Lora Tomaš piše precizno i promišljeno, ali otvoreno i tečno, o mjestima koja u našoj književnosti možda nisu česta i temama koje su zahtjevne, ali kroz njeno pero poprimaju neke drugačije boje. Njezin roman Papir tvoje kože (Hena com, 2025) dodatno je privukao pažnju zbog nagrade Fric koja se godišnje dodjeljuje za fikcijskoj prozi napisanoj na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, a roman se trenutačno nalazi i među finalistima Europske nagrade za književnost.
O tome što sva navedena priznanja znače za njen kreativni rad, kako s odmakom gleda na boravak u Indiji i koliko njeno pisanje iskače iz okvira zamišljenih tema kojima se bave takozvane male književnosti kao što je naša hrvatska, razgovarali smo s autoricom, prevoditeljicom i indologinjom Lorom Tomaš.
Kako se čitateljski život Papira tvoje kože mijenjao od svog izlaska do danas?
Knjiga je dobila veću vidljivost zahvaljujući nagradi Fric i nominaciji za Europsku nagradu za književnost, koje su stigle otprilike godinu dana nakon objave, pa se tu može zamijetiti neka amplituda recepcije, vjerojatno i kod čitatelja. Dugo sam osjećala ponajprije olakšanje što je knjiga konačno vani, jer sam na njoj radila godinama. Tema je bila teška i emocionalno iscrpljujuća, a ja nakon svega u fazi burnouta. Toliko da sam pomislila napraviti totalni zaokret i početi pisati isključivo osvrte na restorane.
Koliko su nagrada i nominacija utjecale na njegov prijem, i koliko to ima značaja na profesionalnoj i osobnoj razini?
Nemam potpuni uvid u recepciju među čitateljima, osim onog što mi neki od njih sami prenesu, ali sigurno je sve to pozitivno utjecalo i na knjigu i na mene osobno. Dalo mi je vjetar u leđa i jako sam sretna što se to dogodilo.
Drago mi je da je roman koji je smješten u Indiji, a bavi se obiteljskom traumom i ženskim putopisanjem, dobio značajnu regionalnu nagradu, a potom i europsko priznanje. To mi ulijeva nadu da takozvane male književnosti nisu osuđene isključivo na samoreferentnost i da imamo pravo pisati o čemu god želimo – od fantastike do ispisivanja drugih geografija i kultura. Često se od ‘malih’ naroda očekuje da se neprestano bave vlastitim identitetom i političkom traumom, dok se piscima iz anglofonih imperija dopušta gotovo potpuna tematska sloboda. O tome je, među ostalima, vrlo precizno govorila i Elif Shafak.
Što je prvo nastalo – potreba za bavljenjem navedenom tematikom ili priča o Indiji?
Ni jedno ni drugo zapravo. Ono što me prvo zaokupilo, nakon dolaska u Indiju, bilo je skupljanje starih ženskih putopisa – uglavnom viktorijanske botaničarke, sakupljačice leptira, pustolovke: neudane žene slobodna duha, s određenim pristupom novcu, naslijeđenom, naravno. Imala sam osjećaj da je to možda jedina prava ženska epika, s time da su junakinje ujedno i bardkinje, jer nema tko drugi zabilježiti njihove priče. Počela sam izolirati neke epizode iz njihovih zapisa i ulaziti s njima u dijalog.
Godinama kasnije, kako se roman postupno počeo okretati traumi i odnosima, počela sam u podzemnim tokovima tih uglavnom taksonomskih, suzdržanih i konvencionalno zatvorenih tekstova tražiti tragove potisnutih ili neartikuliranih želja, ljubavi i događaja – i pronašla sam ih. Indija mi je ponudila izmještenost koja mi je omogućila da sve to jasnije sagledam. Zanimalo me kako trauma oblikuje našu percepciju stvarnosti i kako se trauma iz jednog odnosa prelijeva u naše kasnije veze. Kao što je govorila etnografkinja i filmašica Maya Deren, više se ionako nema kamo otputovati u klasičnom odisejskom smislu jer je svijet uglavnom otkriven. Jedina terra incognita koja nam preostaje smo mi sami.
Koliko je studij anglistike i indologije oblikovao vaš autorski glas?
