Knjiga Karla Ilića Taksim Bop (Ex-Libris) dobitnica je ugledne Nagrade Predrag Matvejević
U vrijeme zagrebačkoga Interlibera sigurno je kako fanovi glazbene publicistike neće ostati na suhome, bez obzira na to što je u posljednjih desetak godina hrvatska glazbena publicistika ostala razmjerno nišna.
No obuhvaća biografije, kronike scena, intervjue, eseje i knjige koje spajaju tekst s fotografijom i likovnim radovima. Najvidljiviji su rock i pop: od monografije o Goranu Baretu i Enciklopedije hrvatskog milenijskog rocka do esejizirane biografije Novih fosila i knjige o stotinu važnih ex-Yu pop-rock pjesama. Punk i novi val dobili su opsežnu kroniku Vinka Barića, koja povezuje biografije bendova, razgovore sa sudionicima, tadašnji tisak i fotografije. Alternativnu i nezavisnu scenu bilježe knjige poput memoarsko-koncertne Glazbe za Žedno uho Mate Škugora i opsežne likovno-glazbene monografije o Manceu. Jazz ima snažnu publicističku liniju intervjua i portreta, što potvrđuje Davor Hrvoj knjigom Suština tišine, sastavljenom od razgovora s jazz glazbenicima vođenih od kasnih osamdesetih do danas. Klasična glazba zastupljena je biografijama i arhivski utemeljenim prikazima, primjerice knjigom Saše Dracha o dirigentu Vladimiru Kranjčeviću, koja istodobno oslikava glazbeni život Zagreba.
Po tipu izdanja raspon je širok: od biografija, autobiografija, monografija i enciklopedija do zbirki intervjua i glazbenih eseja, a 60 otkucaja Borisa Jokića spaja odabrane pjesme, osobne priče i radove mladih umjetnika.
Na Interliberu će vjerojatno biti dostupna i knjiga Taksim Bop Karla Ilića (Ex Libris), koja je nedavno dobila i uglednu Nagradu Predrag Matvejević u konkurenciji od 130 naslova. Knjiga je, prema obrazloženju, žanrovski hibridan književni tekst u kojem se isprepliću pripovijedanje, stih i esejistička promišljanja o glazbi. Autor pritom prati putovanje zvukova i instrumenata kroz prostore i vremena, kao i ljudska iskustva povezana s glazbom. Bliskost ove knjige s Matvejevićevim senzibilitetom očituje se u razumijevanju glazbe kao fenomena, zavidnoj glazbenoj erudiciji te dubokom poniranju u načine na koje različite tradicije žive jedna u drugoj.
Na poleđini knjige Dinko Telećan, književnik i prevoditelj, djelo opisuje kao zbirku eseja o glazbi. No to je samo polazna točka. Na temelju stvarnih činjenica Ilić gradi začudni svijet glazbene arhitekture koja se, poput vodopada, sinkronijski i dijakronijski neprestano prelijeva i utječe, ponekad u brzace, a ponekad u bonacu.
Riječanin Karlo Ilić glazbenik je, pisac, urednik i prevoditelj koji se godinama bavi jazzom i knjigama o jazzu. Taj se radni i osobni svijet osjeća na svakoj stranici. Glazba za njega predstavlja način na koji promatra ljude i njihove živote. I dok njegov sugrađanin Vlado Simcich Vava na neki način u svojim književnim i glazbenim djelima spaja uglavnom na cameo razini, Ilić ima drugi pristup: njegova erudicija vibrira na svakoj stranici knjige, ali osobno činjenično iskustvo ne ključa prema van.
U središtu knjige su nama više ili manje poznati glazbenici, više sa zapadne strane, a manje s istočne hemisfere, ali i putovi kojima su glazbala, melodije i načini sviranja prelazili iz jedne kulture u drugu. Jedan od tih putova počinje u Istanbulu, uz oud – kruškoliku lutnju koju u našim krajevima rijetko čujemo uživo. No majstor ouda bio je nedavno preminuli Dražen Franolić, jedan od onih kojima je Ilić posvetio knjigu. Autor se zanima za ljude koji su slične instrumente izrađivali, popravljali i prenosili dalje, kao i za priče koje su se uz njih stvarale. U tome se pojavljuje i glazba kao oblik liječenja: u nekadašnjim osmanskim bolnicama zvuk se koristio u skrbi za bolesne. Takve teme mogle bi u drugoj knjizi postati suhoparan pregled, no ovdje dobivaju lica, ulice i pripovjedački glas.
Pritom Karlo Ilić inzistira na izrazito dugačkim rečenicama, prepunima slojeva, koje vijugaju od konteksta do konteksta, tjerajući čitatelja da postupno otkriva bogatstvo tako razvedenoga stila. Ponekad se u njima toliko toga dogodi da se glavna misao zamagli. Čitatelj koji očekuje jednostavan uvod u jazz ili kratke biografije velikih glazbenika mogao bi se zapitati gdje je pregledna priča koju je tražio. Knjiga mu je neće uvijek dati. Ona radije otvara još jedna vrata nego što zatvara prethodna.
Zapravo, njegov stil ima ritam koji podsjeća na jazz improvizacije: misao se pokrene, uhvati određenu melodiju, skrene prema drugoj temi pa se vrati na početni motiv. To je jedna od najvećih privlačnosti ove zbirke priča/eseja. Tekst djeluje kao razgovor s nekim tko čuje poveznice ondje gdje bismo ih inače lako propustili. Njegov pripovjedač spaja povijesnu činjenicu, osobni dojam i maštu, pa podaci poznati autoru iznenada dobiju drukčiji odjek. Glazba se pritom ne svodi na nešto što se može objasniti popisom stilova i utjecaja.
