Umjetnost buke naziv je manifesta što ga je slikar, glazbenik i graditelj eksperimentalnih instrumenata Luigi Russolo objavio 1913. godine. Russolo je bio istaknuti predstavnik avangardnog stila futurizma. Taj je futurizam na čelu s Filippom Tommasom Emiliom Marinettijem došao na zao glas tvrdnjom kako je rat zapravo jedina higijena modernog i već potpuno industrijaliziranoga svijeta. Ovdje, ipak, ne bi trebalo biti nikakve zabune. Postoje u “pluralizmu avangardnih stilova” (A. Flaker) zapravo dva futurizma, talijanski i ruski, i oni se dovoljno razgovijetno razlikuju. Ruski futurizam je, primjerice, tvrdio da svu umjetničku i kulturnu tradiciju valja s palube broda pobacati u more. Dva futurizma nosila su i političke tzv. predznake suprotnog karaktera. Jedni su se priklonili talijanskim fašistima, drugi ruskim (sovjetskim) komunistima i imali, dakako, donekle različite metle za popravljanje svijeta svojega (ozbiljno kriznog) vremena s početka 20. stoljeća. Russolo u svojem manifestu piše: “Drevan je život bio sav u tišini. U 19. stoljeću s izumom stroja rodila se Buka. Danas Buka trijumfira i suvereno vlada ljudskim senzibilitetom. Mnoga stoljeća život se odvijao u tišini, štoviše prigušenoj tišini. Najsnažnije buke što su prekidale ovu tišinu nisu bile intenzivne, nisu imale produženo trajanje niti su varirale u modulaciji zvuka. Jer ako zanemarimo izvanredne pokrete Zemlje poput uragana, oluja, odrona snjegova ili bučnih vodopada, priroda je bila tiha.”
Grupa Test Department postala je dio ovdašnje gradske kulture mladih i to, možda ponešto neobično, izložbom što je bila sredinom 80–ih priređena u omladinskom klubu Palach. (U tome je odabiru imena kluba presudnu ulogu imao Igor Mrduljaš, otac Maroja Mrduljaša, arhitekta i autora odličnog tv serijala Betonski spavači.)
Uglavnom su to bile fotokopije A4 formata. Prije toga o grupi se pisalo u omladinskom listu Polet u sklopu glazbe naglašeno industrijskih ritmova, šumova i buke. Točnije rečeno, u sklopu koji se protezao od grupa Laibach i Einsturzende Neubauten pa sve do Depeche Mode i Art of Noise (doista tako, čak je i njihova diskografska nosila ime preuzeto od talijanskog futurizma: Zang Tumb Toon), premda ove druge grupe nisu bile ni od kritike niti od publike doživljavane i vrednovane kao takve. Uz to, one su bile prihvatile industrijske zvukove i ritmove kao što je npr. i Bijelo dugme prihvatilo novi val – nakon što je već bilo prekasno. Drugim riječima, nakon što je pred najezdom navodnih amatera trebalo spašavati vlastite profesionalne interese. To dakako ne znači da se Test Department, Laibach i Einsturzende Neubauten nisu s vremenom mijenjali i prilagođavali novonastajućoj tehnologiji nastajanja i snimanja glazbe. Svoje jedine koncerte u bivšoj državi Test Department održali su veljače 1985. u Ljubljani i Zagrebu. (Usput, nostalgija je možda neizbježna, ali pretjerivanje i prepuštanje njoj nije negoli kontraproduktivno. I u tome kakvog drugog spasa nema.)
Iskustvo slušanja Test Departmenta (ubuduće u ovome tekstu: TD ili Test Dept) dade se vizualno usporediti s tehnikom koju je ruski filmski redatelj Sergej Eisenstein nazivao montaža atrakcija. Time se pojmom označava praksa izbora iznenađujućih i šokantnih prizora te njihova neočekivana i kontrastna montaža u procesu nastajanja filma.
