Balkanski lav, španjolski „Tigrovi“ i moja himna – drugi dio

          Svaki put kad se vratim u Split, dobijem po nosu! Što je putovanje dulje trajalo, udarac je jači. I ne mogu ga izbjeći. Zato što sam smješten u centru gradske jezgre, u splitu Splita (što se plaća neizbježnom ekscentričnošću) pa moram proći pokraj Pazara – koji zaudara na trulež, uvijek, naročito noću, u svako doba godine. Potmulo, trajno, gnjilo. Tržnice u Rijeci i Puli ne smrde, ni zagrebački Dolac, niti ona u Valenciji (koju pamtim po prostranoj i skladnoj ljepoti konstrukcije), ali splitska da. Udarac đakom u nos je bolan, a krvarenje obilno. No, to bi bilo lakše i kraće bi trajala neugodna bol od ovog konstantnog podmuklog napada na moje nosnice, radi kojeg po obrambenom automatizmu svaki put palim cigaretu kad se nađem blizu Pazara. Izgleda da ću uskoro morati prijeći na miomirisne cigare jer njuh mi je još osjetljiviji nakon korone. Bolje da nju zapalim nego da iznutra izgorim od nemoćnog bijesa. Zadah sumpora u kinu „Karaman“ (naročito jak za južine) je, prema ovom zadahu truleži, ljekovita kupka za nos. I povezan je s mojim prvim filmskim uspomenama iz djetinjstva, kada sam svake nedjelje odlazio na matineje, a kartu bih kupio dva dana prije i pipkao je cijeli petak i subotu, čekajući nedjeljno jutro da se nađem pred velikim ekranom.

          Velika je bila moja dječja potreba da se na sati i po, dva sklonim od ovoga svijeta u neki drugi. Dobro, tada se to kino zvalo „Balkan“ i u njemu bih ponekad znao gledati filmove s balkona, a u pravilu iz prvih redova. Iz njih bi se bolje unosio u radnju. Kasnije sam se postepeno sve više udaljavao od ekrana, kako sam bivao stariji i profesionalno sve orijentiraniji prema filmu. Tako sam filmove s 8. RAFF-a odgledao iz zadnjih redova, a to mi je u ljetnom kinu pružalo prvorazredno zadovoljstvo, čemu je znatno doprinosio i skoro pa pun Mjesec koji se lagano (kako bi film protjecao) dizao iznad gornje horizontale ekrana. Gledanje filmova ponekad sliči mjesečarenju, ali naslovi s rapskog festivala nisu, svojim ozbiljnim i teškim temama, poticali na hodanje po krovu, naprotiv, tražili su od nas da naprežemo vijuge i da se pro/budimo. Kako je rekao Goran Navojec, bili su to filmovi „mozgalice“.

          Krađa i zabuna identiteta

          Među njima svakako prednjači mađarski „Kao kod kuće“ Gabora Holtaia, distopijskom težinom i zahtjevnom dužinom (124 min), temom (gnječenje identiteta u totalitarizmu) i vrhunskom glumačkom izvedbom glavne glumice. Proglašen je najboljim igranim ostvarenjem 8. RAFF-a, premda je priličan broj ljudi (onih osjetljivijih) napustio projekciju nakon prvih, zaista mučnih, 20-ak minuta filma. Orbanu se nije svidio (jasno je i zašto) te je redatelj imao velikih problema s njim (istinu treba publika, ali ne i diktatori). Rita je jedne noći oteta, otimač kaže da je njen brat, a ona da je njegova nestala sestra Szilvi. Stvar je potpuno apsurdna, ali mrtvački ozbiljna. Rita neće dobiti ni vodu ni hranu (a umire od žeđi i gladi), dok ne „prizna“ da je Szilvi. Paralela je očigledna: drži ljude na egzistencijalnom rubu i oni će, prije ili poslije, oglasiti se na ime (pripadnost) kojim ih zazoveš i dat će ti svoj glas na izborima. Stvar nam je poznata, ali dokle sve to može ići – i ide – ova nam mađarska distopija prikazuje ne dosad neviđen i psihološki brutalan način, uz dozu humora koji omogućava gledanje bez povraćanja i bježanja. Crna je to komedija od koje vam se plače, a obitelj u koju Rita biva zatočena je tamno ogledalo u kojemu možemo vidjeti i obrise naših vlastitih, u kojima se vrlo teško, ili nikako, prihvaća autentični identitet mlađeg člana. Da, tu smo kako kod kuće i sve je kako kakao i mi se kao volimo (dok se ne ogolimo).

          Do zabune identiteta je došlo i pri susretu Leona Lučeva i mene, u malom prirodoslovnom muzeju (bolje reći galeriji), tik do zimskog kina, gdje se upravo bila završila projekcija animiranoga filma „Kristalni planet“ Antuna Arsena Ostojića. Leon je na njoj bio s obitelji (supruga i dvije kćerkice), ja sam bio slušao zanimljivu priču voditeljice galerije/muzeja: o tome kako se po tipu zuba može ustanoviti o kojoj je prethistorijskoj životinji riječ, dok po bedrenoj kosti ne možete odrediti da li se radi o jelenu, konju ili mamutu. Nego samo po zubu (vremena). Pa ću skratiti: „Podsjećate me na jednog lika iz Vodica koji je stalno držao papigu na ramenu“, rekao mi je lav Leon pristupivši mi. A riba Ante mu je odgovorila da je Kuštre i onda se on sjetio jedne polutajne projekcije na kojoj smo se lani upoznali pa je daljnji razgovor išao u smjeru filma kojeg smo tada gledali. U kojem Leon zauzima lavovski dio filmskog prostora/vremena: kamera i mikrofon ga baš vole.

