Razgovor o cenzuri i ograničavanju umjetničkih sloboda trebao je u petak navečer u Filodrammatici zaključiti ovogodišnje izdanje ZOOM+IGRALKE festivala. Cenzura jest ostala jednom od tema večeri, ali razgovor koji je vodio Oliver Frljić s redateljicom i antropologinjom Anom Miljanić, direktoricom beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju, vrlo brzo proširio se mnogo dalje – prema pitanjima političkih i ekonomskih pritisaka na kulturu, smisla i budućnosti festivala, položaja nezavisne scene, instrumentalizacije umjetnosti i kulture sjećanja, pa sve do filma „Zlatni rez 42 / Djeca Kozare“ Lordana Zafranovića.
Frljić se ovom prilikom našao u ulozi voditelja razgovora, a već je na početku otvorio pitanje različitih modela pritiska na umjetnost u Hrvatskoj i Srbiji. Govoreći o hrvatskom kontekstu, spomenuo je braniteljske udruge koje, prema njegovim riječima, sve češće preuzimaju ulogu političkih i estetskih arbitara te pritiscima utječu na održavanje kulturnih programa.
Miljanić je, međutim, odmah upozorila na opasnost jednostavnih usporedbi Hrvatske i Srbije.
– Ja ne verujem naročito ni u istorijske ni u komparativne analogije, rekla je, upozorivši da se mehanizmi pritiska razlikuju, premda postoje procesi koji zahvaćaju čitavu regiju. Posebno se zadržala na pojmu kulture sjećanja, koji je nekoć bio važan dio kritičkog suočavanja s ratovima i zločinima, a danas, smatra, sve češće postaje prostor državne proizvodnje poželjnog sjećanja. Kao primjer navela je Srbiju, u kojoj se kultura sjećanja pojavljuje i kao dio službenih državnih politika, pri čemu naglasak više nije nužno na kritičkom propitivanju prošlosti, nego na proizvodnji slike vlastitih žrtava.
U tom je kontekstu zaključila i da su antiratne pozicije danas slabije nego prije deset ili dvadeset godina.
– Antiratne kritike su, čini mi se, u celom regionu manjinske i na neki način poražene, rekla je Miljanić.
BITEF, Ne-BITEF
Velik dio razgovora bio je posvećen BITEF-u i Ne-BITEF-u, odnosno događajima koji su tijekom posljednje dvije godine snažno potresli srpsku kazališnu scenu. Miljanić je upravo iskustvo Ne-BITEF-a izdvojila kao važan primjer otpora koji nije ostao samo na obrani jedne manifestacije, nego je otvorio pitanje što festival uopće jest i što bi mogao biti.
Prema njezinim riječima, prvi Ne-BITEF nastao je kao izravan odgovor na cenzuru i otkazivanje programa, dok je kasnije prerastao u mnogo širi, horizontalno organizirani prostor u kojem su sudjelovali umjetnici, studenti i brojni drugi akteri kulturne scene.
Za Miljanić je pritom posebno važna činjenica da BITEF nije tretiran kao „sveti objekt“ koji valja sačuvati pod svaku cijenu. Upravo suprotno – festival se, smatra, može istodobno braniti i kritizirati, a pitanje njegova kontinuiteta nema smisla ako se ne propituje što taj kontinuitet zapravo čuva.
Ne-BITEF je, kazala je, pokazao i da festival ne mora počivati na uobičajenom modelu međunarodne festivalske razmjene, velikih produkcija i institucionalnog protokola. Tijekom jednog dana program se odvijao na desecima paralelnih scena, a upravo je ta raspršenost i horizontalnost otvorila prostor neplaniranim susretima i novim oblicima zajedničkog rada.
No možda je najsnažniju rečenicu večeri Miljanić izgovorila govoreći o prošlogodišnjem prvom štrajku u povijesti srpskog kazališta i plakatu koji su tada objavili glumci: “Pozorište nekada treba da stane”.
Ta joj je rečenica poslužila za širu misao o kulturi i institucijama koje ne moraju opstajati samo zato da bi opstajale.
– Nekada manifestacije treba da stanu. Nekada stvarno stvari treba da prestanu da postoje. To nije pretnja, ali jeste činjenica, rekla je Miljanić, povezujući tu misao i sa samim završetkom ZOOM+IGRALKE festivala.
Kada je „dobra tema“ dovoljna?
Jedan od najzanimljivijih dijelova razgovora otvorio je pitanje instrumentalizacije umjetnosti – ne samo od strane države, nacionalističkih ili autoritarnih politika nego i od strane onih koji zagovaraju vrijednosti s kojima se umjetnici možda i slažu.