Rečeno drukčije, Eisensteinu bilo je stalo da se novi medij filma uskladi s praksom tradicionalne grčke drame i tragedije, točnije rečeno, dovede na razinu njezine biti – sukoba. (Hvala doista, profesore Gašparoviću. Naučio sam to na ispitu iz teorije književnosti.) Test Dept glazbeno se dadu usporediti sa svim onim beskrajnim šumovima od Metal Machine Music (1975) Loua Reeda pa nadalje. I napokon, dadu se politički i estetički dovoditi u vezu s kritičkim i ironijskim umjetničkim praksama prema aktualnom svijetu. (Zanimljivo: jedino je u Rijeci, i to javno i medijski, no ipak marginalno, došlo do izražaja promašeno prepoznavanje i vrednovanje ovoga fenomena, a takvo što u Poletu nije bio slučaj.) U svojem manifestu, između ostaloga, TD kaže i ovo: “Dva stroja su u pogonu. Stroj što kontrolira, diktira ritam moderne države. Ovaj ritam je bezličan. On je stvorio stupnjevanu visoku peć. Propast. Tijela što se kreću bez pokreta. Šibanje bez razmišljanja, toleranciju bez osjećajnosti. Buđenje destrukcije. Drugi stroj je u nastajanju. Ljudski Stroj. Savršeni Stroj”.
Kratko nakon izložbe u omladinskom klubu Palach TD je objavio The Unacceptable Face of Freedom (1987), vjerojatno najbolji album u toj svojoj fazi djelovanja. Takva ocjena motivirana je velikim dijelom izvanrednim povijesnim okolnostima, štrajkom velških rudara koji je simbolički najavio kraj industrijske tehnologije i ujedno kulture što su je gradile generacije uz njezine rubove i živjele svakodnevno od nje. (Članovi grupe i sami su tada dolazili u podršku rudarima i nalazili se u redovima štrajkačkih piketa.) U “Statement” čujemo tako jednog rudara na rubu suza i očaja, ujedno bijesa i gnjeva: “U ranoj fazi ovoga štrajka nas 25ero rudara i 150 policajaca. Želio sam razgovarati s njihovim zapovjednikom i kazati im da ne mogu prijeći preko nas … pregaziti nas”. Ili “Fuchead” (slobodno prevedeno: munjen u glavi): “Ljevica, ekstremna ljevica … Ovo je, ovo je, ovo je … neprihvatljivo lice slobode”. I to još uz škotske gajde. Svečane, naravno. Još jedna TD montaža brutalnih atrakcija. Neznatna razlika: članove grupe Laibach je lipnja 1983. ispred tv kamera novinar upitao tko im je skrojio košulje koje su budile uznemirujuće reakcije, dok su na velške rudare bili poslani odredi interventne policije jer da su oni subverzivni ljevičari. Za razliku od ovih neumnih kvalifikacija, mora da su Einsturzende Neubauten – u prijevodu: samourušavajuće novogradnje – po istoj logici berlinski anarhisti koji pjevaju o Kalte Sterne, hladnoj zvijezdi, suprotnosti svemirskoj crnoj rupi što guta u sebe sve, čak i svjetlost. I sličnim fenomenima.
Dakle, umjetnost buke pokazuje se kao umjetnost provokacije. A to je upravo jedna od odlika avangarde. Kako to? Prije svega, avangarda jest termin što dolazi od riječi iz srednjovjekovnog francuskog i označava prethodnicu, posebno vojnu prethodnicu koja se kreće po nepoznatom pa onda i potencijalno neprijateljskom teritoriju.
