Koliko se o japanskoj mangi i animeu može govoriti u 45 minuta? Nakon razgovora održanog u četvrtak navečer u Filodrammatici odgovor je prilično jednostavan – premalo. Da iza panela nije čekala projekcija Miyazakijeva filma Dječak i čaplja, Igor Kordej, Ingeborg Fülepp i Enver Krivac, ali i očito vrlo dobro upućena publika, bez problema bi razgovor nastavili još dugo.
Panel posvećen japanskom stripu i animaciji održan je u sklopu manifestacije Japan u Rijeci, koja od 14. do 21. rujna na nekoliko riječkih lokacija predstavlja različite segmente japanske kulture. Nakon razgovora prikazan je Dječak i čaplja, film Hayaa Miyazakija iz 2023. godine, nastao u legendarnom Studiju Ghibli.
A prije nego što se ugasilo svjetlo i publika uronila u Miyazakijev svijet, valjalo je u gotovo nemogućem vremenskom okviru pokušati objasniti dvije goleme umjetničke industrije po kojima je Japan postao globalno prepoznatljiv.
Ulogu moderatora preuzeo je riječki pisac, strip-autor i multimedijalni umjetnik Enver Krivac, koji je odmah priznao da mu je dodijeljen „odličan, ali potpuno nemoguć zadatak“ – ukratko predstaviti mangu i anime.
Junaci koji prvo moraju pobijediti sebe
Igor Kordej, jedan od međunarodno najuspješnijih hrvatskih strip-autora, mangu poznaje i prati desetljećima, a anime, kako je odmah rekao, jednostavno voli. Razliku između japanskog i velikog dijela zapadnog pripovijedanja pronašao je prije svega u načinu na koji autor gledatelja ili čitatelja uvlači u priču.
Kao jednu od ključnih osobina japanske animacije izdvojio je osjećaj protoka vremena, posebno vidljiv upravo kod Miyazakija: vjetar koji prolazi kroz travu, lišće koje se pomiče, kišu, prirodu koja nije samo kulisa nego dio svijeta u kojem junaci postoje.
Još je zanimljivijom označio razliku između tipičnog zapadnog superheroja i junaka mange ili animea.
– U američkim stripovima i filmovima superheroj izlazi van i bori se protiv negativaca. U animeu i mangi svaki heroj prvo mora pobijediti svoje unutarnje demone, ako ih uopće uspije pobijediti, pa tek onda izlazi van, sažeo je Kordej jednu od razlika između dviju pripovjedačkih tradicija.
Ingeborg Fülepp, medijska umjetnica, filmska montažerka, kustosica i dugogodišnja sveučilišna profesorica, japanskoj je animaciji pristupila iz drugog smjera – preko filmskog jezika, povijesti umjetnosti i estetike.
Podsjetila je da korijene sekvencijalnog pripovijedanja u Japanu možemo tražiti stoljećima prije pojave filma i suvremenog stripa, u dugim oslikanim svicima koji se odmataju i kroz niz prizora razvijaju priču. Upravo je u toj tradiciji prepoznala jednu od poveznica sa suvremenom mangom i animacijom. Govorila je i o japanskom odnosu prema prirodi, praznom prostoru, svjetlu i sjeni te preporučila Tanizakijev esej „U pohvalu sjene“ kao jedno od djela kroz koje se može bolje razumjeti razlika između zapadne i japanske estetike.
Za Fülepp je važna još jedna stvar – mašta. U vremenu u kojem je svakodnevica sve više ispunjena ekranima, gotovim slikama i neprestanim podražajima, upravo je sposobnost japanske animacije da gledatelja vrati imaginaciji jedna od njezinih velikih vrijednosti.
– Ta mašta u japanskim filmovima je ono što smo mi u našoj modernoj civilizaciji zapravo zaboravili. Mi smo svi, i djeca i odrasli, željni te iluzije i tih novih svjetova, rekla je Fülepp.
Govoreći upravo o Miyazakiju, čiji je Dječak i čaplja uslijedio nakon predavanja, Fülepp je naglasila da se veličina njegova autorstva ne iscrpljuje u imaginaciji i vizualnoj raskoši, nego i u iznimnom razumijevanju filmskog jezika.
– Kad malo bolje pogledate Miyazakija, vidite da je to savršeno rađen film – kompozicija kadra, pozicija kamere, svjetlo, sjena, montaža i dramaturgija – rekla je Fülepp.
Strip može biti o svemu
Kada se razgovor s animea prebacio na mangu, Kordej je iznio možda i najjednostavniju definiciju njezine snage.