Studij anglistike, ali i indologije, sigurno su oblikovali moj glas zato što su oblikovali ono što čitam. Većinu vremena čitam na engleskom, jer ne mogu dočekati prijevode, a za ovaj sam roman, osim spomenutih starih putopisa, čitala jako puno ženske i queer memoarske proze. Taj je žanr u američkoj i britanskoj književnosti već jako puno vremena mnogo prisutniji i legitimniji nego što je to dugo bio slučaj u Europi; ženske se introspektivne teme nije smatralo književno vrijednim, više se na to gledalo kao na dnevničku prozu koja treba ostati pod ključićem. Ali autorice poput Deborah Levy ili Maggie Nelson, recimo, pokazale su da pisanje o sebi može biti istodobno intimno, teorijsko i književno ambiciozno. Ta mi se kombinacija nekako najviše sviđa.
Kad me nazove i pita kako sam provela dan, odgovaram da sam dobro, da pišem. Prešućujem opsesivni ritual s vratima. Činjenicu da spavam s velikim kuhinjskim nožem pod madracem, ili uopće ne spavam. Kažem mu umjesto svega toga da i dalje nema vode u našoj četvrti. Ne znam što da radim, kažem, postaje neizdrživo. On mi ponavlja da se to često događa, da će grad u budućnosti sasvim presušiti, jer presušuju rijeke koje ga poje. Moramo se samo strpjeti. Zamolim ga da ipak provjeri, pa iz Delhija nazove gradsku vodoopskrbu u Bangaloreu i pita što se događa. Kažu mu da nema vode u našoj četvrti, da će grad u budućnosti sasvim presušiti. Moramo se samo strpjeti.
Ulomak iz romana Papir tvoje kože, Lora Tomaš
A boravak u Indiji?
Indija mi je dala dovoljan odmak i uronjenost u sasvim druge kodove, kulturne i perceptivne, pa se nije toliko prometnula u temu ovog romana koliko u optički instrument kroz koji sam mogla bolje fokusirati vlastiti unutarnji pejzaž.
Koje je mitove i zamišljanja razbio svakodnevni život tamo?
Vjerojatno prije svega zapadnjačku ideju Indije kao mjesta trajne duhovnosti ili egzotične autentičnosti. Svakodnevni život vrlo brzo razbije romantične projekcije i zamijeni ih još zanimljivijim i potpunijim doživljajem. Indija mi je prestala biti metafora i postala je mjesto za istraživanje, upoznavanje, zemlja s toliko priča da je se ne bih mogla zasititi u nekoliko indijskih života.
Koja je danas uloga književnosti u razbijanju takvih mitova i predrasuda široj javnosti? Kakve nas priče mijenjaju – ili vas osobno? Postoji li tu odgovornost pisaca?
Književnost može biti politički snažna upravo kada to ne pokušava preeksplicitno, nego kad otvara prostor složenosti, nesigurnosti i paradoksa. Mene najviše mijenjaju osobne priče – one iza kojih autori doista stoje, ali koje su estetski oblikovane: ne dnevnički zapisi nego književno strukturirana iskustva. I dobra poezija: ona me u dva stiha prebaci u neke druge dimenzije, ako je dobra, ima tu zgusnutu moć, kao jezična bomba.
Autor je uvijek odgovoran, za sve što napiše, ali ne može biti odgovoran za sve moguće interpretacije do kojih bi neki čitatelj mogao doći. I ne mislim da ima odgovornost prema bavljenju određenim temama – svaki se autor bavi onim u što želi zaroniti, bilo da je to fantastični mitološki svijet vila i vilenjaka ili svemirci ili migracije ili obiteljsko nasilje. Odgovoran je kao građanin zauzeti se i orijentirati naspram aktualnih tema, zakona, izbora, fenomena, ali kreativno, kao umjetnik, ima slobodu. Inače se vrlo lako prometne u pijuna nekog sistema, lobija, stranke. Književnost ne bismo smjeli ujarmiti u nečiji interes, pa ni vlastiti.
Kada govorimo o traumi i osobnim iskustvima ljudi, gdje je granica fikcije i prenošenja stvarnosti? Kada pravdamo pravo „koristiti tuđu kožu kao papir”, i trebamo li uopće?
