegovo mjesto. Najviše sam saznao o tome koliko su riječi površne da nam prevedu išta o tim sadržajnim slojevitim korpusa bićima koja su jednostavno smetnja čovjekovim ekonomskim i kolonijalnim procesima te eksploatacijskim industrijama. Ratovi s korovom pomoću pesticida vode u potpuno i trajnu dezertifikacija teritorija ili svojevrsno samoubojstvo čovjeka i pomor drugih kolateralnih žrtava Kritične zone. Nekako sam istovremeno naišao na vijest o nekoliko stotina kilograma knjiga koje su bile bačene na ulicu u Zadru, a kasnije se upitao i koje je mjesto otpisanih knjiga u knjižnicama. Tako je taj rad besciljne šetnje s korovom prerastao u to da čitam korovu iz odbačenih i neželjenih knjiga i zapravo je originalni naslov performansa „Kako čitati korovu?“ Ideja performansa je kroz živi proces participativne suradnje dovesti korov i knjige u blizinu i međusobnom suradnjom kreirati korov-knjige koje će biti udomljene na nečijoj polici.
U svojoj biografiji navodite da ste izveli više performansa, među kojima se ističe Pozdrav suncu (2021.). Kako i gdje ste koncipirali navedeni rad?
Performans i video dokument Pozdrav suncu je moje izvođenje tisućljetne tjelesne prakse pozdrava Suncu na Jakuševcu, mjestu koje je nusproizvod naše potrošačke kulture, dok konkretnu masu ili tjelesnost tog otpada pokušavamo ideološki sakriti od naših očiju. Praksa joge je u ovom slučaju moj alat za propitivanje odnosa tijela, otpada i okoliša. Želio sam premjestiti ritual izvođenja svojevrsnog pročišćenja duše iz idealiziranog ambijenta u mjesto koje je estetski i ideološki odbačeno. Želio sam i privremeno transformirati gradsko odlagalište otpada, kreirati trenutak prakse izražavanja zahvalnosti i skromnosti i istovremenog osjećaja ‘bačenosti’ u vlastiti svijet konzumerističkog otpada. Centralna ideja bila je postaviti tijelo u poziciju u kojoj ne traži bijeg od kontaminiranog svijeta nego ulazi u njega, pretvarajući prostor skrivenog osjećaja nelagode u mjesto kontemplacije.
Godine 2023. izložili ste umjetničke instalacije iz serije Biodiverzija I–II u okviru izložbe Kako gledati prirode?, te Biodiverzija III na skupnoj izložbi Organska inteligencija u sklopu platforme Artupunktura. Koje su sličnosti i razlike između navedena dva rada?
Biodiverzije kao tema mog magistarskog rada razvijala se u fazama kroz koje sam se bavio prostorom ili prostorijama za kolektiv ili za mnoštvo. Kućišta sam izrađivao od gline, a zamisao je bila stvoriti prostor koji će moći primiti mnoge biljne jedinke, kako bi kreirao određeni prostor divljine. Taj izraz divljine usko je povezan s idejom “divljaštva”, primitivizma, nepismenosti ili nedostatka “civiliziranosti”, a ja sam se bavio mišlju da je divljina prostor koji otvara mnoštvo novih narativa i pruža otpor ‘monokulturnom’ razmišljanju. Konceptualno, to je bila težnja za stvaranjem mašine koja nije mašina, već vid ekološke tehnologije, nešto što bi pružilo otpor provedbi industrijskog pokoravanja teritorija.
I završno, smatrate li da umjetnici kod nas dovoljno govore o kapitalocenu, otpadocenu, o tome da naša „kuća ipak gori“… i ekološki i politički?
