SPLIT CONNECTION
Često pravo blago biva skriveno na nekom običnom, izvana neuglednom mjestu, npr. u nekoj staroj kamenoj kući u splitskom Varošu, iznad gradske vreve i babilonskog šarenila jezika i rasa. Do te se kuće uspinje Križevom ulicom, koja vodi gotovo do same Vidilice na Marjanu. Tko želi doći do nje, mora nositi svoj križ sa sobom; ma koliko mu se činio pre/težak, taman je po njegovoj mjeri. To me podsjeća na poučnu pričicu o jednom čovjeku koji je želio zamijeniti svoj križ s križem nekog drugog, koji mu je izgledao lakši. Bog je udovoljio njegovoj želji, ali taj čovjek nije ni tim križem bio zadovoljan. Da skratim: Bog mu je omogućio da ponese i križeve drugih ljudi. I nakon što je probao njih desetak, došao je do spoznaje: „Bože, vrati Ti ipak meni moj križ!“
Te sam večeri osjetio potrebu da, nakon dužeg vremena, posjetim svoga prijatelja ponad Splita pa sam mu se uputio nenajavljen, kao i uvijek. I kad bih se htio najaviti, ne bih to mogao jer on ne koristi mobitel, a fiksni drži tajnim. Točno zaključujete: on najviše drži do svog sretnog privatnoga života sa svojom ženom, dvoje djece i jednim psom. I taj i takav život drži njega. Živi, dakle, skromno i povučeno, na relaciji posao – kuća – Marjan. Zadnji put sam ga u gradu vidio prije skoro desetak godina. Grad mu ne nedostaje, ni on gradu, ali meni da. Pa kad ne mogu više izdržati oba lica iste pustoši: ono ljetno, uzavrelo, turističko i ono zimsko, ogoljelo do kosti (s jedva ponekim komadom ljudskog mesa u prolazu), ja se uputim gore, k njemu. I to je kao neko malo hodočašće s kojeg se uvijek vraćam (spuštajući se nazad u centar grada) smiren, okrijepljen i duhovno bogatiji. Korak-dva bliže pravome „ja“. Tako je bilo i ovaj put, a ipak je, u dubini, bilo drugačije. I tri sam koraka bio bliže sebi.
Umijeće slušanja i vizualna umjetnost
Nepodnošljiva sparina, koju je masa turista u gradu uvećavala svojom tjelesnom temperaturom, nije vladala u vrtu, ograđenom živicom, ispred kuće moga anonimnoga prijatelja. Bili smo iznad dosega njezine tiranske vladavine, kao i na sigurnoj, vertikalnoj udaljenosti od buke odozdo. Mala oaza mira i tišine, u kojoj se čovjek može odmoriti, opustiti i sabrati. A ja sam došao umjereno do pretežno umoran i rastresen; došao sam takav kakav sam, bez ikakvog poklona. Još manje – čak i bez cigareta. Ono što sam imao, to sam mu poklonio: punu pažnju kojom sam gledao i slušao ono što mi je, na ekranu u vrtu, prikazao. A to je trajalo gotovo kao Nolanova „Odiseja“. Kada se projekcija – s par kratkih pivskih i razgovornih prekida – završila, ponoć je već bila dobrano prošla. Meni se činilo da je to vrijeme proletjelo, a bit će prije da smo mi letjeli u duhu izvan vremena. Ljudi odozdo obično idu ubivati vrijeme (koje polako, ali sigurno ubija njih), brbljajući, pijući, igrajući se raznih igara (od kojih su najopasnije igre na sreću, koje su često prečica za nesreću). A od ralja Kronosa može se izmaknuti samo u vanvremenski prostor Duha.
I za mojih prijašnjih ljetnih posjeta znao me je pogostiti odabranom glazbom i nekim njegovim snimljenim materijalima, ali oni još nisu bili montirani pa, iako biserni, nisu još bili ogrlica. No odmah sam prepoznao njihovu vrijednost i potencijal. Sve to je bilo en passant, kao desert nakon glavnog jela: ukusnog razgovora, uz čašu-dvije vina ili piva. Svaki put bih primijetio njegovu sabranost dok je pogledom bio fokusiran na platno, ne progovarajući gotovo nijedne rečenice za trajanja projekcije. Za razliku od mene, koji nisam mogao toliko dugo ostati u posvećenoj tišini gledanja (a kako drugačije vidjeti?!) pa bih je prekidao komentarima, najčešće pozitivnim, a često preopširnim (jer sam dolazio pre/pun, kao akumulacijsko jezero, neizgovorenih riječi koje nisam imao s kime podijeliti, dolje u gradu). On bi mi redovno spočitnuo moju rječitost, a ja bih ga redovno poslušao pa ušutio, zahvalan što imam pored sebe tako ozbiljnog montažera zvuka mojih riječi. Tako je to: ili jedni druge brusimo i oštrimo ili se zatupljujemo, nema treće.
