Postoje ljudi koji nikada nikome do kraja ne pripadaju. Ne zato što to ne žele, nego zato što su naprosto – drugačiji. Marijan Vejvoda bio je jedan od njih.
Za mnoge površne Vejvodine ovovremenike, koji su ga tu i tamo susretali u ovim ili onim prigodama, bio je možda tek samo onaj čudak u suknji. Za ljude koji su ga poznavali, a naročito za one koji su s njime drugovali, Marijan Vejvoda bio je puno, puno više od toga: arhitekt, urbanist, profesor, mislilac, intelektualac. Čovjek koji je cijeli život pokušavao razumjeti kako prostor oblikuje ljude i kako ljudi razaraju prostor. Ali i, puno prije nego što je to mnogima danas postalo jasno, kako tehnologija mijenja svijest, odnosno kako sustavi melju pojedinca. I zašto grad nije samo skup zgrada, nego ogledalo društva.
No, da bismo razumjeli Marijana Vejvodu, moramo početi puno prije njegovih projekata, titula i predavanja. Moramo početi s njegovim roditeljima.
Otac Marijana Vejvode, Ivo Vejvoda, sin češkog doseljenika koji je svojim radom u Karlovcu stekao zavidnu imovinu, bio je borac u Španjolskom građanskom ratu, partizanski prvoborac, nakon toga diplomat, veleposlanik u Čehoslovačkoj, Brazilu, Velikoj Britaniji, Italiji i Francuskoj. Čovjek svijeta, jezika, politike i protokola.
Majka, Vera Vejvoda-Hynkova, Čehinja, zarana je zaronila u svijet koji bi se danas mogao nazvati društvenim aktivizmom, a to ju je odvelo u Španjolski građanski rat po završetku kojega je završila u logoru u Marseilleu iz kojega je puštena zbog trudnoće. Rodila je Marijana u Parizu 1939. godine, sa suprugom se vratila u Hrvatsku i odmah po početku Drugog svjetskog rata pridružila partizanskom pokretu. Poginula je u Gorskom kotaru, kod Preseke nedaleko Delnica, kao prva žena pali borac Gorskog kotara.
Dakle, njegov je život mogao biti svašta, samo ne običan.
Studirao je arhitekturu u Zagrebu. Usavršavao se u Rimu, Edinburghu, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama. Radio je na urbanističkim planovima, sudjelovao u izradi GUP-a Rijeke, surađivao s međunarodnim institucijama. Ali nikada ga nisu zanimale samo i isključivo zgrade. Zanimao ga je čovjek u prostoru, psihologija grada, utjecaj medija, naročito uloga tehnologije i granica između napretka i destrukcije.
Zato je već krajem sedamdesetih, na Univerzitetu Johns Hopkins, istraživao odnos komunikacijskih tehnologija i urbanizma, davno prije nego što će digitalni svijet postati naša svakodnevica.
Jedan od njegovih najvažnijih profesionalnih angažmana bio je Projekt Gornji Jadran koji se odvijao pod okriljem Ujedinjenih naroda. Bio je to pokušaj da se spriječi devastacija jadranske obale kakva se dogodila u Španjolskoj. U projekt je bilo uključeno tristotinjak stručnjaka iz cijele Europe. Rađeni su ozbiljni planovi, analize, modeli održivog razvoja. Dio tog materijala završio je u UN-u, dio u lokalnim arhivima, ali projekt je misteriozno nestao iz javnosti nakon gorljivog govora Nede Andrić, tadašnje gradonačelnice, u Skupštini Grada Rijeke. I nitko se više nikad ozbiljno nije vratio na njega. Postojalo je znanje, postojala je vizija, očito nije postojala politička volja. Svaka sličnost s današnjim vremenima je slučajna.
Kao profesor, radio je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, te na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji. Predavao je kolegije iz područja vizualne kulture, medija, prostorne kulture, urbanizma, ekologije i održivog razvoja. Oni koji ga pamte iz tog razdoblja njegova života reći će da nije bio “standardni profesor”, nije podučavao napamet, nije volio šablone i nije podnosio površnost. Studente je tjerao da razmišljaju svojom glavom, da posumnjaju, da se nikada ne zadovolje prvim odgovorom. Neki će reći da je bio težak, drugi da je bio – nezaboravan.
U kasnijim godinama sve se više udaljavao od institucija. Bavio se filmom, instalacijama, javnim nastupima, predavanjima. Postajao je svojevrsni outsider, mnogima poznat, a u isto vrijeme i kod malo njih u potpunosti prihvaćen. U Rijeci su ga znali, pitanje je jesu li ga i razumjeli.
Bio je kritičar tehnološke civilizacije, brzine, površnosti, iluzije stalnog napretka. Govorio je da tehnologija ne oslobađa nužno. I živio je u skladu s tim stavovima. Nekonvencionalno i dosljedno. Ono što je sigurno, Marijan Vejvoda nije bio marginalac. On je naprosto birao – slobodu.
O Marijanu Vejvodi ne treba pisati kroz senzaciju, nagađanja ili mitove, već sagledavajući njegov rad, misao i životnu dosljednost. Naprosto sagledavajući činjenicu da je cijeli život pokušavao upozoriti da prostor, tehnologija i društvo nisu neutralni, da postoji odluka i da postoji odgovornost za nju.
Veličina ljudi poput Marijana Vejvode često se otkrije tek kada ih više nema, možda je to najveća tragedija ovih naših prostora i ovih naših malih sredina, ali ujedno i dug kojega ovom čovjeku nikad nećemo moći vratiti.
Obitelji i prijateljima iskrena sućut.
Istaknuta fotografija screenshot Youtube/Ingrid Jerković/Think Pink
#In Memoriam #Ivo Vejvoda #Marijan Vejvoda #Vera Hynkova-Vejvoda