Mislim da j gotovo nemoguće da mladi umjetnici sa svojim umjetničkim senzibilitetom mogu ostati netaknuti od gorućih problema naše civilizacije u vremenu krize opstanka i raspada civilizacijskih institucija. Gotovo je nemoguće ne postaviti sam sebi pitanje što znači moje stvaranje na kraju vremena. Čak i kada se te teme ne pojavljuju izravno, vjerujem da su prisutne u nekom svjesnom ili nesvjesnom sloju svakog suvremenog umjetničkog rada. Ne mislim da se umjetnost može svesti na aktivizam, ali u vremenu urušavanja ekosustava i nestajanja brojnih oblika života kao posljedice ljudskog djelovanja teško je u potpunosti vjerovati u ideju umjetnosti radi umjetnosti.
Svaki umjetnik to proživljava i treba kako kaže Laurie Anderson ‘osjećati tugu bez da se bude tužan’. Vjerujem da u svakom suvremenom umjetničkom radu postoje tragovi krize vremena. Ali umjetnost nam omogućava prostor za propitivanje ideja budućnosti kao i propitivanje mitova u kojim živimo, i otvara prostore suradnje u kojem možemo iskusiti i vježbati drugačije oblike naše pažnje, osluškivanja i suživota. Umjetnost je i dalje ‘opasna’, jer nam daje slobodu zamisliti drugačije budućnosti i imaginarije.
I za sam kraj, kao posveta svim našim učiteljima, učiteljicama, profesorima: koliko je rad Ivana Ladislava Galete imao učinak na Vas, o čemu ste već uvodno govorili?
Pa, sada kada trebam odgovoriti na ovo pitanje čini mi se da je ta isprepletenost bila puno ozbiljnija nego što sam joj do sada posvetio pažnju, možda također na nekoj razini koja nije bila potpuno misaona. Sjećam se da je prvu ‘iskru’ mojeg bavljenja videom kao medijem ‘zapalio’ upravo prof. Galeta kao predavač vanrednog kolegija Novih medija koje sam odabrao kao student filozofije. Tada je, otprilike 2002. godine, na toj klasi u Selskoj ulici nastao kratki hibridni igrano-eksperimentalni film „Kad se smrkne“, i to je bilo neko moje prvo otkrivanje video stvaranja, kao i moj prvi susret s režijom i montažom kojima se i dan danas bavim. Putem kojim sam prolazio u svom otkrivanju umjetnosti veselilo me je naići na nova područja kojima je prolazio prof. Galeta i na „sjemenke“ koje je ostavljao iza sebe. Sreli smo se nekoliko tjedana prije njegovog odlaska sa Zemlje na jednom sajmu ezoterije na Velesajmu; taj susret je ostavio snažan dojam na mene. To me je motiviralo da dvije godine kasnije s Višnjom Pentić u Kinoklubu Zagreb organiziram autorsku večer posvećenu liku i djelu Ivana Ladislava Galete.
Vjeran Vukašinović novomedijski je umjetnik koji istražuje suvremene tehnologije i umjetničke prakse kao sredstva otpora monokulturi, ističući važnost (bio)raznolikosti kao temelja slobodnog prostora i odnosa između ljudi i ne-ljudskih aktera. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na FFZG-u te magistrirao Animirani film i nove medije na ALU u Zagrebu. Ko-redatelj je dugometražnog filma Odredište nepoznato (2011.), nagrađenog na Vukovar film festivalu, te autor niza kratkometražnih filmova i videoradova. U recentnoj umjetničkoj praksi posvećen je propitivanju odnosa tehnologije i ekologije te kritici industrijske monokulture kroz projekte poput serije instalacija Biodiverzija I-III (2023.-2024.) ili performansa Šetnja s korovom (2024.). Dugogodišnji je voditelj filmskih radionica za djecu u sklopu programa FROOOM te pokretač Shuma filma, usmjerenog na edukaciju iz područja filma i novih medija za mlade. Radi kao filmski i tv montažer na HRT-u.
Istaknuta fotografija: Vjeran Vukašinović, “Autoportret”
#ekologija #komunikacija #razgovor #Suzana Marjanić #Terra Scriptum #Vjeran Vukasinović
