U ponovno prepunoj V.B.Z.-ovoj knjižari, u sklopu programa „U fokusu“, održan je razgovor s pjesnikinjom i dramaturginjom Monikom Herceg. Razgovor je moderirala Ena Katarina Haler, a dotaknule su se prvog autoričina romana „Ovdje počinje šuma“, čija je tema vrlo osobna i tiče se zlostavljanja u dječjoj dobi.
Radnja romana smještena je u Baniju, u vrijeme Domovinskog rata. U samom romanu vremenski kontekst nije eksplicitno naveden, no čitanjem ga je lako rekonstruirati. Autorica je istaknula važnost progovaranja o siromaštvu djece:
– Danas svako peto dijete živi u riziku od siromaštva. Ne samo da su djeca pogođena siromaštvom nego, zbog rastuće inflacije i toga što je sve otišlo gore, također i odrasli, pogotovo u situaciji kada nemaš svoju nekretninu.
Provodna nit romana jest bavljenje djecom, dječjim pogledom i davanjem glasa djeci kroz ukazivanje na njihovu izloženost seksualnom zlostavljanju i siromaštvu. Roman je, kako je autorica navela, roman o siromaštvu, ali i o nasilju nad djecom:
– Jedna petina djece bila je izložena seksualnom zlostavljanju, i to u krugu bliskih ljudi. Dijete još nema razvijen prostor jezika u kojem može izraziti i mapirati svoje iskustvo, no tijelo pamti, ostavlja nekakav potmuli trag o tome što se dogodilo u nama te tek kad odrastemo možemo verbalizirati i rastumačiti ono što smo doživjeli.
Istaknula je kako se u mnogim situacijama ljudi pretvaraju da im je stalo do djece, ali da se djeca često osjećaju kao da njihovi doživljaji i iskustva ne nailaze na odjek kod odraslih. Referirajući se na Prima Levija i njegovo iskustvo, naglasila je kako joj je u pričanju ove priče bilo najvažnije da netko čuje ono što želi ispričati:
– U pričanju priče najvažnije je da nas netko percipira i čuje te je taj osjećaj tišine i nerazumijevanja najgori, da sve ono mučno što si proživio možda neće naići na odjek. To stvara dvostruku težinu: s jedne strane postoji nemogućnost da nešto traumatično ispričamo, a s druge strane, ako i uspijemo ispričati, možda nas nitko neće čuti. No taj proboj autorskog glasa naprosto je nužan.
Autorica se na kraju razgovora osvrnula i na novu predstavu o srpskoj djeci stradaloj u Oluji, „U našem vrtu samo trava nije pokošena“, redatelja Romana Nikolića, ističući kako se svatko treba baviti svojim dvorištem te da se moramo odmaknuti od narativa o blaženosti i svetosti Oluje i službenih istina:
– Mislim da i dalje robujemo tim narativima, da ako kažeš da su u ratu učinjene i neke loše stvari civilima, da time poništavaš obrambenu stranu rata. Kao da se ne može istovremeno reći da se Olujom, primjerice, oslobodilo moje mjesto, ali da su istovremeno počinjena i neka nedjela. Svaka država u regiji trebala bi se baviti svojim dvorištem, jedino tako bismo mogli doći do neke pomirene slike prošlosti.
Format „U fokusu“ nastavljen je razgovorom s Đurđicom Čilić, profesoricom, polonisticom i spisateljicom – koliko god sama dosad nevoljko prihvaćala taj označitelj – a razgovor je moderirala Dunja Matić.
Predstavila je svoju knjigu autobiografskih priča i zapisa „Vidimo se na papiru“, a moderatorica je primijetila kako autorica tekst razvija iz mudrih, životnih misli koje se naposljetku razgranaju u priču. Čilić je navela kako, iako joj svijet djeluje sve nakaradnije, pokušava pronaći dobro u ljudima i nadahnuti se time:
– Djeca mi govore da sam pesimistična, a zapravo se trudim funkcionirati na način da stalno očekujem grozotu dok se ponašam kao da je sve dobro. Svojom žilavošću sam pretrpjela teške životne trenutke te u ljudima i dalje tražim proplamsaj dobrote i topline, iako sve manje.
Pitak, mudar i topao način pisanja možda proizlazi iz toga što se autorica odmiče od megalomanskog i glamuroznog u svom životu i pisanju. Književnost je za nju univerzalan prostor koji može primiti i pohraniti sve:
– Moj život čine male stvari, mali događaji, mali susreti. U književnosti je sve našlo svoje mjesto, sve što je u nama i oko nas, ono što je bilo prije nas i što će doći poslije nas, ono što nam se sviđa i što nam se ne sviđa, što nam je blisko i što nam je udaljeno.
Posebice zanimljiv dio razgovora ticao se njezina doživljaja koncerta Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu te nužnosti nalaženja načina da se mladi odvrate od te sve dominantnije struje i poniranja u ekstremizam.
– Moram vam kazati da je Hipodrom stvarno bio užasan. Horde mladih izbrijanih muškaraca u crnom, pitala sam se koliko je mladih koji odrastaju i imaju nekakve stavove koje su od nekoga primili, a nikada ih nisu preispitali. Nas par bilo je na balkonu i to promatralo pa smo se poslije skupili u stanu i pili, bili smo kao neka ljevica na antithompsonovskom skupu.
Razgovor je završen intimnim pitanjem o tome kako je pisati o gubitku majke te isticanjem ljekovitosti pisanja:
– Shvatila sam da sam jedino pričanjem mogla shvatiti što se dogodilo. Pričanje je oslobađajuće, njime iskoračujemo iz situacije i možemo stvari gledati s odmakom, možemo vidjeti početak i završetak. Sama unutarnja logika priče fascinantna je za čovjeka i civilizaciju.
Srijeda na Vrisku protekla je u jednako intenzivnom ritmu kao i prethodni festivalski dani. U programu „U fokusu“ Dorta Jagić predstavila je knjigu Kafić Dan, dok je u Gradskoj knjižnici Rijeka, u sklopu programa „Usta na usta“, Žak Valenta vodio prezentaciju „Plesanje i čitanje – Kako čitamo?“. Završnica dana pripala je „Književnim mostovima“ u Dnevnom boravku, gdje su Damir Šodan i Marko Tomaš predstavili knjige Govorna pošta i Odlazak ljubavnika, a večer je zaključena Šodanovim koncertom i pjesmama iz projekta Tri volta. Nakon tri sadržajno bogata dana Vrisak je tako ušao u drugu polovicu festivala, uz punu publiku i niz programa koji nastavljaju povezivati književnost s drugim umjetničkim formama.
Istaknutu fotografiju snimio Marko Uzelac
#Dnevni boravak #Dorta Jagić #Dunja Matić #Đurđica Čilić #Ena Katarina Haler #Monika Herceg #Vrisak
