VODA

Noćni rumor mora ponese doktoranda k Talesovoj pohvali vode kao iskonskog arché, k Pindarovoj istini Ἄριστον μὲν ὕδωρ, „najveća je voda“, i k biblijskom Božjem duhu nad vodama. Svemirom vlada vatra, istina je Heraklitova, ali voda je pred tri milijarde godina porodila život – u vremenima Tiamata, Apsua, Ymira, Tlaloca i djeve Ilmatar s patkinim jajem od kaosa zemlje, sunca i mjeseca.

Voda: 97 % slana i 3 % neslana. U oceanima, morima, rijekama, jezerima, oblacima, kiši, snijegu, ledu, pari, rosi, vlazi, amniotskim sokovima. Kao trećina našeg organizma i gospodarica žeđi i pranja. Sa smjenama plima i osjeka, struja, valova, izvora, bujica, slapova, gejzira, ledenjaka, poplava, podzemnih tokova, oaza i vrtova. S bićima planktona, algi, meduza, anemona, spužvi, koralja, školjki, ihtiosaura, morskih i riječnih riba, rakova, lignji, ježinaca, hipokampusa, vodnih zmija, kitova, tuljana, vodozemaca, bluna, galebova, kormorana, plamenaca. S vodoljubnim mangrovama, vrbama, jablanima, tamarisima, baobabima, lopočima, dubinskim i plutajućim travama. Sa zavičajima Varune, Neptuna, Tetide, Nereja, Amfitrite, tritona, Tangaroa, Manannana, nimfi, ondina, najada, sirena, silfida, apsara, vila vodarica, zmije Midgarda, Maldorora u zagrljaju ženke ajkule. Sa svetim i demonskim Eufratom, Nilom, Gangesom, Jordanom, Stiksom, Ahelojem, Flegetontom, Letom, kotlovima Brana i Keridwene, vrelima Hvergelmir i Zamzam, česmama i krstionicama za ispiranje patnji i otpust grijeha. S ukroćenostima blata, močvara, zdenaca, ribnjaka, kanala, akvadukata, fontana, bazena, akvarija. S apoteozama sunca, zore, plavetnila, sutona i mraka, horizonata, vjetrova i bonaca, dubina i pličaka, vrelina i svježina, huka i tišina, kamenih i pješčanih obala, plivača, ribara, moreplovaca, utopljenika, lađa, jedara, mreža, sidara, pustolova Uliksa i Olafa i Colóna, durbina, astrolaba, kompasa, pristaništa, svjetionika, brodoloma, izbijeljelih kostiju, potonulih blaga, mornarskih priča. Breton: „Tout est repris par le mouvement de la mer.“

Gibanja i stanja vode bilježi Leonardo: izviranje, šikljanje, ulijevanje, otjecanje, vrtloženje, dizanje i poniranje, prskanje, talasanje, vrtloženje, brzanje i usporavanje, spajanje i dijeljenje, bujanje, mreškanje, rominjanje, brbotanje, žuborenje, pljuskanje, pjenušanje, klokotanje, ključanje, curenje, kapanje, isparivanje, mirovanje…

Voda je ogledalo Narcisa, Dijane i Suzane. To je mjesto posvećenja, krštenja, napuštanja rođenih i dokazivanja vještica, a također aqua sapiente i aqua ardente, za koje Ludovico Maria Sinistrari d’Ameno tvrdi u De la démonialité et des animaux incubes et succubes da udomljuju „demone osobito lascivne“. Tu su prsten Nibelunga i prsten duždevih vjenčanja s Jadranom. To su voluptuoznosti Chopina, Debussyja, Respighija, Satija, kao i kupačica Ingresa, Degasa, Bonnarda, Courbeta, Renoira, Picassa, Matissea, o čemu Petrarka:

Chiare, fresche e dolci acque
ove le belle membra
pose colei che sola a me par donna,

i Apollinaire:

Među tvojim obožavanim bedrima, Madelaine,
šum svete ljubavi mora bruji sav u školjci.

U njoj je ono što zadivljuje gospodina Blooma: univerzalnost, veličina i ponori, neprestano kretanje, mir bezvjetrice, klimatski i ekonomski značaj, neosporna hegemonija, žestine i veselosti, jednostavnost sastava, nepogrešivost paradigme, metamorfoze, prilagodljivost, fauna i flora, istost i nikada isto, i tako dalje.² I ono iz Amers Saint-John Persea:

Mer au parfum d’entrailles femelles et de phosphore – More mirisa ženskih utroba i fosfora.

Ta langue dans ma bouche comme sauvagerie de mer – Tvoj jezik u mojim ustima kao divljačina mora.¹

Dječak Aurelije Augustin imao je u rimskoj termi svoju prvu erekciju. U Alphabetu Jesusa Ben Sire piše, negdje između 7. i 10. stoljeća, da je Ben Sira začet pri kupanju njegove majke u vodi gdje su neki zlikovci prisilili proroka Jeremiju da masturbira. „Rastačem se, likvificiram, nestajem“, stenje ljubljena u japanskom romanu Rosa krizantema iz 1786. Mudri Suvarnanabhi hvali svezagrljaj vode, kao i svi prijatelji antičkih banja, srednjovjekovnih étuves i japanskih torukoi, a i ona Valeska iz Tropic of Capricorn koja je „najviše voljela ući u kadu i tu se jebati“.

„Ali“, snuždi se Rita, „ima i gradskih odvratnih, mutnih, trulih, smradnih, otrovnih vodurina…“

„Da, naša budućnost, vode smrti o kojima piše Charles Mingus u svom životopisu:

Harlemske su rijeke pune otpada. Pomisli na sve to sranje! Petnaest milijuna ljudi ide u zahode. Kondomi, stare dijafragme, abortusi, sve niz kanalizaciju. Gledam to iz svog čamca. Ponekad mi se kormilo zaglavi pa siđem da ga popravim. Uh! Sve zapušeno. Stare torbe. Ulošci. Gume. Mrtve mačke. Psi. Smeće. Sve što ljudi ne žele, pljas, pravo u rijeku!“

Bilješke

¹ Iz Andreina dnevnika: „Sándor Ferenczi piše u Thalassi da je ‘sve uterinsko postojanje viših sisavaca ponavljanje nekadašnjeg postojanja u vodi…, odakle privlačnost thalassne regresije, to jest žudnje za povratkom oceanu.’“

² Bilježi Andrea u dnevniku: „Uliks, prijevod Zlatka Gorjana, str. 803–805.“