          Ptica rata i bubnjevi mira

          U koprodukciji Velike Britanije, Libanona i Sirije nastao je dokumentarac „Ptice rata“, u režiji Janay Boulosa i Abd Alkader Habaka, koji istražuje istinu o oslobađanju Alepa i protestima u Bejrutu, kroz osobne arhive libanonske novinarke u Londonu i sirijskog snimatelja na ratnom licu mjesta. Postepeno se, tijekom njihove suradnje, razvija ljubavna priča između njih, koja se nadvija nad dimom i ruševinama, koja nadglašava  eksplozije bombi i koja je jača od smrti svuda uokolo. Da, ptice (i psi) rata mogu biti pobijeđene samo golubovima mira, a njih dvoje je takav par golubova. I njihova priča nas više dira od prizora razaranja jer smo na njih, nažalost, oguglali, izbombardirani smo (kao Dresden) medijskim slikama ratova, a na pravu ljubav (uz koju idu razumijevanje i poštovanje) ne možemo oguglati.

          Publika je najboljim filmom proglasila španjolske „Tigrove“ Alberta Rodrigueza, ali ja ga nisam gledao jer nemam moć bilokacije: tada sam bio na Pjaceti i pijuckajući „ice coffee“, slušao i gledao crnogorski dokumentarac “Čovjek lavina” Slobodana Raduna. I nije mi žao, naprotiv. Dokumentarne priče s Balkana su rijetka, iako vrlo zanimljiva, pojava. Zato što ovaj prostor obiluje neobično interesantnim i interesantno neobičnim likovima, kakvih valjda nigdje drugdje više nema. Ovo je portretna priča o Dragoljubu Đuričiću, jednom od najboljih bubnjara bivše Jugoslavije, čovjeku koji se rodio da bi svirao bubnjeve. Znači čovjeku koji je bio pre/pun ritma života, a ljudi su ga voljeli istom mjerom kao i on njih. Svirao je s raznim bendovima, pa tako i u grupi „Leb i sol“, a u svima dajući sve od sebe. Takvi ljudi ostavljaju dubokoga traga na sve s kojima su bili i kada odu, nastane jedna praznina koju drugi ne mogu ispuniti. A film, u velikoj mjeri, može.

          Slobodanu je ime zaista bilo njegov znak: slobodno se izražavao, slobodno živio i slobodno svirao. Bio je rock-star (u balkanskim okvirima), ali to mu nije udarilo u glavu, čovjek u njemu je ostao na mjestu koje mu i pripada, na prvom. Nije zaboravio svoje crnogorske korijene, naprotiv; znao bi s ekipom spontano zapjevati ili samo uskliknuti ono crnogorsko „hoja“ usred New Yorka i Londona. Njemu se to događalo često, meni samo jednom: na Trafalgar Squareu, prije 20-ak godina, kada sam se malim društvom našijenaca jedne večeri tuda šetao. Kada mi je to došlo, zaustavio sam ih i iz moga grla je krenula moja himna: „Da nije ljubavi, ne bi svita bilo“! Oni su se malo ustručavali (mi smo Hrvati prilično inhibirani), ali su onda prihvatili i par minuta je usred Londona odjekivala naša pisma. Ja je doživljavam istovremeno i kao globalnu tj. univerzalnu (to je samo pitanje njenog širenja). Dok smo je pjevali, osmijesi su nam se širili licima, a oči dobivale jači sjaj. Kada smo je završili, nastavili smo hodati dalje laka koraka i u obnovljenom ritmu.

          Đuričić je znao satima bubnjati bez prestanka (na protestima protiv Miloševića u Beogradu, čiji je postao simbol), osnovao je prvi balkanski udaraljkaški orkestar „Balkanska lavina“, rado i veselo je podučavao djecu bubnjanju, dijelio je znanje šakom i kapom, zarazno entuzijastičan i kao veliko dijete razigran. I kako je bubnjao tako je i živio do posljednjeg daha. Dokrajčila ga je korona. Ona, koja je zaustavila ritam života svijeta na dvije godine, zaustavila je i njegov srčani ritam. Da je nije bilo, njega bi još bilo godinama (u to sam siguran). Korona je bila njegova negacija: anti-sloboda! Pa neka mi oproste španjolski „Tigrovi“ što sam dao prednost balkanskom lavu.

          Love is all we need. Današnji svijet funkcionira po ovoj: „Make money, not love“. Negdašnji je pokušao živjeti po onoj „Make love, not war“. Ratovi nisu prestali, naprotiv, sve su brutalniji što su sofisticiraniji, a društva se ubrzano militariziraju. No, to je tema aktualnog Liburnija Film Festivala. Moja je 8. RAFF: dođoh, vidjeh, uživah. I opet ću doći, ako ne kao filmski putopisac i kritičar, a ono kao scenarist i redatelj dokumentarca „Među zvijezdama“. O tom potom…