Vrijeme baš i nije moglo biti ljepše. Listopadsko sunce obasjalo je Grobničke Alpe, nebo je bilo vedro, a pogled s Hahlića pružao se nadaleko. Jedino je burica odlučila malo pokvariti planove. No, sve što je uspjela bilo je natjerati okupljene da pronađu dodatne načine kako se zagrijati. Neki su u tome otišli toliko daleko da su i zaplesali.
A razloga za slavlje itekako je bilo. Upravo na današnji dan, 31. listopada, prije točno stotinu godina, otvoren je Planinarski dom na Hahliću. Tog 31. listopada 1926. godine započela je priča koja traje i danas, priča o generacijama planinara, njihovoj upornosti, zajedništvu i ljubavi prema ovom posebnom mjestu. I zato se stoti rođendan nije mogao slaviti bilo kada. Morao se proslaviti baš danas, ondje gdje je prije jednog stoljeća sve počelo. Ipak je Hahlić najstariji planinarski dom u Hrvatskoj, trebalo je to dostojno proslaviti i obilježiti.
Od ranog jutra ljudi su krenuli prema Hahliću. Oni najodvažniji odlučili su do Doma stići Po kolcih, nešto više njih odabralo je put Po čeki, a bilo je i onih koji su došli Pod planinu. Tri puta, svaki sa svojim zahtjevima i svojim posebnostima, ali svi su vodili na isto mjesto. Do starog slavljenika koji je goste dočekao praktički u novom ruhu.
Šepurila se starina na listopadskom suncu, prkosila buri i hladnoći, baš kao što je to činila i minulih stotinu godina, i prigrlila sve koji su se uputili k njoj. Ovaj put čestitare, inače planinare, putnike namjernike, avanturiste i zaljubljenike u prirodu. Ljude kojima Hahlić odavno nije samo odredište na planinarskoj karti.
Okupilo ih se možda dvjestotinjak, tristotinjak. Bilo je tu veterana koji su s Hahlićem proveli velik dio života, ali i mnogo mladih. Upravo je ta mladost možda i najvažniji zalog da će i u sljedećih stotinu godina Hahlić ostati ono što je bio do sada. Dom koji nikada nikome nije zatvorio vrata.
Naravno, bilo je i službenih uzvanika. Stoti rođendan nisu propustili načelnik Općine Jelenje Robert Marčelja, načelnica Općine Čavle Ivana Cvitan Polić, zamjenik primorsko-goranskog župana Toni Štimac, opatijski gradonačelnik Fernando Kirigin, glavni tajnik Hrvatskog planinarskog saveza Alan Čaplar i jelenski župnik, velečasni Tomislav Ćurić. Među uzvanike svakako bi trebalo ubrojiti i Nikolu Radeljkovića, čije su mreže donijele jednu novu dimenziju doživljaju Hahlića. No, na Hahliću su uzvanici zapravo bili svi. I oni koji su stigli iz obližnjih mjesta, i planinari iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske, i oni koji su na Hahlić došli tko zna koji put, i oni koji su ga možda tek otkrivali.
Jer na Hahliću nema privilegiranih.
Najbolje je to pokazao predsjednik Planinarskog društva Obruč Vedran Stipić, koji se odmah po dolasku uhvatio posla. Valjalo je sve te ljude dočekati, ugostiti, pobrinuti se da se svatko osjeća dobrodošlo. Nije to malen posao ni kada se u Domu okupi nekoliko desetaka ljudi, a kamoli kada ih se okupi nekoliko stotina.
Članovi PD-a Obruč zaista su dali velik obol proslavi. Posebno su se angažirali domari Savo Milanović, uvijek okretna Romina Vidrih, Damir Lukežić i Borko Medić, ali svatko je pridonio koliko je mogao. Bilo je među okupljenima i onih koji su morali prihvatiti da zub vremena čini svoje, da je svaki novi odlazak u planinu sve veći izazov. Poput Zvonimira Pintara. No, upravo su takvi ljudi najbolji podsjetnik koliko se života, uspomena i osobnih priča utkalo u povijest ovoga mjesta.
