Otišao je Mate Mišo Kovač. Pjevač kojega nisi morao slušati, čije pjesme nisi morao voljeti, ali nisi mogao ne znati tko je. Čovjek koji je odavno prerastao vlastitu glazbu, postao fenomen i za života zakoračio u legendu. Njegov odlazak nije samo kraj jedne glazbene karijere, nego i oproštaj od vremena u kojem je jedan pjevač lakih nota mogao postati dijelom kolektivnog identiteta.
Mišo Kovač nikada nije morao biti najbolji pjevač na svijetu. Nije morao biti ni glazbeni inovator, ni umjetnik koji će pomaknuti estetske granice, ni čovjek koji će svojim pjesmama osvojiti naklonost glazbene kritike. Njegove melodije bile su jednostavne, aranžmani često predvidljivi, tekstovi nerijetko na rubu patetike. I sve je to vrlo vjerojatno točno, ali u slučaju Miše Kovača i potpuno nebitno.
Jer Mišo je bio nešto drugo. Nešto što se ne može naučiti ni u jednoj glazbenoj školi, proizvesti u studiju ili osmisliti marketinškom strategijom. Bio je fenomen. Imao je nevjerojatnu sposobnost da svojom pojavom izazove reakciju kakvu mnogi glazbeno talentiraniji izvođači nisu mogli niti zamisliti. Mogao je samo stajati na pozornici, podignuti ruke, a tisuće ljudi uglas bi zapjevale. Mogao je prestati pjevati, a publika bi nastavila. Ponekad se činilo da mu mikrofon više nije ni potreban. Dovoljno je bilo da se pojavi.
Mišo nije morao uvjeravati publiku da je velik, takvim ga je učinila publika.
„Ostala si uvijek ista“, „Poljubi zemlju“, „Ako me ostaviš“, „Dalmacija u mom oku“, „Malo mi je jedan život s tobom“… Koliko je samo ljubavi, rastanaka, slavlja, tuge i uspomena stalo u te pjesme. Koliko je ljudi uz njih odrastalo, zaljubljivalo se, rastajalo, tugovalo ili slavilo. Koliko je puta neka njegova melodija nekoga vratila u mladost, među ljude kojih više nema, u vrijeme koje se više ne može ponoviti. Jednostavno, njegove pjesme pripadale su svima.
Posebno je zanimljivo što je njegova karizma jačala u razdobljima kada je djelovao potpuno slomljeno. Život ga nije štedio. Smrt sina Edija ostavila je trag koji nije bilo moguće sakriti, a godine koje su slijedile donijele su osobne borbe, zdravstvene probleme i teške trenutke. Bilo je nastupa na kojima se vidjelo da je pred publikom umoran čovjek, premda on ni tada nije prestajao biti Mišo. Ta ga je ranjivost dodatno povezala s publikom, ljudi su se imali s kime poistovjetiti. I zato su njegovu radost i njegovu tugu dijelili kao svoju.
Bio je još jedan takav primjer na hrvatskoj glazbenoj sceni, na onom njezinom drugom spektru. Zvao se je Goran Bare. Da, Mišo Kovač je bio Goran Bare estrade. Glazbeno, njih dvojica pripadaju nespojivim svjetovima. Bare je svoju umjetnost gradio na ogoljenosti, nemiru, pobuni i osobnoj ispovijedi. Mišo je svoju gradio na melodrami, velikim osjećajima i kolektivnoj identifikaciji. Bare je svoju bol pretvarao u pjesmu. Mišina publika njegove je pjesme pretvarala u vlastitu bol.
No, kao pojave, njih dvojica imaju mnogo toga zajedničkog. Obojica su prerasla glazbu kojom su se bavila. Obojica su postala simboli, gotovo mitološke figure svojih scena. Obojica su nosila životne ožiljke koje je publika vidjela i prepoznala. I obojica su imala onu rijetku sposobnost da izazovu emociju i prije nego što otpjevaju prvi stih. Povezuje ih i nešto još važnije. Čak i kada tijelo posustane, kada glas više nije onakav kakav je nekada bio, kada život ostavi previše tragova, njihova pojava na pozornici ne gubi snagu. Kao da im slabost ne oduzima karizmu, nego je samo čini vidljivijom.
Naravno, Mišo nije bio Bare, baš kao što Bare nikada neće biti Mišo. Ali obojica su dokaz da ponekad umjetnik može postati veći od vlastite umjetnosti. A Mišo je to učinio na način kakav ćemo teško ponovno vidjeti. Nije tu riječ samo o glazbi. Riječ je i o vremenu u kojem je nastajala njegova legenda. Vremenu u kojem je jedna pjesma mogla postati zajedničko vlasništvo nekoliko generacija, u kojem je pjevač mogao biti prisutan na svadbama, obiteljskim okupljanjima, u konobama i svakodnevnim životima milijuna ljudi.
Mišo je bio sve to. I još mnogo više. Bio je Šibenčanin, Dalmatinac, pjevač zabavne glazbe, čovjek velikih uspjeha i velikih osobnih tragedija. Bio je najprodavaniji hrvatski glazbenik i vjerojatno će to zauvijek i ostati. Ali brojke mnogo toga ne mogu objasniti. Ne mogu objasniti zašto su ljudi desetljećima pjevali s njim, zašto su mu opraštali slabosti, zašto su u njegovim pjesmama pronalazili vlastite priče. A možda to i nije potrebno.
Mate Mišo Kovač otišao je 31. listopada 2026. godine, u 85. godini života. Iza njega ostaje golema popularnost, glazbeni opus o kojem se može raspravljati, karijera kakvu je teško ponoviti i jedna gotovo nevjerojatna činjenica: čovjek čiju glazbu nisi morao voljeti mogao je postati dijelom i tvojega života. Možda se na ovim prostorima više nikada neće dogoditi da netko iskoči kao pjevač lakih nota, nadraste sve što je otpjevao i postane toliko velik da ga više nije moguće promatrati samo kroz glazbu.
Mišo Kovač uspio je upravo to. Iskočio je kao pjevač lakih nota, a zakoračio u glazbenu vječnost.
Istaknuta fotografija: Stevan Kragujević / Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0
#estrada #Mate Mišo Kovač #Mišo Kovač #Ostala si uvijek ista #Poljubi zemlju