Miljanić je upozorila da pritisak na umjetnost ne dolazi uvijek od političkog protivnika. Može dolaziti i od prijatelja, aktivističkih krugova, organizacija za ljudska prava ili zagovornika ekoloških i drugih društveno poželjnih tema, kada se od umjetničkog rada očekuje da unaprijed bude lojalan određenoj poruci.
Sama činjenica da se nešto bavi „važnom“ ili „dobrom“ temom, po njezinu mišljenju, nije dovoljna da bi umjetničkom djelu osigurala vrijednost.
Umjetnost koja se svodi na funkciju prenošenja unaprijed zadanih vrijednosti, bez obzira jesu li one progresivne ili konzervativne, za Miljanić ostaje problematična. Umjetnička produkcija mora propitivati i formu, uvjete vlastitog nastanka, financiranje, radne odnose i čitav sustav u kojem nastaje.
Upravo je preko toga razgovor stigao i do položaja nezavisne kulture. Miljanić je govorila o drastično smanjenim mogućnostima rada nezavisnog sektora u Srbiji, ali i o široj logici prema kojoj se od umjetnika očekuje da rade za malo ili ništa jer rade ono što vole.
Takva se spremnost na „izdržavanje“, upozorila je, često predstavlja kao hrabrost, predanost i ljubav prema umjetnosti, premda u konačnici može postati još jedan oblik iskorištavanja.
Djeca Kozare
Jedan od najizravnijih dijelova večeri uslijedio je kada je Frljić otvorio pitanje novog filma Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42 / Djeca Kozare“. Govoreći o reakcijama u Hrvatskoj i Srbiji, Frljić je upozorio na pokušaje da se film instrumentalizira u političkim obračunima i da se žrtve jednoga povijesnog razdoblja koriste za relativiziranje zločina počinjenih u drugome.
Miljanić film nije gledala i upravo je zato odbila donositi sud o njegovoj umjetničkoj vrijednosti. Ali je otvorila pitanje koje, po njezinu mišljenju, postoji neovisno o tome kakav je film.
Za nju nije ključno treba li Zafranović snimati film o zločinima nad djecom s Kozare niti treba li Srbija sudjelovati u njegovu financiranju. Pitanje je što znači činjenica da se upravo takav projekt realizira u trenutku kada je prostor za financiranje drugih projekata izrazito sužen, tko ga financira, u kojim političkim okolnostima nastaje i na koji se način poslije koristi.
Posebno je problematizirala ideju da film samom činjenicom da obrađuje povijesni zločin dobiva status svojevrsnog konačnog sredstva povijesne istine.
– Film je fikcija, naglasila je Ana Miljanić zaključivši da se umjetničko djelo ne može jednostavno izdvojiti iz okolnosti vlastite proizvodnje. Upravo zato pitanje nije samo moralno – treba li neki autor nešto učiniti ili ne – nego i pitanje odnosa autora prema uvjetima u kojima njegovo djelo nastaje.
U raspravu se potom uključila i publika. Na pitanje zašto je film uopće toliko važan u Hrvatskoj, Frljić je odgovorio da ga je teško ignorirati upravo zato što je već postao predmet medijskog i političkog interesa te zato što se, prema njegovu mišljenju, pokušava instrumentalizirati i u Hrvatskoj i u Srbiji.
Ima li još mjesta za avangardu?
Jedno od posljednjih pitanja iz publike odnosilo se na mogućnost avangarde u vremenu u kojem političke i društvene tabue više ne ruše nužno umjetnici, nego to čine i najmoćniji ljudi svijeta.
Miljanić je odgovorila da avangarda nikada nije bila samo rušenje tabua. Za njezino postojanje potreban je i prostor u kojem će ono što se ruši biti prepoznato kao takvo – scena, institucija, publika i kontekst. Bez toga čin može ostati nevidljiv i bez društvenog učinka.
Problem današnjeg trenutka vidi negdje drugdje: u činjenici da ljudi s golemim kapitalom, političkim utjecajem i tehnološkim sredstvima mogu kontrolirati javnu sferu. To je, smatra, drukčija vrsta izazova od onoga s kojim su se suočavale povijesne avangarde.
Razgovor koji je počeo cenzurom tako je završio mnogo širim pitanjem – ne samo koliko je umjetnost danas slobodna nego i što od nje uopće očekujemo. Da govori prave stvari? Da opstaje pod svaku cijenu? Da čuva institucije i tradiciju? Da služi politici sjećanja? Ili da zadrži pravo dovesti u pitanje i vlastitu svrhu, vlastite dobre namjere i vlastite uvjete proizvodnje?
Miljanić tijekom večeri nije nudila jednostavne odgovore pa je možda baš zbog toga njezina rečenica o kazalištu koje ponekad mora stati ostala najprecizniji sažetak razgovora koji je, zapravo, cijelo vrijeme govorio o tome kada je održavanje postojećeg prestalo biti obrana slobode, a postalo samo održavanje postojećeg.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