„Ti govoriš, ja slušam. Ja govorim, ti slušaš“ – moto je kojeg sam prvi put čuo iz usta Lordana Zafranovića i od tada sam ga se držao kao što se drži kormilo, dok smo, u serijama naših razgovora, navigavali morem hrvatskoga jezika. Svaki put sve dalje, sve brže i lakše savladavajući valove, uzburkane povremenim prekidanjima (split cuts), koje bi izazvao vjetar starih navika, a dalmatinski temperament mu dao još bofora. Ovoga ljeta smo dosegli daleku obalu, još to nije Itaka, ali smo blizu nje. Lordanova je rodna Maslinica na Šolti, na rukohvat je od Splita. Ali upravo je ta posljednja dionica povratka kući najzahtjevnija. Traži od (svakog) Odiseja da se potpuno i s pouzdanjem prepusti Božjoj volji, baš kao što je Kalipso rekla kralju Itake. Otprilike ovo: „A sad se imaš samo prepustiti morskoj struji i volji Zeusovoj“. I Matt Damon ju je poslušao: legao je na splav i izručio se sav neizvjesnoj sudbini. Jer do samoga cilja se ne stiže svojim sposobnostima, snagama i vještinama (ma koliko velike bile), nego vjerom da će Bog ispuniti svoje obećanje. Jer je vjeran.
Nadtekst nad Itakom
Moj prijatelj nije nikada napustio svoju Itaku pod Marjanom, nije s nje otišao zbog rata, a ni zbog arta. Njegova Penelopa, djeca i pas (i Odisej je imao svoga, a svaki predstavlja vjernost) bili su mu i ostali sidro na čije dizanje ga nikakvi razlozi i poticaji svijeta nisu mogli natjerati. A ipak je morao ploviti (Navigare necesse est, vivere non) pa je to i činio, par decenija. Navigavao je glazbenim, filozofskim i filmskim morima svijeta i sa svake plovidbe se vraćao s novim duhovnim bogatstvima, koja bi potom uredno arhivirao. Nije, dakle, svoje bogatstvo rasipao dijeleći ga gladnim i žednim (a nezahvalnim) splitskim ušima uokolo. Tu i tamo bi nekima pokazao nešto od svoga sakupljenoga blaga, ali to bi rodilo frustraciju i razočaranje. Jer te oči (kojima je projicirao svoje video fragmente) nisu vidjele briljante u njima, već bižuteriju.
Baš kao u onoj poznatoj priči (o odlučujućem značaju konteksta): za dragi kamen koji staviš na tezgu gradske tržnice (npr. splitskog Pazara) neki kupac će ti ponuditi 5 eura, drugi 10, a treći (ako uopće naiđe) maksimalno 20 eura. Isti kamen, kada staviš pred oči draguljara u Amsterdamu (najvjerojatnije starog Židova), ovaj će ti ponuditi 5.000 eura, ispričavajući se pritom da više nema u blagajni. Ljepota i njezina vrijednost su u očima onoga koji ih ne samo gleda već ih i vidi. Gleda i tele (uglavnom televiziju) i pritom bulji u šarena vrata kroz koja ne može proći pa onda ni ući u sobu s blagom. U tom našem blagovečernjem razgovoru s mjerom, kojim smo nadopunjavali projekciju njegovih blagotvornih filmića (ovaj je deminutiv iz milja), koji su njegov tekst, eksplicirali smo ne samo njihov kontekst već i predtekst i podtekst, a u jednom trenutku je iz mojih usta izašla nova riječ – nadtekst. I ja sam mu iz njega rekao par rečenica. Riječju, bila je to 5D filmska večer, večer za 5, za dvojicu odlikaša. Trećeg, najstarijeg i najpoznatijeg, očekujemo u rujnu.
So, It was pure Split magic mighty night! Pretjerujem? Mislim da ne; sve što sam vidio i čuo prošlo je kroz moj kritički filter; kako za vrijeme projekcije (kada sam nekoliko puta glasno kliknuo), tako nakon nje (kada sam mu rekao „Bravo, maestro“), a tako i sada prolazi (dok ovo pišem). Više komplimenata za svoj dar i rad nije dobio tijekom čitavoga života, što sam mu i kazao i on je potvrdno kimnuo glavom. Overdose? Možda. Možda je, duboko u sebi, ostao sumnjičav prema mojim ocjenama i opservacijama, možda ih je pripisao mojoj prijateljskoj navijačkoj naklonosti plus boci piva koju sam popio. Posve ljudski i nimalo čudno. Ali kada bude čuo riječi tog trećeg čovjeka, kojeg će tada prvi put vidjeti uživo, i kad mu on bude kazao, u svome stilu, isto što i ja, onda – kada bude čuo istinu o sebi u stereu – sumnji u briljantnu vrijednost njegova umjetničkog djela neće više biti mjesta u njegovoj pametnoj glavi.
Alkemija pametne dobrote
Moj prijatelj je oličenje pametne dobrote (a to je tako rijetka i dragocjena pojava). Ja sam možda, zrcaleći se u njemu, oličenje dobre pameti (a ta pojava nije česta). Njegovi filmovi su spoj dobrote i ljepote, a u njima su kadrovi tako dobro spojeni s odabranom glazbom da teku, sljubljeni, kao čista voda s izvora (koja nam umiva oči i pere uši). I posve prirodno i bez ikakva vidljiva napora (kao da su nastali sami od sebe i da drugačiji, osim takvi, ne mogu ni biti). A iza njih, dakako, stoji dugogodišnji predani rad, duboka pažnja i široka kultura. I zato, kada sam mu to kazao – da je FILMSKI ALKEMIČAR – znao sam što i komu govorim. I zašto to govorim – jer sam vidio njegovo tekuće filmsko zlato! Treće oči koje ga u rujnu budu gledale dolaze iz Praga i vidjele su više puta Zlatnu uličku u kojoj su, u malim kućicama, stanovali stari alkemičari i radili na velikome djelu – pretvaranju olova u zlato.
Jedan je novi alkemičar iz Splita u tomu ovog ljeta uspio.
#Ante Kuštre #Split Connection