Službeni dio programa donio je otvorenje izložbe fotografija postavljene u unutrašnjosti Doma. Fotografije će ondje i ostati, a već su prvoga dana pokazale koliko mogu promijeniti prostor. Unijele su neku novu atmosferu, povezale prošlost i sadašnjost, vratile na Hahlić mnoga poznata lica, među njima i ona kojih već odavno nema. Kao da je Dom, slaveći stoti rođendan, na trenutak okupio i one koji više ne mogu doći.
Predstavljena je i prigodna publikacija „Hahlić – 100 let doma“, svojevrsni zapis o jednom stoljeću života planinarskog doma, njegovim ljudima, graditeljima, domarima, planinarima i svima onima koji su svojim trudom ostavili trag na Hahliću.
Okupljene je na sebi svojstven način pozdravio predsjednik društva Vedran Stipić, a o važnosti Doma i velikoj obljetnici govorili su Robert Marčelja, Toni Štimac i Alan Čaplar. Nekoliko riječi okupljenima uputio je i Ivan Juretić, čovjek bez čijega angažmana mnoge stvari na Hahliću danas ne bi bile uređene onako kako jesu.
A da ova rođendanska svečanost ne ostane samo na pozdravnim govorima, pobrinula se Milvija Medved, koja je okupljenima pročitala pjesmu „Hahliću za sto let“, napisanu i posvećenu upravo ovom velikom jubileju. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima protokol, koji ionako nije bio osobito služben jer na Hahliću to ne bi imalo previše smisla, sasvim prirodno ustupa mjesto emocijama. Milvija je ispričala priču o stotinu godina Doma, o njegovoj gradnji, buri, snijegu, usponima, ljudima koji su dolazili i odlazili, generacijama koje su se smjenjivale. U nekoliko je stihova sažela ono što je možda i najteže objasniti nekome tko nikada nije bio na Hahliću – zašto jedna planinarska kuća toliko znači tolikim ljudima. „Al ti si vavek ostal naša kućica sigurna i sveta“, napisala je Milvija, podsjetivši da se vrijednost jednoga doma ne mjeri njegovim zidovima, nego osjećajem koji u ljudima ostavlja.
Velečasni Tomislav Ćurić blagoslovio je Dom, a nakon blagoslova i zajedničke molitve došao je red na još jedan poseban trenutak. Zajedničku, gotovo milenijsku fotografiju. Možda će upravo ta fotografija jednoga dana, za pedeset ili stotinu godina, završiti na stranicama neke nove publikacije. Možda će je gledati neki novi klinci i razmišljati o tome kako je sav trud imao smisla, jer su nastavili tamo gdje je netko drugi stao. Baš kao što je to sluačaj s današnjim generacijama. I odgovor će biti isti kao što je danas: Bili su to ljudi zbog kojih je Hahlić opstao.
Jer dom nisu samo zidovi, krov, vrata i prozori. Dom mora biti ispunjen ljudima, okružen ljudima, otvoren ljudima. Samo tako ima smisla. I samo je zbog toga svih ovih stotinu godina imao smisla.
Naravno, slavlje nije moglo proći bez dobre glazbe i dobrog zalogaja. Za glazbeni dio pobrinuo se raspoloženi Trio M, čiji su članovi uspjeli rasplesati dio okupljenih unatoč buri koja se nije namjeravala predati. A kako nahraniti nekoliko stotina ljudi koji su do Doma uglavnom stigli nakon ozbiljne planinarske ture? Nimalo jednostavan zadatak, ali Hrvoje Brnelić tom je izazovu doskočio na najbolji mogući način.
Ljudi koji su pristizali prema Hahliću govorili su da se miris hrane osjeća već kod Kalića. A kada su konačno stigli i kušali ono što se pripremalo, oduševljenje nije bilo ništa manje. Brneliću su asistirali Dalibor Šojat i Damir Lukežić, a najvažnije je da nitko nije ostao gladan.
