Kako bolje proslaviti Međunarodni dan zaštite životinja, koji se obilježava svake godine 4. listopada, nego posjetom napuštenim šapicama? Društvo za zaštitu životinja Rijeka danas je u svom skloništu na Viškovu otvorilo vrata posjetiteljima i organiziralo raznoliki program koji je trajao od 12 do 16 sati i privukao brojne Riječane i Riječanke.
Na malom buvljaku mogle su se kupiti svakakve potrepštine za dlakavce, od robice do igračaka. Održalo se i nekoliko sportskih igara inspiriranih svakodnevnim poslovima u azilu koji, pokazalo se, nisu nimalo laki. Bila je tu i tombola, kao i Art&Paw radionica u sklopu koje su se izrađivali crteži i slike uz “pomoć” i društvo pasa iz azila.
Posebnu su pažnju kao i inače privukli štenci kojih je u azil ovaj tjedan pristiglo čak četrdeset i pet. Opušteno su se izležavali u hladu, igrali i čekali da na njih padne pogled svog budućeg vlasnika ili vlasnice koji će ih odvesti u zauvijek dom. No nisu svi psi tako lako za udomiti, što pokazuje slučaj predragog Ajka koji na svoj topli dom čeka već osam godina. Tu je i još nekoliko pasa s Učke, dok je većina spašenih udomljena.
Osobito je problematično udomiti crne pse, ispričala je zaposlenica azila i dugogodišnja volonterka Merima Ferk. U današnjem kratkom vodstvu azilom ispričala je i da društvo ove godine obilježava 37 godina, a nakon što je dobilo status skloništa, lakše je prijavljivati se na natječaji i imati kontuirani priljev financijskih sredstava.
Međutim, ni 6 zaposlenika nije dovoljno, kaže Ferk, jer je posla zaista puno. Otežavajuće su okolnosti što u skloništu nema vode i struje, pa primjerice nositi natočenu vodu zahtijeva i snage i vremena. Upravo su zato volonteri uvijek dobrodošli, čak i ako mogu izdvojiti i dolazak jednom mjesečno. Potrebna je pomoć oko slaganja hrane i dekica te čišćenja bokseva, a kada nema posla, tu su uvijek njuškice željne šetnje i druženja – dodira koji će im pokazati da ljudska ruka ne mora biti zla.
Na skrbi je u azilu trenutno 150 pasa, premda ta brojka uvijek varira. Kada se pojedini psi udome, vrlo brzo dođu novi. I ponekad poziv da su pronađeni štenci u šumi dođe usred nedjeljnog ručka, ispričala je Ferk, i zato rad u azilu nema radno vrijeme. To jednostavno moraš voljeti, i biti malo lud.
Srećom, Društvo za zaštitu životinja Rijeka ima grupicu zaposlenika (uglavnom zaposlenica) dovoljno voljnih, sposobnih i “ludih” da održavaju sklonište na što kvalitetnijoj razini, unatoč uvjetima. Vodi se računa o pravilnoj prehrani, ulaže u njihovo zdravlje i preglede, a psi što je to više moguće borave izvan bokseva. Azil je napredovao kroz godine, no svi se ipak nadaju novom prostoru. Do tada, svaka donacija i odvojeno volontersko vrijeme znače mnogo.
A za one kojima se volontirati u azilu čini kao emotivno preizazovan zadatak, ispunjenost i smislenost koje proizlaze iz vremena, ljubavi i rada poklonjenih onima koji nisu zaslužili biti napušteni i zlostavljani, na koncu nadvladaju taj osjećaj tuge. I možda je baš to rješenje za bespomoćnost koju osjetimo pri pomisli na njih.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
