Kad mi je iskočio trailer za dokumentarac „Funk YU”, brže bolje skupila sam ekipu sličnih glazbeno-filmskih afiniteta; najbolja mjesta u dvorani odmah su izabrana, karte u džepu (odnosno na ekranu telefona) i mirno sam čekala nedjelju.
Feeling (i osjećaji) me nisu prevarili, karte su planule u roku keks. Hrvatski su dokumentarci najvruća roba u gradu (i mnogo šire), dokazujemo to sada već mjesecima.
Nakon obavljenih građanskih dužnosti, možda pokojeg kupanca za hrabrije, večer je bila rezervirana za slasnu porciju funka. S početkom u 20:00 sati, u riječku premijeru uveo nas je Damir Radović koji je i nakon filma porazgovarao s redateljem i scenaristom Frankom Dujmićem te producenticom Tamarom Babun.
Da nije riječ o klasičnoj, faktografskoj formi glazbenog dokumentarca bilo je jasno iz samog trailera za film. Riječ je o kombinaciji dokumentarne, igrane te animirane forme. S autorom, Dujmićem, u 80-ak minuta trajanja filma, prošli smo odiseju njegova uporna traženja singlice koja mu je nedostajala u pozamašnoj kolekciji, „Ulici jorgovana” Darka Domijana. No, B-strana singlice je ta za kojom je čeznuo. Riječ je o „Zlatokosoj”, sočnoj funk stvari koja se od naslovne poprilično žanrovski razlikuje.
U doba izlaska singlice, nije bio nikakav pothvat pronaći je, s obzirom da se nalazila u gotovo svakom domaćinstvu koje glazbeno drži do sebe, no danas je riječ o raritetu koji, u kružoku entuzijasta ex-yu glazbe, drži kultni status. I kao takvu, nećete je pronaći u lokalnom vinyl shopu (ili Mulleru. Vinyl puristi, duboki udah i izdah, ubode se i tamo sjajnih ploča). Kao svaki strastveni kolekcionar, Dujmić je na misiji koja traje koliko god je potrebno, u koje god zakutke ga odvela, kontaktirajući znalce koji mu mogu u potrazi pomoći. Uz simpatičnog i duhovitog naratora/spiritualnog vođu Jerka, Dujmić se otisnuo na proputovanje bivšom državom. Vrsni znalci, koji ex-yu glazbu imaju u malom prstu, uvode kako Dujmića tako i publiku u bogati svijet glazbe i vinila općenito. Boje Skoplja je branio Tošo Filipovski, zagrebačke dvojac D-Gree i Soul Bader, podgoričke Peđa Radović, ljubljanske kolektiv Tetkine Radosti, beogradske Borko, a lokalpatriotski nas je predstavio funk majstor, alfa i omega, gospodin doktor Smeđi Šećer.
Pa tako kroz traženje singlice, kroz razgovore glazbenih znalaca, dublje uranjamo u šaroliki, bogati svijet vinila.
Opušten pristup tematici uvelike doprinosi šarmu filma. Uz tek pokoje, neizostavne faktografske podatke, uvelike prevladava intiman, osobni ton kroz koji saznajemo što kolekcionarstvo predstavlja za svakog od njih, male tajne koje će nam svima ubuduće dobro doći prilikom kupnje ploča, raznorazne simpatične anegdote, a iznad svega- što im glazba (bilo na vinilu, ex-yu, funk) znači. Kroz prizme pojedinih sugovornika koji se, uz titulu strastvenih kolekcionara, mogu pohvaliti i onom vrhunskih DJ-eva, dobivamo ekskluzivan pogled iza zastora što im puštanje muzike znači i predstavlja. Kad je riječ o pravim majstorima zanata, ultimativni cilj je poput šamana, publiku odvesti u neke nove, dosad neistražene krajeve. Svaki dobar party je priča za sebe i ostaje u dubokom sjećanju. Vibra i atmosfera su ključne, a time dobar DJ upravlja i gospodari. Što bi se reklo, svatko od posjetitelja ima svoj faktor. Netko će na plesnom podiju introspektivno, bez puno micanja upijati poslušano. Mnogi će se izgubiti, pardon, pronaći u transu plesa. A neke će, kao što naš riječki doktor funka kaže, taj trans odvesti do klupskog wc-a i neminovnog snošaja. Uvijek moram u takvim trenucima citirati onu klasičnu Siriščevićevu, „Glazba je zvonka radost!”. I shvaćam da ga već drugi put citiram. Klasici s razlogom.
Uz simpatičnu Frankovu odiseju, edukativne i duhovite štorije, moram pohvaliti vizualni aspekt filma. Šaroliko, snoliko, pa čak i erotično, ujedno retro i modernog prizvuka, s kombinacijom animiranih elemenata, estetski film briljira. Kamera i montaža nepogrešivo pogađaju tematiku filma, ritmički nas uvlačeći u čaroban svijet funka. Popratna glazba je, jasno, pun pogodak.
Radovićev razgovor s autorom i producenticom filma nakon završetka filma otkrio je da je film potpomognut crowdfunding kampanjom (navijamo za što više takvih projekata!), da je svjetsku premijeru imao u na Indie Cork festivalu u Irskoj, a hrvatsku na ZagrebDoxu te beogradskom Beldocsu, a sljedeća postaja je berlinski Dokumentale. Odaziv publike oduševio je kako autora tako i producenticu Tamaru Babun, koja je naglasila koliko je uvijek oduševi prostor i atmosfera Art kina.
Odlična vibra preselila se iz kino dvorane u atrij Art kina, gdje smo se nastavili ljuljati se u prethodno poslušanim ritmovima uz pokoju čašicu Gin tonika. Za svirku pohvaljujem Nacionalnu klasu, glavne aktere nikad prežaljenog Tunela, Sašu Ivaniševića (Mr. S) te Davida Blaževića (jednog od aktera filma, dr. Smeđeg Šećera). Ljeto i funk idu ruku pod ruku.
Jasno da sam se odmah raspitala za buduće projekcije, osluškujte i pratite program Art kina, možemo ih očekivati kroz lipanj/srpanj. Nekima premijera, nekima repriza. A dotad, uronite ako dosad niste u fantastičan svijet ex-yu funka, dragulja napretek. Pročačkajte po prašnjavim tavanima, prošetajte se do antikvarijata i redovito obilazite sajmove ploča. Kao da je jučer završio onaj u organizaciji Distunea u Exportdrvu, a već nas čeka ovu subotu u popodnevnim satima sljedeći u prostorima Dječje kuće. Glazba je ljubav, ljubite.
Istaknuta fotografija: Maja Fristacky
#Art-kino #Franko Dujmić #Funk Yu #riječka permijera #Tamara Babun