I tako je prolazio taj poseban listopadski dan. Uz razgovore, susrete starih prijatelja, prisjećanja na neke davne uspone, pjesmu, smijeh i pokoji ples. Uz buru koja je pokušavala dokazati da je na planini ipak ona glavna, ali joj to nitko nije osobito priznavao.
Ponosna starina dostojanstveno je proslavila svoj veliki jubilej. Prije stotinu godina Dom nije bilo jednostavno izgraditi. Nije ga bilo jednostavno ni održavati, obnavljati, uređivati, čuvati od vremena i nevremena. Iza svakoga njegova kamena, svake grede i svakog obnovljenog dijela stoje nečiji trud, odricanje i ljubav. Zato stoti rođendan Hahlića nije bio samo pogled unatrag, jer sve dok bude ovakvog zajedništva, dok bude ljudi spremnih zasukati rukave, brinuti se o Domu, dočekivati druge i dijeliti s njima ono što imaju, bit će i Hahlića.
A stara će se kuća i dalje šepuriti na listopadskom suncu, prkositi buri, snijegu i godinama. I čekati neke nove ljude. Baš kao što je to činila svih ovih stotinu godina.
HAHLIĆU ZA STO LET
Milvija Medved
SPOD ČUNINE, FRATRA, SUHOGA I DNIĆA 1926-GA LETA ZGRADILA SI KUĆICA MIĆA,
BURA NAS JE TUKLA, PUNO SE PRTILO SNIGA – I GIANNIU I DAVORIĆU TI SI BIL GLAVNA BRIGA.
I KAD JE PUHALA STO NA URU ONI SU Z POTKILAVCA ŠLI DO TEBE NA TURU,
MANEŠTRU SKUHAT, ŠTRUDELI PEĆ, DRIVA NASNITIT A KI PUT BI TE I POSLAL VRT!
NOSILO SE HRANI, BOĆ, PONEŠTRI I CEMENTA A BOME I ZA KOMPIRICU HRMENTA,
TAKO NAKRCANI BOH DAJ DA J’BURA FERMALA, ZA SE LETA NJIMI VELO FALA!
VIDEL SI SAČESA, I SMIHA I BOLI, I LJUBAVI JE TU BILO, ZA NE REĆ DA SE I KO DITE RODILO!
I LUTANJA I POTRAŽNIH AKCIJ JE BILO PA I NESREĆ, AL FALA BOGU VAVEK JE TO REŠIL REČKI GSS.
OD „KAMENJAKA“ DO „OBRUČA“, PARONI SU SE MENJALI KROZ PUNO LETA
AL TI SI VAVEK OSTAL NAŠA KUĆICA SIGURNA I SVETA.
„OBRUČ“ I OPĆINA Z PLANINARI LIPO SU TE UREDILI, NOVI KROV, FASADE I VERANDU STORILI.
OBUKLI SU TE LIPO, DALI TI VUKA I MEDVEDA, SE SKUPA Z BEŠTIJAMI JAKO LIPO ZGJEDA.
PUNO DAŽJA, NEVRIMENA I SNEGA NAS TUČE MA VAVEK NAS NEĆ K TEBE ZGORUN VUČE.
KAD NAS BURA PO KOLCIH HITA I ZEC ZA SVOJU MATER PITA,
ONDA ČEKAMO ĆE PRIT REFULU KRAJ DA SE POSEDEMO TEBI NA TEPAL ČAJ.
SADA KAD SU GENERACIJE MALO NOVEJE ISTO NAS KOKOLAJU OD PETKA DO NEDEJE.
Z MAMUN I TATUN TU SAN DOHAJALA, ZA SEH STO LET SEMI JENO VELO VELO FALA.
OKO TEBE RIČINA, OBRUČ I SUHI
NEKA TE PAZE ŠUMSKI GROBNIŠKI DOBRI DUHI.
NEKA TI JE SRETAN TVOJ VELI DAN, A BOG DAJ NOG I ZDRAVJA SIN NAN!
Hahlić, 31. listopada 2026.
Fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
