U povodu stogodišnjice pokretanja Svijeta – ilustrovanog tjednika
Kad sam krajem osamdesetih odjedrio iz Rijeke u Zagreb, zaposlio sam se najprije kao urednik deska u uglednoj ženskoj reviji Svijet. Raditi s legendama novinarstva kao što su Magda Weltrusky, Višnja Ogrizović ili Arlette Ambrožić-Paić uistinu je bila privilegija. U dvije godine rada u toj reviji doznao sam sve o njezinoj povijesti, ovlaš pamteći informaciju da je posrijedi sljednica imena ilustriranog prijeratnog tjednika.
E pa taj prijeratni tjednik ove godine bilježi sto godina i djeluje svježije, atraktivnije i zanimljivije od većine toga što danas možemo naći na kioscima. U svojim potragama za raznim tiskovinama (kako to anakrono danas zvuči!), uspio sam nabaviti nekoliko brojeva toga zagrebačkog Svijeta koji je počeo izlaziti 1926. godine i na tržištu je opstao 12 godina.
Kad je Zagreb prije sto godina dobio taj Svijet, svijet se već poprilično ubrzao. Automobili su prestali biti čudovišta od kojih se sklanjaju konji, avion više nije bio isključivo naprava za samoubojice i ratne pilote, žene su skratile kosu, a onda, na opće zgražanje konzervativnijeg dijela čovječanstva, počele skraćivati i suknje. Štoviše, na stranicama Svijeta neke od njih prikazane su bez dobrog dijela odjeće. Nečuveno!
Charleston je ozbiljno ugrožavao dostojanstvo odraslih ljudi, jazz se širio Europom kao glazbena zaraza protiv koje, srećom, nikad nije pronađeno cjepivo, a kino je od sajamske atrakcije postalo mjesto na kojem se moglo naučiti kako treba izgledati, ljubiti se, pušiti cigaretu i dramatično otići iz prostorije.
U takvom je trenutku na kioske stigao prvi broj Svijeta. Imao je šesnaest velikih stranica i izgledao je kao da se Zagreb, nakon duljeg premišljanja, odlučio prijaviti za članstvo u dvadesetom stoljeću. Punim imenom Svijet – ilustrovani tjednik (ah, kako to srpski zvuči, zaključila bi društvenomrežna nejač), bio je izdanje Tipografije, tada ozbiljnoga zagrebačkog novinskog pogona koji je već izdavao Jutarnji list, Obzor i Večer, a od 1925. i Zagorkin Ženski list.
Iza projekta stajao je Otto Antonini, akademski slikar, grafičar, ilustrator, dizajner i, pokazat će se, čovjek s vrlo dobrim osjećajem za ono što će publika poželjeti gledati prije nego što toga i sama postane svjesna. Antonini je pritom dobro razumio nešto što urednici novina ponekad ni danas ne razumiju: ljudi magazin najprije gledaju, a tek ga onda čitaju. Svijet je zato izgledao raskošno. Tipografija je upravo 1926. nabavila tada najsuvremeniju tiskarsku opremu u zemlji; fotografije su reproducirane kvalitetnom tehnikom. Antoninijeve naslovnice bile su art déco bez provincijalnog kompleksa. Vitke figure, elegantne žene, geometrija, jake plohe, automobili, ples, sport, ljeto, zima, mondeni život i ponešto vrlo diskretne erotike činili su od kioska malu izložbenu galeriju. Naslov Svijet nije jednostavno bio zalijepljen iznad ilustracije. Antonini ga je uklapao u kompoziciju, mijenjao mu font i odnos prema slici, tretirajući naslovnicu kao cjelinu. Danas bismo rekli da je gradio brand identity. Srećom, tada to nitko nije tako zvao.
