Prema definiciji Konvencije o europskim krajobrazima (tzv. Carta di Firenze)[1] koju je sabor potvrdio 2002., “krajobraz znači određeno područje, viđeno ljudskim okom, čija je narav rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i/ili ljudskih čimbenika“.
Polovica područja Hrvatske je na kamenoj geološkoj podlozi (najviše vapnenac, pa fliš i onda dolomit[2]) što znači da je kamen najneposredniji materijal kojim se od prapovijesnih vremena gradilo (tamo gdje kamena nema koriste se živice ili kanali).
Zanimljiva je ta geološka diverzifikacija jer ćemo kod Buja nailaziti na crno-žute suhozide i kuće od fliša, a gdje je vapnenac biti kuće će biti bijele. Fliš (njem. Flysch, lapor) je nepropusni, komprimirani pješčenjak i zato u tom području ima potoka na površini. Kod nas u Rijeci je vapnenac i zato je većina vode u ponornicama dok je stalni potok ipak izuzetak (npr.Banjina u Lovranu). Ali čak i taj vapnenac ima drugačije teksture ovisno o mjestu. U Primorju je amorfan i pravo je čudo naći ravno lice kako bi ga se uklopilo u zid. Na jugu Istre se pak lomi u pločama te je relativno brzo i lako izgraditi suhozid koji ima skoro sve ravne strane.
Suhozid bez korištenja veziva je najstarija građevna tehnika na obali. Od paleolitika do dolaska Rimljana u 2.stoljeću pr.Kr. Oni su donijeli vapnenu žbuku i krenuli s kompleksnim zgradama koje i dan danas stoje od kojih je Pantheon sa svojom kupolom u Rimu najbolji primjer koliko njihova veziva mogu izdržati.
Od Bakrenog do Željeznog doba gradili su se suhozidni bedemi gradina radi obrane. Tumuli u nekropolama su građeni od kamena kako životinje ne bi mogle doprijeti do tijela pokojnika i za pokazivanje vlasništva nad prostorom unutar i izvan zajednice. Gradili su se suhozidi u stočarstvu i poljoprivredi radi označivanja individualnog zajedničkog vlasništva naspram drugih zajednica. Ti suhozidi su za vrijeme Rima ponekad imali terminacijski kamen.
Jedan je pronađen u suhozidu koji je granica između zajednice Ortoplina i zajednice Bega, koji su živjeli južnije. Taj zid se nalazi između Jablanca i Stinice, nevjerojatno je ravan i dugačak 2,5 kilometara, a danas je zaštićeno kulturno dobro RH. Znamo i dataciju te granice zato što se na tom natpisu spominje Publije Kornelije Dolabela, namjesnik rimske provincije Dalmacije između 14. i 20. n.e.
Nadalje, tamo gdje je bilo kamena centurijacije[3] su bile u suhozidu. Riječ je o zemljišnim, pravilnim podjelama poljoprivredne zemlje, odnosno agera oko rimske kolonije poput Zadra ili Pule. Čak je rimski obrambeni sustav iz zadnjih stoljeća Carstva u Prezidu kod Čabra djelomično u suhozidu.
Suhozid u poljoprivrednom kontekstu nikad nije prestao s korištenjem. Jedan od monumentalnih oblika privođenja krajolika ekonomskoj svrsi su bakarska takala[4]. Marija Terezija je u 18.stoljeću dala dopuštenje stanovnicima Bakra i njegovom zaleđu da privedu, inače beskorisnu kamenu kosinu, podzide za dobivanje pjenušca Bakarsku vodicu. Riječ je o prvom zaštićenom krajoliku u Hrvatskoj 1972.godine od strane etnologinje Beata Gotthardy-Pavlovski iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, današnjeg Konzervatorskog odjela u Rijeci. Podzid je omogućio da na mjestima nepodobnima za bilo kakvu eksploataciju (osim možda stočarstva) bude omogućena poljoprivreda iako je i zemlju trebalo dovući u kopanicama.
