Triptih RIJEKA DELUXE izvedbeni je projekt koji Ivanu Peranić i Žaka Valentu već tri godine vodi kroz potragu za izgubljenom pozornicom i otvara pitanja o umjetnosti, identitetu, slobodi i zajednici.
Treći dio triptiha pod nazivom „HKD” premijerno je izveden jučer, 27. rujna, na autorima najfamilijarnijem mjestu – Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Prije početka predstave, publika je u atriju HKD-a imala priliku vidjeti isječke prijašnjih site-specific izvedbi na Toweru i Žabici. Sve se to odvijalo uz glazbenu pozadinu sanjivih pjesama koji vode u neko drugo doba i onih koje na to doba podsjećaju, poput “Will you still love me tomorrow?”.
Put koji nas vodi kroz stvaranje ovog triptiha nastavlja se prije samog ulaza u dvoranu HKD-a, gdje su se na zidu projicirali isječci kreativnog procesa. Za one koji nisu upoznati s radom Ivane Peranić i Žaka Valente, već se tu dala naslutiti njihova povezanost koja je u konačnici i obilježila čitavi triptih.
Za video koji prati autore, kao i za glazbu u predstavi, zaslužan je Enver Krivac.
Nakon što se publika smjestila u lijevi dio gledališta, na pozornici se pojavila Ivana Peranić – hodajući unatrag. Svjetla se u tom dijelu predstave još nisu pogasila, pa smo svi zapravo bili dio točke, isprva indirektno, a kasnije i tijekom interakcije autora s publikom. Valenta je u jednom trenutku sišao sa pozornice, sjeo među ljude, pružio im plavi papir kroz koji je odlučio pogledati oko sebe.
Kretnje, figure i momenti njihove međusobne interakcije na pozornici odvijali su se bez glazbene podloge, isključivo uz zvukove koji su s obje strane dvorane dopirali iz daljine – jedna prigušena glazba iz projekcije koju smo maločas gledali, a druga iz atrija. Ponovno “Will you still love me tomorrow”.
Ivana Peranić sebe kao umjetnicu smješta negdje između kazališta i plesa, pa je i jučerašnja predstava bila na tom sjecištu. Bilo je i govornih dijelova, kako nasnimljenih tako i onih uživo. Peranić je primjerice u jednom trenutku čitala tekst o prostoru u kojem se nalazimo i Josipu Pičmanu, arhitektu prema čijem je projektu izgrađen Hrvatski kulturni dom na Sušaku. Tada konture koncepta predstave postaju jasnije, iznova se pojavljuje nostalgija – prisjećanje izvođača na njihove prijašnje predstave na tim daskama – do toga da naš grad ne čini dovoljno da neke lokacije i vrijednosti održe i dodatno ožive. No sve se to izlaže vrlo elegantno i poetski, na trenutke i kroz humor koji ponajprije izlazi iz njihovih kretnji i nepredvidljivih odluka koje razbijaju očekivani tok predstave, dok sve to u koherentnu i smislenu cjelinu povezuje neupitna povezanost i usklađenost autora i autorice.
Poseban dojam ostavlja i nasnimljeni govorni dio tijekom kojeg publika boravi na pozornici. To premještanje, osim što je budi i izravno uključuje, publiku stavlja u neku drugu poziciju. Nekima je to bio prvi put na toj pozornici, neki je vrlo dobro poznaju.
Sve što se odvija nakon tog trenutka postaje još osobnije, kroz riječ, pokret i glazbenu kulisu autori preispituju umjetnika, granice slobode i budućnost plesa, ističu zajednicu i ono što bi ona mogla postati – samo kada bi postojalo više sluha – i ukazuju na stalnost promjene. Promjena je jedino na što možemo računati. S druge strane, eho koji prati naizmjenične govore ponavlja riječ ‘isto’.
“Sve što nije nužno je deluxe. Ja nisam deluxe. Ja sam nužno”, također čujemo više puta.
Kad se ponovno vrate u centar pozornice, Peranić izoštrava svoj plesni pokret, a Valenta potom ulazi u lika koji pršti nenametljivom, prirodnom duhovitošću. Za to vrijeme cijelo vrijeme ostvaruje kontakt s publikom, pogledom i kretnjama. Zastor se u jednom trenutku zatvorio, ostajemo sami s njima. Izvedba ide dalje, sve do finala u kojem oboje leže na podu i počnu pjevušiti pjesmu “Shallow”. Potpuno neočekivano, i potpuno iznenađujuće prikladno.
Kao i svaku dobro osmišljenu predstavu, svatko je jučerašnju izvedbu mogao shvatiti i proživjeti na svoj način, ali su pitanja koja je ona otvorila također vrlo jasna i vrlo važna. I iako je jučerašnja izvedba “HKD” zaokružila triptih, traganje za pozornicom se vjerojatno nastavlja.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