Naime, Ilić povijest ne pripovijeda oslanjajući se na niz uredno složenih razdoblja. Jedna priča otvara vrata drugoj, pa nas od graditelja instrumenta može odvesti do dvora, putnika, vojnog orkestra ili glazbenika koji svira na sasvim drugom kraju svijeta. Ponekad se zato treba vratiti nekoliko stranica i provjeriti kako smo došli od jedne ideje do druge. No baš u tim skretanjima knjiga pronalazi svoj osobit hod. Kultura se ne širi samo kroz udžbenike i velike ustanove. Prenose je ljudi koji putuju, sele se, bježe, rade i sviraju, često bez ikakve namjere da pokrenu novu glazbenu tradiciju.
New Orleans i jazz u toj priči nisu isuviše udaljeni od Istanbula, Balkana ili romske glazbe. Ilić prati zvukove koji su prolazili kroz gradove i zajednice, mijenjali oblik i dobivali novo značenje. Čitatelj koji ne poznaje povijest jazza može se uhvatiti za jednostavnu nit: glazba se rađa iz susreta, a susreti nisu uvijek ravnopravni ni bezbolni. Način na koji su ljudi živjeli, radili, bili potiskivani ili prisiljeni napustiti domove također ulazi u zvuk. Knjiga nas tako podsjeća da glazbene granice rijetko odgovaraju granicama na karti.
To se posebno jasno osjeti u tekstu o Šabanu Bajramoviću. Ilić piše o pjevaču čije su pjesme putovale dalje od njegova imena i čiji je rad često donosio korist drugima više nego njemu. U tom se portretu glazba ne odvaja od svakodnevne borbe za novac, priznanje i pravo na vlastitu pjesmu. Šaban nije predstavljen samo kao znameniti izvođač, nego kao čovjek čiji život otvara pitanje tko ima koristi od glazbe i tko ostaje izvan njezina uspjeha. Taj dio knjige daje njezinim širokim povijesnim putovanjima ljudsku mjeru.
John Coltrane zauzima posebno mjesto, pa se jedna četveročinka zove „Četiri propovijedi po Coltraneu“: „Uzašašće“, „Svevišnja ljubav“, „Dojmovi“ i „Coltrane“. Tu se vidi i jedna od glavnih tema Taksim Bopa: glazba kao razgovor. Kad se glazbenici improvizirajući slušaju, nitko nema potpunu kontrolu nad onim što će se dogoditi. Jedan ton može promijeniti smjer cijele izvedbe, a odgovor drugog svirača može otvoriti put koji prije nekoliko trenutaka nije postojao. Ilić u tom zajedničkom stvaranju prepoznaje mogućnost drukčijeg društva, u kojemu ljudi ne moraju svi svirati isto da bi pripadali istoj pjesmi.
Knjiga se dotiče i Ornettea Colemana, još jednog glazbenika koji je tražio drukčiji način sviranja. Ilića zanima trenutak kad se izvođač odvaži promijeniti pravila i poslušati ono što se dotad smatralo pogrešnim ili neprikladnim. Takve priče povezuju se s njegovim širim razmišljanjem o ljudskoj slobodi i pravu na vlastiti glas. Društveni se kontekst stalno vraća kroz iskustva glazbenika koji su stvarali izvan glavnih tokova i često se borili da ih se uopće čuje. Pritom Karlo Ilić svojim pismom širi granice povijesti i stvarnosti.
Autor voli povezivati mit, povijesni događaj i vlastitu pripovijest. To knjizi daje širinu i slobodu, ali traži da čitatelj sam procijeni kako se ti slojevi odnose jedan prema drugome. Ponegdje je granica između onoga što se može provjeriti i onoga što pripada književnoj zamisli manje jasna nego što bi bila u klasičnoj publicistici. Nekomu će upravo to biti poticaj da dalje istražuje; netko drugi možda će poželjeti da ga autor češće usmjeri. Ta otvorenost dio je njezina karaktera, ali i njezin najveći izazov.
Taksim Bop ne traži od čitatelja glazbeno obrazovanje. Traži znatiželju i strpljenje da se ostane uz priču i kad ona nakratko ode u nepoznatom smjeru. Može mu se pristupiti bez predznanja o Coltraneu, osmanskoj glazbi ili tradiciji ouda. Nakon čitanja možda će poželjeti potražiti neku snimku, ali knjiga ne pretvara slušanje u domaću zadaću. Dovoljno je razumjeti da se u glazbi susreću ljudi i povijesti koje se na prvi pogled čine vrlo udaljenima.
Zato se ova knjiga najbolje prima kao nepravilan razgovor između knjižnice i probe, između istraživanja i improvizacije. Njezina putanja ne završava urednom poviješću jazza, kao što se ni jazz ne može zaključati u jednu nacionalnu ili žanrovsku ladicu. Ponegdje će čitatelju nedostajati predah, ponegdje čvršća veza između odlomaka, dok će se drugdje neočekivano prepoznati u rečenici koja ga je vratila pjesmi za koju je mislio da je odavno poznaje. Glazbu koju smo već smjestili u vlastite ladice često prestajemo stvarno slušati. Taksim Bop pokušava te ladice otvoriti, pa u njih unijeti nešto što se ne može pospremiti: glasove koji su prelazili kontinente, povijesti koje su se u zvuku preoblikovale i pitanje tko je imao pravo nazvati ih svojima.
Istaknuta fotografija preuzeta sa stranice karloilic.com
#Bojan Mušćet #Ex libris #Interliber #Karlo Ilić #Taksim Bop