Ja sam uvijek tražila dopuštenje kad god je to bilo moguće, ako sam odlučila ući u tuđe iskustvo, čak i kad je ono fragmentarno, posredno ili transformirano. A ovaj roman shvaćam kao priču o susretu i projekciji. Ne živimo u vakuumu – uvijek nas nečija prisutnost, priča ili odsutnost na nešto podsjeti, nešto pokrene, izazove reakciju ili unutarnju tenziju. Stalno smo zapravo u dijalogu sa svijetom; fikcija neizbježno posuđuje iz stvarnosti. Priče su ionako i arhetipske, ponavljajuće, ne pripadaju samo nama. Kako kaže američka spisateljica Carmen Maria Machado, zlostavljački odnosi su nevjerojatno predvidljivi – slijede šprance koje su, nažalost, vrlo slične kamo god da krenuli. Ali ovo je ujedno i roman upravo o toj transgresiji, protagonistkinja je toga svjesna. Ona stalno propituje vlastiti postupak, granice pripovijedanja i etičnost vlastite pozicije.
Zanimljivo mi je da kod nas publika odlično reagira na „teže” i društveno angažirane romane – od Marine Vujčić i Kristiana Novaka do ratnih tema – dok su u svijetu najčitaniji bestseleri često nešto sasvim drugo. Je li to zakon malih brojaka, slučajnost, potreba za bliskim pričama vezanim za naše društvo ili rezultat književnog trenda koji se u jednom trenutku zarolao (također s razlogom)?
Ne iznenađuje me da publika kod nas dobro reagira na spomenute i druge romane, zato što su dobro napisani bez obzira na „težinu“ tematike. Po meni je najvažnije na koji se način tekst konstruira i kakve estetske i narativne strategije koristi. Opet se vraćam na ono pitanje od ranije. Mislim da je ključna i ta specifična pozicija u kojoj se nalaze takozvane „male“ književnosti, od kojih se očekuje određena vrsta reprezentativnosti da bi bile relevantne i kod nas i za eventualne prijevode vani: da govore o našem društvu, povijesti, tranziciji, identitetu ili kolektivnom iskustvu. I publika i kritika lakše se hvataju ukoštac s tekstovima bliskim njihovu iskustvu ali, s druge strane, domaća publika paralelno intenzivno čita kriminalističke romane, (znanstvenu) fantastiku i druge oblike žanrovske književnosti, samo češće kroz prijevodnu produkciju. Možda još uvijek gajimo i određenu dozu književnog snobizma prema žanrovskoj književnosti, premda upravo kvalitetni krimići ili fantastični romani često nose snažnu društvenu i političku dimenziju. Split Jurice Pavičića ili Oslo Joa Nesbøa nisu samo kulisa nego i prostor koji se problematizira, samo u kontekstu tenzije. Fantastika pomoću utopijskih ili distopijskih svjetova tematizira moć, ideologiju, nasilje i društvene hijerarhije.
Kako vidite stanje s hrvatskim izdavaštvom i kakva su vaša iskustva?
Kod nas ne nedostaje kvalitetnih autora, ni predanih izdavača. Imamo zanimljivu i živu književnu scenu, vrlo se pažljivo biraju domaći i strani naslovi, u čemu veliku ulogu igraju i sami prevoditelji, koji dugoročno oblikuju književni prostor, čuvaju i razvijaju jezik. Postoji i dobra suradnja s Ministarstvom kulture i medija, što se tiče potpora knjigama i autorima, što je za malu scenu iznimno važno.
No kultura je uvijek i pitanje odnosa moći, a time neizbježno i pitanje politike. Uz brojne pozitivne pomake i primjere, kao i drugdje u svijetu, žene su još uvijek manje zastupljene i vidljive u medijima i kanonima, po broju nagrada ili popraćenosti istih i slično, a teme koje se često unaprijed označavaju kao „ženske“ – intimni odnosi, obitelj, tijelo, emocije ili svakodnevica – ponekad se još uvijek pogrešno čitaju kao uži ili manje univerzalan interes, pa onda i manje reprezentativan kao književnost od nacionalne važnosti. Zato mi se čini važnim govoriti i o tome tko oblikuje prostor kulturne vidljivosti.
U međuvremenu pak ne treba ništa čekati, nego stvarati i zauzeti se aktivno za svoje knjige, tražiti prostore i suradnje koji odgovaraju vlastitom senzibilitetu. Ponekad to znači i imati dovoljno jasnoće da se ne ostaje u okolnostima koje dugoročno ne podržavaju autorski razvoj.
Na čemu sada radite, i koje neostvarene želje ili projekti leže u ladici?
Radim na novom romanu radnog naziva Ispod. Događa se u Kalabriji tijekom par dana ljeta, tema je ljubavno-morska. Ladica je također puna, samo o sadržaju još šutim.
Istaknuta fotografija: Martina Bosak
#intervju #Lora Tomaš #Papir tvoje kože
