Središnja tema ovogodišnjeg Liburnia Film Festivala, koji je sinoć zaokružen zadnjim projekcijama i dodjelom nagrada, bila je militarizacija. I premda nisu svi filmovi u programu reflektirali temu, dok su je mnogi obradili različitim pristupima, ona je pronašla svoje mjesto u razgovorima, osobito onom jučerašnjem održanom u Vili Antonio u popodnevim satima.
Iako je naslov panela de/militarizacija uma, panelisti su se uglavnom fokusirali na aspekte jačanja vojne industrije i načine ne koje militarizacija prodire u našu svakodnevicu. S moderiranjem Valentine Otmačić sa Sveučilišta u Rijeci, svoju su perspektivu na temu podijelile Monika Weiss, Valeria Graziani, Katarina Kušić i Gordan Jelenić, svatko sa svojim točkama primjećivanja, činjenicama i rezultatima istraživanja koji bi nudili više nego dovoljno materijala za zasebni panel.
No i jučerašnje objedinjavanje perspektiva je učinilo svoje – unatoč tome što ostavi u osjećaju tjeskobe i pokušaju pronalaženja svjetle točke – u smislu povezivanja i shvaćanja koliko su utjecaji i problematike isprepleteni. Svakodnevno pratimo vijesti o ratnim zbivanjima, napetostima, političkim nadglasavanjima i ulaganju u militarizaciju (takozvanu obranu), no dobiti sažete najnovije zaključke od strane struke koja prije svega vjeruje da rat nije neizbježan drugačije je i osvježavajuće. I, u svakom bi se slučaju trebalo događati češće.
Valeria Graziani s Centra za napredne studije ukratko je predstavila program Kino učionice koji nastavlja sa svojim projekcijama i popratnim diskusijama na jesen. Istaknula je također da militarizacija ne počinje i završavama u barakama, već je riječ o kompleksnom fenomenu čiji je zajednički nazivnik normalizacija hijerarhije i nasilja. Osvrnula se i na politički kontekst Italije i vladavinu desnice, kao i na takozvani cognitive warfare (kognitivno bojište), gdje se mladi ljudi uče izjednačavanju obrane i agresije, stvarajući mišljenje da je rat neizbježan.
Graziani je također izdvojila nekoliko ključnih točaka koji dovode do takvog zaključka i stanja, a to je raspoređivanje resursa, kontakt djece i mladih s vojskom na razne načine, uz primjer kampanje Pridružite se obitelji pobjednika koja je pozivala kadete, te edukaciju u kojoj manjka kvalitetnog diskursa o emocijama i nenasilju.
Monika Weiss se nadovezala predstavljanjem tri dokumenta koji će znakovito promijeniti Europi, premda toga možda nismo svjesni. Objasnila je kako su na snazi nove industrijske strategije, takozvane obrambene industrije, koja donosi nove budžetne mehanizme i nove doktrine. Tu je Strategy of ReArm, inicijativa Europske komisije, koja omogućava značajno ulaganje u EU industriju obrane, odnosno dronove, brodove i slično. Tu je riječ o pozajmici, što znači da će sljedeća generacija novac morati isplaćivati natrag. Istaknula je i Poljsku kao novu snažnu naoružanu zemlju, dok će novi EU budžet biti radikalno drugačiji. Problematično je pitanje koliko novca ide u obranu, osobito kad pogledamo i Hague deklaraciju koja uključuje 5% BDP-a koji odlazi u militarizaciju odnosno obranu. No još je više zastrašujuće zapitati se što će se dogoditi kada ispunimo kapacitet, jer u kapitalizmu mora postojati potražnja, a potražnja je u ovom slučaju – rat.
Katarina Kušić kontekstualizirala je utjecaj militarizacije na okoliš. Nismo spremni na to da je ovo sada bilo najhladnije ljeto koje smo imali, zaključila je. Oko 5,5% svjetskih emisija stakleničkih plinova otpada na globalni vojni sektor, a riječ je o okvirnom postotku, premda se sve više u izvještaje o emisijama uključuje i vojska (iako su pojedini reporti i dalje dobrovoljni). Prekretnica je bila invazija na Ukrajinu, tada se pokrenulo mnogo istraživanja, uz zaključke da su primjerice emisije četverogodišnjeg rata istovjetne približnim godišnjim emisijama Francuske.
Na COP30 skupu u Brazilu odlučeno je i da države moraju snositi odgovornost za svoje emisije i ekocid, pa je tako Rusija proglašena odgovornom, i unatoč tome što taj novac vjerojatno neće platiti, važna je i gesta za doprinos tome kako razmišljamo o ratu i klimatskoj krizi. Rat u Ukrajini nije donio nešto naročito novo u smislu destrukcije okoliša, ali je promijenio njegovo poimanje u javnosti zbog sve većeg dokumentiranja prostora. Kušić je kao dodatni problem istaknula i miniranje, jer je potrebno pedesetak godina da očistimo minska polja, što je također devastirajuće.
Iako bi Sveučilište i akademija trebali ponuditi svjetlu točku vodilju u ovakvim razgovorima, Gordan Jelenić sa Sveučilišta u Rijeci svojim je viđenjima i zaključcima to posve demantirao. Osvrnuo se na program Horizon Europe, govoreći o sporu oko toga koliko bi novi Horizon Europe trebao biti povezan s obranom/militarizacijom i Europskim fondom za konkurentnost. Riječ je o cifri od 175 milijardi eura, a dijelovi dokumenta su nejasni, odnosno uporaba novca je tako otvorena za diskusiju, ispričao je Jelenić. Spomenuo je i obrazac koje je riječko Sveučilište primilo prije dvije godine i u kojem je pri odgovoru otvoreno pitanje treba li istraživanje i inovacije ostati civilno usmjereno, dok se obrambeno istraživanje vodi kroz odvojene programske linije. – Osobno se bojim da ponavljamo povijest. Imali smo situacije gdje su znanstvenici stali uz vojsku, to je nažalost često slučaj, akademija ipak nije svjetlo koje nas vodi, zaključio je.
Monika Weiss se dotaknula i problema medija koji većinski nisu autonomni, njihovi su vlasnici povezani s vojnom industrijom, pa posljedično mnogo medijskih kuća – u takvim slučajevima namjerno, a neki i nehotično – normaliziraju rastuću ratnu napetost i militarizaciju općenito. No ulaganje u vojnu industriju pod opravdanjem nužne obrane nije nešto što bi ikako trebalo biti normalizirano, niti neizbježno.
Valentina Otmačić u jednom je trenutku zamolila publiku za vježbu u kojoj će na minutu svatko za sebe zamisliti svijet bez ratova i ulaganja u vojsku. Kako bi izgledalo društvo, gdje bi u njemu bilo naše mjesto. Imaginacija i zamišljanje drugačijeg sutra, nešto što nam se nastoji oduzeti, i što je ujedno nešto bez čega to “sutra” ne pripada nama.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
#Demilitarizacija uma #diskusija #LFF #militarizacija #panel #Sveučilište u Rijeci