U tome smislu njezina je uloga da očuva sigurnost vojne jedinice u bojnom pohodu, barem njezinu većinu. Međutim, moderna vremena nisu donijela sa sobom jedino prosperitet i razvoj industrijske tehnologije. Takva predodžba i sama je nekakva samourušavajuća novogradnja. Potreban je dokaz tome ili barem pokazatelj? Na grafici francuskog karikaturista Grandvillea iz prve polovice 19. stoljeća vidi se golemi most koji spaja planete Sunčevog sustava tako da je most ujedno i šetnica opremljena uličnim svjetiljkama za sate noćnih promenada. (Po svojoj se prirodi karikature opravdano rugaju tzv. političkoj korektnosti i ne kriju bliskost s jednako tako nekorektnim vicem.) Nadalje, već s francuskim simbolistima vidi se posve jasno i naličje napretka. Umjetnici su se takoreći odjednom našli na tržištu, bez zaštite mecena, crkvenih i dvorskih moćnika koji bi im pružali zaštitu na dugi rok. Završilo je vrijeme spokoja, od sada pa nadalje svatko je protiv svakoga. Ili pedaliraj ili naprosto ljosni po tlu. Negdje u Grandvilleovo vrijeme Friedrich Engels piše svoj znameniti rad o iznimno teškom položaju radništva u Engleskoj, a Charles Dickens piše Božićnu priču u kojoj predškolska djeca poput marve tegle vozila s ugljenom po uskim rudarskim oknima. No, vratimo se umjetnosti buke kod TD. Ona jest umjetnost utoliko što takoreći nalazi mjesto u kozmosu, a ne kaosu. Valja na primjer poslušati ranu skladbu “Hunger” s albuma Ecstacy Under Duress (1984): mehaničko ponavljanje ritma, umjesto pjevanja komunikacija riječ po riječ, svako toliko provale dubokih tonova, naprasan kraj; ovdje je na djelu neutralan opis (ne)prilika, ugroza i općenito neizvjesne budućnosti.
I labour, I struggle/ I work to build this nation/ From the wreck of past/ I work, I toil/ In blood and sweat/ I toil/ Stakhanovite! (Radim, borim se/ Radim da izdignem ovu naciju/ Iz ruševina prošlosti/ Rintam, mučno radim/ U krvi i znoju/ Rintam/ Udarnički!) Ili kako kaže Paul Jamrozy, podrijetlom Poljak i jedan od osnivača Test Departmenta: “Nastanak i rani glazbeni razvoj grupe od 1981. nadalje ne može biti odvojen od političkog, društvenog i ekonomskog konteksta Londona tih godina”. (U tome smislu Gdanjsk i Rijeka imaju sličnu povijest prve polovice 20. stoljeća: pjesnik i pustolov G. D’Annunzio sanjao je od grada na Kvarneru stvoriti središte nekog novog europskog carstva, njemački Führer i ambiciozni akvarelist je od preimenovanoga poljskog grada – vrijedi pročitati Limeni bubanj Günthera Grassa – kanio graditi svoj zamišljeni Drittes Reich. I to od prve rečenice romana koje izgovara protagonist Oskar Matzerath, otprilike i po sjećanju: “Onda sam odlučio prestati odrastati”. I lupati po limenom bubnju kada mi se god svidi.) Sve bi ovo imalo voditi preglednijem značenju što ga je TD dugoročno gradio. Tek lakomislene i napola artikulirane ideje uspijevaju prvenstveno na temelju fotografske dokumentacije prepoznati nešto nalik “muškim fantazijama” (K. Theweleit). Ili u drukčijem rječniku – tzv. mačizam od pete do glave. Autentičan i dan jednom zauvijek.
Za kraj valja pridodati riječi Petera Webba, uz Alexeija Monroea urednika fino uređene, bogato fotografski dokumentirane i koncepcijski pogođeno profilirane monografije Total State Machine (2015): “Trajno nasljeđe TD jest dugoročno eksperimentiranje sa strukturom glazbe, njezinim auralnim sastavnicama te njihovo sjedinjenje s audiovizualnom i kazališnom … koje pokazuje izazovne, emocionalne i afektivne događaje. Njihov je rad prošao kroz različite razine i srećom nastavlja se danas u raznolikim oblicima. Vjerujem da su oni jedna od najkonstruktivnijih, najkritičnijih i najpoticajnijih grupa što su nastale po urbanim ambijentima Britanije i daleko su odmakli od početne karakterizacije kao Industrijskog čina. Oni su ganuto mnoštvo ljudi različitih pozadina i vrlo različitih glazbenih ukusa. No kritika Državne moći, Državne strukture i podrška radničkim slojevima širom svijeta pokazali su da TD imaju daleko više motivacijskog i inspiracijskog horizonta negoli brojni drugi umjetnici koji su djelovali unutar kategorizacije industrijskih izvođača”.
Istaknuta fotografija: osnivački član grupe Test Department Graham Cunnington; autor fotografije: Chris Barclay
#avangarda #futurizam #glazba #Luigi Russolo #Test Department