– Manga je dokaz da se strip može napraviti o bilo čemu, apsolutno o bilo čemu, a da bude dobar i zanimljiv, rekao je prisjetivši se kako je devedesetih u Kanadi svjedočio velikom prodoru mange na sjevernoameričko tržište te nailazio na stripove čije bi teme u zapadnoj tradiciji teško tko smatrao materijalom za uzbudljivo štivo: od skupine dječaka koja se priprema za prvenstvo u stolnom tenisu do priče o političkoj kampanji japansko-američkog kandidata za predsjednika SAD-a.
Ključ, kaže Kordej, nije tema nego naracija.
– Ako znaš dobro pričati priču i ako znaš napraviti dobru montažu, strip se može napraviti o bilo čemu.
Još jednu veliku razliku vidi u tome što japanske priče, ma koliko dugo trajale, uglavnom imaju završetak. Za razliku od zapadnih superheroja koji desetljećima ostaju zarobljeni u gotovo istom vremenu, junaci mange prolaze put koji jednom završava.
Razgovor je potom otvorio i pitanje nevjerojatne količine japanske produkcije. Mangaka iza sebe najčešće nema samo olovku i prazan papir nego čitav studio, u kojem asistenti preuzimaju pojedine segmente crteža, od arhitekture i automobila do drveća i pozadina. Kordej je takav sustav opisao kao izrazito intenzivan timski rad, a Fülepp je zanimljivu paralelu ponovno pronašla u starim japanskim svicima, koji su također nastajali zajedničkim radom više autora.
Iz gledališta se otvorilo pitanje cijene takve radne discipline – dugih radnih sati, potplaćenosti crtača i radničkih prava. Rasprava se potom proširila i na razlike u autorskom vlasništvu između velikih američkih kompanija i japanskog izdavačkog modela.
Kordej je naglasio da u velikim američkim sustavima poput Marvela i DC-ja prava nad likovima i djelima u pravilu pripadaju korporaciji, dok je kod mange autor mnogo češće vlasnik vlastitog djela. Istodobno nije osporio teške uvjete rada u japanskoj industriji, a Fülepp je podsjetila da pretjerani rad nije samo problem kreativnih industrija nego širi fenomen japanskog društva.
Upravo je taj dio večeri možda najbolje pokazao da u Filodrammaticu nisu došli samo znatiželjnici. Među publikom je očito bilo mnogo ljudi koji mangu i anime dugo prate, čitaju i poznaju, pa se panel u nekoliko trenutaka pretvarao u otvoren razgovor čitave dvorane.
Mazinga Z i Rijeka
Priliko da ponešto kaže o ovoj temi dobio je i Svetozar Nilović Tozo iz Peek&Pokea, koji je podsjetio na vrlo riječku epizodu priče o japanskoj animaciji. Naime, generacije djece koja su sedamdesetih i početkom osamdesetih u Rijeci mogle pratiti talijanske televizijske programe susretale su se s japanskim animiranim serijama mnogo prije nego što su znale da za njih postoji riječ anime. Jedan od nezaobilaznih junaka bio je Mazinga Z, čiji su pokreti, napadi i „ispaljivanje“ dijelova robotskog tijela vrlo brzo završavali i u dječjim igrama.
– Mi nismo imali pojma što je anime. Znali smo samo da je na RAI-ju Mazinga Z, prisjetio se Nilović, govoreći o serijama koje su postale sastavni dio odrastanja jednog dijela riječke generacije.
Nilović je pritom podsjetio i na još jednu zanimljivu riječku poveznicu s Miyazakijevim svijetom. Roberto Oros di Bartini, zrakoplovni konstruktor rođen 1897. godine u Rijeci, u Sovjetskom Savezu poznat i kao „Crveni barun“ (Barone Rosso), prema nekim je izvorima bio jedna od inspiracija povezanih s Miyazakijevim Porcom Rossom. Izravna potvrda takve veze nije posve jasna, no riječka poveznica s tim filmom ionako je snažna – stilizirana Fiume pojavljuje se kao jedan od prostora u kojima je smješten njegov mediteranski svijet.
Razgovor se pred kraj dotaknuo i šireg utjecaja japanske kinematografije na Zapad, ponajprije Akire Kurosawe, čiji su filmovi desetljećima inspirirali američke i europske autore.
A onda je vrijeme ipak pobijedilo razgovor.
Večer je završila i malom razmjenom darova. Enver Krivac od organizatora je na dar dobio Kordejevu monografiju Draw!, dok su Igoru Kordeju i Ingeborg Fülepp prigodne darove uručile Akari Obo i Karin Nakagawa, japanska glazbenica koja je također gošća ovogodišnje manifestacije. Nakagawa će se riječkoj publici ponovno predstaviti već u subotu, 19. rujna, kada će u Filodrammatici nastupiti zajedno s talijanskim saksofonistom Hansom Tutzerom. Nakon darova i razgovora koji bi, da nije bilo satnice, očito mogao potrajati još dugo, svjetla su se ugasila, a večer posvećena mangi i animeu nastavila se projekcijom Miyazakijeva Dječaka i čaplje.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
