U Gradskoj knjižnici Rijeka u ponedjeljak je održano književno druženje s Milanom Rakovcem, piscem, pjesnikom, publicistom i novinarom čiji je opus već desetljećima neraskidivo povezan s Istrom, granicama, jezicima, identitetima i prostorom sjevernog Jadrana. Razgovor je vodila poznata i nagrađivana književnica Darija Žilić, uz Irenu Urbič, prevoditeljicu, kulturnu aktivisticu i dugogodišnju Rakovčevu suradnicu kroz Forum Tomizza, dok je susret organizirala izdavačica Shura Dumanić iz Shura publikacija.
Bio je to razgovor koji je, baš kao i Rakovčeva literatura, neprestano prelazio granice – između književnosti i politike, osobnog sjećanja i kolektivne memorije, čakavštine i standarda, Istre, Trsta, Slovenije, Hrvatske, Italije i Bosne.
Darija Žilić je večer vodila odmjereno i sigurno, otvarajući upravo onoliko prostora koliko je Rakovcu bilo potrebno za njegove karakteristične digresije, ali pritom ne dopuštajući da razgovor izgubi glavnu nit. A ta se nit vrlo brzo pokazala jasnom: potreba da se preko granica razgovara, da se razumije tuđa istina i tuđe sjećanje te da različitost ne bude razlog za podjelu.
Rakovac je večer otvorio čitanjem na tri jezika, podsjetivši na prostor u kojem su se stoljećima preklapali hrvatski, slovenski i talijanski kulturni krugovi. Irena Urbič govorila je upravo o toj strani njegova djelovanja, istaknuvši njegovu višedesetljetnu ustrajnost u povezivanju ljudi s pograničja i činjenicu da je mnogo prije nego što je multikulturalizam postao političkom i kulturnom frazom pokušavao pokazati kako je moguće istu povijest vidjeti iz različitih perspektiva.
Rakovac je pritom podsjetio da manjinske zajednice na području Istre i Kvarnera uživaju razinu sigurnosti i institucionalne podrške kojom se, smatra, ovaj prostor ima pravo ponositi. Iz svega toga izveo je i misao koju mu je, kako je rekao, još kao dječaku usadio did Jure:
– Čovik je čovik samo kada je za čovika čovik.
Ta se jednostavna rečenica zapravo provlačila kroz cijelu večer. Govoreći o odnosima među susjedima, Rakovac je prizvao slike svijeta u kojem se neće odsjeći grana susjedove trešnje samo zato što je prešla među, niti će se pojesti susjedova kokoš koja je zalutala u tuđe dvorište. U tim malim pravilima života, jednako kao i u velikim povijesnim lomovima, Rakovac pronalazi mjeru ljudskosti.
Posebno mjesto u razgovoru pripalo je Fulviju Tomizzi, piscu s kojim se Rakovac duboko identificirao i čije je djelo prevodio. Prisjećajući se vremena kada se s Tomizzinom književnošću intenzivno susreo, Rakovac je rekao da je tada, premda već afirmiran kao pjesnik, esejist i novinar, „izgubio mir“ i da ga više nikada nije pronašao. Tomizza je, rekao je Rakovac, u ljudima „oslobodio ljudsku mjeru“, a upravo je iz tog susreta izrastala i potreba umjetnika s različitih strana granice da se međusobno otvaraju i susreću. Na toj je ideji izrastao i Forum Tomizza, međunarodni pogranični susret koji povezuje Umag, Kopar i Trst. Urbič je podsjetila da je Forum nastao upravo iz potrebe da se ljudi s prostora koje su povijest i politika često dijelile ponovno susreću, razgovaraju i pokušaju razumjeti jedni druge.
Jedna od najljepših slika večeri stigla je kroz priču o glazbeniku Dariju Marušiću. Na opasku da je „malo Hrvat, malo Slovenac, malo Talijan“, Marušić je, prema Rakovčevu prepričavanju, odgovorio da je „cili Hrvat, cili Talijan i cili Slovenac“.
– Kako to možeš? Teško, ali gre, zaključio je Rakovac.
U toj je rečenici zapravo sažeta i njegova vizija Europe. Ne Europe koja poništava razlike, nego prostora u kojem jezici, kulture, vina, sirevi, običaji i identiteti ostaju živi. Europe u kojoj zajedništvo ne znači uniformiranost, već mogućnost da svatko ostane svoj.
No Rakovac nije skrivao ni zabrinutost zbog svijeta koji ponovno pokazuje sklonost nacionalizmima, nasilju i povratku starim obrascima. Govorio je o potrebi da se čovjek „obuzda“ prije nego što se civilizacijski vrati u svojevrsni „neoneandertal“, upozoravajući da tehnološki napredak sam po sebi ne znači i ljudski napredak.
U razgovoru nije nedostajalo ni humora. Kada je Žilić otvorila pitanje „kćeri Istre“, Rakovac je iz obiteljskih priča o babi i didu izveo cijelu teoriju istarskog matrijarhata, da bi je završio karakteristično provokativnim prijedlogom „feminističkog militarizma“, prema kojemu bi od desetorice muškaraca devetoricu trebalo kastrirati, a jednoga ostaviti „za zabavu“.
Takvi prijelazi, od povijesti do anegdote, od ozbiljnog upozorenja do šale, od Europe do obiteljskog stola, možda najbolje opisuju Rakovčev način pripovijedanja. On ne razdvaja veliko od malog, političko od intimnog, književno od životnog.
Irena Urbič govorila je i o složenosti njegova jezika, posebno čakavskog idioma, ističući koliko je takvu literaturu teško prevoditi. Rakovčev jezik, rekla je, u sebe prima različite slojeve, od čakavštine i talijanizama do germanizama, srbizama i orijentalizama, zbog čega bi za kvalitetan književni prijevod bio potreban gotovo „paralelni dijalekt“ koji bi prenio ne samo značenje nego i atmosferu teksta.
Rakovac, kojemu je 87 godina, pri samom kraju večeri rekao je da se ponaša kao da mu je sedam godina zato što se tako i osjeća. Prisjetio se kako je s trinaest godina čitao Tolstoja i odlučio da će biti pisac, a zatim u gimnaziji pokrenuo list koji, kako je rekao, izlazi i danas. Druženje s riječkom publikom doživio je kao još jedno veliko priznanje.
– Vidim smiješak, prijazne poglede… dobio sam još jednu Nobelovu nagradu, rekao je na kraju Milan Rakovac i pokupio još jedan iskreni pljesak riječke publike.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