Izgradnja suhozida se strelovito intenzivirala za vrijeme „vinske konjunkture“. Riječ je o ekonomskom događaju u zadnjoj četvrtini 19.stoljeća kada se unatoč vinskoj klauzuli (Austro-Ugarska je paradoksalno favorizirala vina iz Italije umjesto hrvatskih i sabotirala ih carinama dok se istovremeno borila s njima u 3 rata za neovisnost od kojih je Viška bitka epilog) isplatilo graditi nove suhozidne terase, čupati postojeće masline, kako bi se posadila vinova loza. Peronospora i filoksera su uništile trsove u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji radi čega je cijena vina skočila u nebesa i našim precima se odjednom jako isplatilo proizvoditi vino[5]. I tu su krenuli privoditi nezamisliva područja samo kako bi se posadila vinova loza. Primjer tome je otok Baljenac koji je premrežen suhozidima, ali vjerojatno radi blizine mora i time posolice nije rađalo. Priča se kako je jedan urod bio dovoljan da se zaradi dovoljan novac kako bi se kupilo dvije kuće. Onda su peronospora i filoksera došli i do nas te se naša Belle Epoque završila sa seljenjem stanovništva u Novi svijet. To se desi kad u privredi sve staviš na monokulturu. To se događa i nama koji smo sve preusmjerili na turizam, a primarna grana ekonomije poljoprivreda je svedena na statističku pogrešku.
Trenutno je suhozid dosta popularan. Dobio je na medijskoj pažnji. Postoji krovna udruga Dragodid koja se brine prenašanjem vještine te ju je pomogla prijaviti na Unescovu listu čovječanstva zajedno s Ministarstvom kulture. Doduše, ponekad zaštita na papiru izgleda više kao osmrtnica. Ministarstvo poljoprivrede je uvelo dvije mjere obnove suhozida u ruralnom razvoju ali one nisu dovoljne. Prvo jer je obnova predviđena samo za vanjske suhozide koji su granica čestice, kao da unutrašnjih nema. Drugo, sredstva nisu predviđena za samog vlasnika već za obrt koji bi poljoprivrednik trebao angažirati, a trenutno je obrta koji se bave suhozidom jako malo i njih se može naći na burzi suhozida[6]. Zaštita, obnova i gradnja novih suhozida mora ući u prostorne planove. Nema bolje retencije za eroziju tla. Teren koji se održava ujedno sprječava nastanak požara. Kad bi vladajući imali viziju da zaista podupiru poljoprivredu i stočarstvo te zaštitu krajobraza ne bi bilo potrebe za kupnjom kanadera, a nusproizvod bi bio domaća hrana, prehrambena neovisnost, manji troškovi u zdravstvu, borba protiv klimatskih promjena.
Glede Rijeke bilo bi najlogičnije zaštiti suhozide Rječine koji tvore stranice njenog korita i zaštititi krajolik kod Kantride i ostalih zelenih zona di se negira teren u koristi izgradnje bezličnih kocaka sa ravnim krovom i staklenim balkonima koji su negiranje našeg identiteta.
Kako bi osvijestili što više građana o važnosti očuvanja našeg krajobraza pozivam vas na predavanje o mom osobnom projektu[7], Etnološki park „Anton Plašimuha“ u sklopu programa Krajolici budućnosti 2025 u područnoj školi Praputnjak od 5. do 6.rujna[8].
mag.arheol.Mario Zaccaria
[1] Za tekst Konvencije u cijelosti na hrvatskom: https://elcl6.coe.int/PdfFolder/21de8c04-8ac5-467b-a45f-d7e64a55c37c.pdf
[2] Neka mi geolozi oproste na pojednostavljivanju.
[3] Primjenjivala se pri osnivanju novih naseobina radi podjele zemlje kolonistima. Premjeravano zemljište je dijeljeno na pravilne pravokutne ili četvorinaste čestice. Ravni kutevi čestica su se određivali sa gromom.
[4] Takala su lokalna riječ za točila, a točila su nepraktična kosina koja se mrvi. Ima još uvijek nekih mjesta na prezidima gdje nije građeno te se može vidjeti kako je izgledao izvorni prostor.
[5] Ima scena u filmu From Hell gdje inspektor kojeg utjelovljuje Johny Deep shvaća da je ubojica dobrostojeći jer mami žrtve sa grožđem koje je u ono vrijeme u Viktorijanskoj Engleskoj bilo jako skupo da su ga si mogli prijuštiti samo viši staleži.
[6] https://www.dragodid.org/burza-suhozida-kontakti-suhozidara/
[7] https://www.facebook.com/AntonPlasimuha
[8] https://fb.me/e/4QCKo7N4e
#Identitet #kamen #krajobraz #Rijeka #suhozid