Zbog toga usporedbe s Vogueom, Vanity Fairom, berlinskim Die Dame ili pariškim ilustriranim magazinima nisu samo naknadno lokalno samohvalisanje. Svijet je doista izgledao europski. Povjesničar fotografije Želimir Koščević nazvao ga je jedinim pravim ilustriranim tjednikom europske razine u Hrvatskoj, a Antoninijeva likovnost danas se smatra jednim od ključnih primjera afirmacije art décoa u hrvatskoj popularnoj kulturi.
Ali prava vrijednost Svijeta danas možda čak i nije u njegovim najljepšim naslovnicama. Mnogo je zabavnije otvoriti njegove unutarnje stranice. Ondje dvadesete godine prestaju biti školsko gradivo i ponovno postaju život. Ljudi plešu, odlaze u kino, uređuju stanove, putuju, gledaju utakmice, kupuju kozmetiku, prate modu, zaljubljuju se u filmske glumce i glumice, čude se tehničkim novotarijama i, što je za povijest čovječanstva možda najvažniji kontinuitet, vrlo rado gledaju fotografije drugih ljudi koji su poznatiji, bogatiji ili ljepše odjeveni od njih.
Bilo bi pogrešno zaključiti da je Svijet bio samo zagrebački album dobro odjevenih ljudi. Njegove fotoreportaže putovale su zemljom, a istraživanja sadržaja vezanog uz Gospić i Liku pokazuju koliko je časopis sustavno bilježio i život izvan metropole. Čitali su ga različiti slojevi publike: domaćice, učenici, mladi, zaljubljenici u fotografiju.
Veliku ulogu u svemu tome imala je upravo fotografija. Prije televizije, interneta i beskonačnog videa, ilustrirani časopis imao je gotovo čarobnu funkciju: pokazivao je kako izgleda ono o čemu novine pišu. Fotografija nije bila ukras uz tekst. Često je upravo ona bila vijest. Svijet je taj odnos razumio dovoljno rano da je vizualni materijal postao njegov glavni adut. U tom smislu on pripada povijesti hrvatskog novinarstva, ali jednako tako povijesti fotografije, dizajna, oglašavanja i popularne kulture.
A oglasi su posebna priča. Dok listate stare brojeve, brzo shvatite da naši pradjedovi i prabake nisu bili imuni na marketing. Kozmetika je obećavala ljepotu, odjeća eleganciju, tehnički uređaji modernost, a različiti proizvodi upravo ono što proizvodi obećavaju i danas: da će kupac nakon kupnje biti malo bolja verzija sebe. Promijenili su se fontovi, fotografije i valuta; ljudska želja da se za razumnu svotu kupi komadić boljeg života pokazala se zapanjujuće otpornom. U međuratnim časopisima, među kojima je Svijet zauzimao istaknuto mjesto, oglašavanje kozmetike i novoga građanskog životnog stila postalo je važan dio popularne kulture.
Da Svijet danas postoji, vjerojatno bi imao portal, Instagram, TikTok, newsletter, podcast i urednika koji na sastanku pita možemo li od Antoninijeve naslovnice napraviti reel, dakako, s Geminijem.
Svijet prije mog Svijeta pokazuje trenutak u kojem se na ovim prostorima oblikuje nešto što danas uzimamo zdravo za gotovo: vizualnu masovnu kulturu. Čitatelju više nije dovoljno javiti što se dogodilo. Treba mu pokazati kako je izgledalo, tko je ondje bio, što je imao na sebi i, ako je moguće, gdje se takvo nešto može kupiti. Fotografija, ilustracija, moda, reklama, film, glazba i novinarstvo počinju živjeti u istom prostoru. Svijet je shvatio da moderni čovjek ne kupuje novine samo zato da bi bio informiran. Kupuje ih i zato da bi nakratko živio neki drugi život.
I zato je lijepo, stoljeće poslije, prisjetiti se magazina koji je širio medijske granice. Šesnaest stranica, jednom tjedno. Za 1926. sasvim pristojan internet.
Istaknuta fotografija iz privatne arhive autora
#Bojan Mušćet #svijet
