Jedna od gošći ovogodišnjeg Vriska je norveška knjiiževna zvijezda, Trude Teige. Predstavljajući roman Baka je plesala na kiši, koji je na hrvatski prevela Anja Majnarić, Teige je otkrila pozadinu vlastite obitelji, uključujući njenog oca koji je bio ratni heroj, ali i motivaciju za stvaranjem.
Teige je u svijet književnosti ušla 2014. godine, nakon što se preko dvadeset godina bavila novinarstvom, i zato je ta novinarska istraživačka crta prisutna i u njenom pisanju. Baka je plesala na kiši je fikcijsko djelo, ali u njemu ima stvarnih povijesnih događaja, a tematizira i razbijanje šutnje. U konačnici, prikazuje rat kroz žensku perspektivu, što – osobito u ispisivanju povijesti – nije tako često.
Autorica je posljednjih godina ostvarila izniman međunarodni uspjeh, njezine su knjige diljem svijeta prodane u gotovo dva milijuna primjeraka, a prevedene na preko dvadeset jezika. Iza sebe ima dvanaest romana i dvije publicističke knjige, a sudeći prema njenoj energiji, volji za razgovorom sa svojim čitateljima i potrebi za stvaranjem, njen je spisateljski put daleko od svoga završetka.
Promatrajući njezin rad tematski, on se gotovo podudara s onim što bi lako moglo spadati pod našu regionalnu književnost: transgeneracijska trauma, posljedice ratnih tragedija i prošlost kao način razumijevanja sadašnjeg tkiva društva. S druge strane, norveška književnost, koja je popularna i kod nas, obiluje kriminalistikom (Jo Nesbo), autofikcijom (Karl Ove Knausgard) i klimatskom fikcijom (Maja Lunde), što sve zajedno čini vrlo šaroliku knjišku paletu koju je, kako i sama autorica kaže, gotovo nemoguće definirati.
– To je jako komplicirano pitanje, jer mislim da norveška književnost nije samo jedna stvar. Tu zaista govorimo o velikoj raznolikosti. U Norveškoj su jako popularni krimići, recimo, ali zanimljivo je vidjeti kako norveške knjige putuju u druge dijelove svijeta i kako ti dijelovi gledaju na nas. Mislim da to ima veze s time kakvo je Norveška društvo. Norveška je vrlo progresivna zemlja, izrazito je uspješna, bogata također, a istovremeno imamo divnu prirodu: polarnu svjetlost, fjordove, sva ta pitoreskna mjesta. I onda imamo autore koji pokušavaju zagrebati ispod površine, pogledati što se zaista događa u Norveškoj. Mislim da je to nešto što suvremeni pisci čine danas: nastoje opisati slojeve društva koje ne možeš tako lako uočiti.
Kod nas suvremeni pisci često progovaraju o rodnoj ravnopravnosti, korupciji, nefunkcioniranju sustava, ekologiji, identitetu i mnogočemu drugome što čini hrvatsku svakodnevicu i što, u konačnici, određenu društveno relevantnu temu gura naprijed, na ovaj ili onaj način. Gdje i kako zagrebati društveno relevantne teme u tako uspješnoj i progresivnoj zemlji kao što je Norveška?
– Kod nas su to stvari o kojima ne razgovaramo. Međutim, neki čitatelji bi htjeli nešto drugo, suvremenu književnost koja se bavi brakovima, odnosima, politikom, ekonomijom… Ta raznolikost interesa je vrlo razgranata u norveškoj književnosti. Važno je pronaći autora koji ti se sviđa.
A kao autor, pronalaziš ono što ti je zanimljivo. Kada knjiga izađe, shvatiš da i čitatelji također misle da je to zanimljivo.
Zanimljiv je i taj kontrast između jedne progresivne zemlje i te mračne kriminalistike koju i sama pišem. Zapravo je to efektan kontrast.
Dugo ste se bavili novinarstvom, što je vidljivo i kroz vaše pisanje. Ali što vam donosi i otvara sam literarni rad, fikcija? Kako umjetničku odvajate od novinarske znatiželje?
– S radom uvijek započinje novinarka u meni. Zainteresira me tema, i ako osjetim trnce niz kralježnicu, znam da sam na tragu nečega važnog za ispričati. Slično je osjećaju koji bih imala u parlamentu kada sam znala da političari ne žele pričati sa mnom jer nešto skrivaju. Dok pišem, uvijek započinjem s temom, i onda kopam, što je slično novinarskom poslu. Ali onda krenem potpuno drugim putem, da to pretvorim u književnost. Drugačiji je proces. No mislim da ne bih mogla pisati romane da nemam vještinu i iskustvo bavljenja novinarstvom.
Postoje li na listi teme koje još niste dotaknuli, a želite ili kanite pretvoriti u roman?
– Neki romani koje sam napisala nastali su ni iz čega, jer me netko kontaktirao s pričom. Sad sam u kontaktu s ljudima koji su pročitali Baka je plesala na kiši i koji govore da imaju priču koju nikada nisam čula. I onda se novinarka u meni zainteresira, pa krenem istraživati i slagati ideje. Ako osjetim da je to nešto veliko, da bi to trebalo biti u udžbenicima povijesti i fokus razgovora, onda ću početi o tome pisati. Zato nikada ne znam što će mi biti sljedeća knjiga. Osim toga, imam previše ideja za pisanje, a život je prekratak!
I uz ovoliko putovanja po festivalima i autorske susrete, sigurno nije lako balansirati kreativni rad.
– Nije, ali imala sam troje djece kada sam počela pisati. Prvi sam roman završila kada sam rodila blizance, a istodobno sam imala i televizijsku karijeru. Tada sam naučila pisati gdje god mogu. Nisam išla frizeru bez svog laptopa. Sada ne radim kao novinarka, ali i dalje radim noću i rano ujutro, a laptop je sa mnom svugdje, i u avionu, i tako pišem. Uvijek i svugdje.
Istaknuta i ostale fotografije: Marko Uzelac
#intervju #norveška književnost #razgovor #Trude Teige #Vrisak 2026
