U petak, 20. studenoga, Rijeka se pridružila Štrajku mladih, prosvjednoj inicijativi koja je okupila učenike i studente u više hrvatskih gradova. Riječki srednjoškolci okupili su se na stubama kod Bonavije, dok je drugo mjesto okupljanja bio Filozofski fakultet na Kampusu, gdje su se pridružili studenti različitih riječkih fakulteta.
Dok se u javnosti raspravljalo o opravdanosti štrajka, političkoj pozadini prosvjeda i mogućim kaznama za učenike koji su odlučili izostati s nastave, na stubama kraj riječkog hotela Bonavia igralo se karte i jamb. Između razgovora, smijeha i druženja povremeno bi se prolomilo zajedničko skandiranje: „Novac za škole, a ne za rat!” Nije bilo povišenih tonova u međusobnim razgovorima, nije bilo incidenata, nije bilo ničega što bi upućivalo na sliku mladih buntovnika kakvom ih se u dijelu javnosti nastojalo predstaviti. Bili su to srednjoškolci koji su odlučili jedan školski dan posvetiti pitanjima koja će, prije ili poslije, odrediti njihovu budućnost.

No, iza te opuštene atmosfere stajali su itekako ozbiljni zahtjevi. Iako je pitanje militarizacije i protivljenja obveznom vojnom roku privuklo velik dio pozornosti javnosti, mladi su upozoravali i na probleme dostupnosti obrazovanja, priuštivog stanovanja, studentskog standarda, zdravstva i zaštite okoliša. Iznad svega, govorili su o budućnosti u zemlji u kojoj bi željeli ostati. Možda je upravo ta želja najbolje povezivala sve njihove zahtjeve.
Ne žele otići, žele imati razloga ostati
– Priključila sam se jer sam još uvijek u srednjoj školi, imam još dvije godine, ali jednog dana i ja ću biti studentica. Voljela bih da moji kolege, prijatelji i ja imamo bolje uvjete za studiranje i nastavak svojih karijera, rekla je Vanesa Babić, učenica Prve sušačke hrvatske gimnazije.
Njezina školska kolegica Vita Delogu razmišljala je nešto šire, o položaju mladih u društvu i njihovoj mogućnosti da utječu na odluke koje se tiču njihove budućnosti.
– Želim pokazati da, iako smo mladi i svi misle da smo nekako neiskusni, možemo barem pokušati nešto promijeniti. Stariji se samo žale, a ništa ne mijenjaju. Mislim da smo mi ovdje da pokušamo promijeniti ono što nam se ne sviđa, poručila je Vita.
Na jednom od transparenata stajalo je „Nismo anarhisti”, što je bio odgovor na izjave ministra znanosti, obrazovanja i mladih Radovana Fuchsa, koji je uoči prosvjeda doveo u pitanje njegovu pozadinu i organizaciju.

– Čuli smo jutros ministrovu izjavu da smo zapravo anarhisti. To uopće nije istina. Mi samo želimo bolje mogućnosti u našoj državi, odgovorila je Vanesa Babić.
Na stubama se tijekom prijepodneva broj okupljenih mijenjao. Jedni su dolazili, drugi odlazili, razgovaralo se, izrađivale i nosile poruke, a atmosfera je ostajala opuštena. Ozbiljnost njihovih zahtjeva nije se morala dokazivati ozbiljnim licima.
Studentska svakodnevica
Na Filozofskom fakultetu, gdje su se okupili studenti različitih fakulteta, razgovor se mnogo više okretao konkretnim problemima studentskog života. Nikol Ivona Luketić, studentica njemačkog jezika i filozofije, upozorila je da je osamostaljivanje mladih u Hrvatskoj sve teže.
– Svi smo ovdje iz istog razloga, ne želimo otići iz Hrvatske. Imamo velik problem sa stanovanjem, cijene su jako visoke, zdravstvo je u lošem stanju, sve se više privatizira, a puno učenika i studenata radi jedan ili dva posla kako bi uopće mogli platiti stanarinu. Poslije se skupljaju centi da bi se mogla kupiti hrana. Jednostavno želimo da se te stvari poboljšaju, rekla je Nikol.
Istaknula je da se zahtjevi mladih odnose na javne usluge, priuštivije stanovanje, inflaciju, ekologiju i demilitarizaciju. No, osvrnula se i na reakcije javnosti, naglasivši koliko se razlikuju komentari na društvenim mrežama od podrške koju svakodnevno dobivaju u neposrednim susretima.
– Više mržnje dobivamo preko interneta, ali i od određenih ravnatelja srednjih škola koji su pružali otpor i prijetili učenicima neopravdanim izostancima ili čak nekim sankcijama. S druge strane, jako puno kopiraonica izašlo nam je ususret, ljudi su nam davali prostor da možemo izrađivati transparente, javljali su nam se ljudi iz knjižnice, prolaznici na ulici pružali nam podršku. Stvar na internetu i stvar u stvarnom svijetu dosta su različite, zaključila je Nikol.

Da među prosvjednicima ne postoji potpuno suglasje oko svih zahtjeva, pokazuje razgovor s Matkom Nikolićem, studentom prve godine diplomskog studija kulturologije. On otvoreno priznaje da se s nekim zahtjevima ne slaže. Smatra da javni fakulteti već omogućuju studiranje bez plaćanja pune školarine pod određenim uvjetima, a ne vidi ni potrebu da fakulteti studentima osiguravaju materijal za transparente.
Ipak, protivi se obveznom vojnom roku.
– Ne mislim da bi vojni rok trebao biti obvezan. Oni koji stvarno žele braniti državu, neka idu. I sam sam morao prolaziti kroz birokraciju, slati pisma, ispunjavati upitnike i dokazivati da sam upisao fakultet pa ne mogu ići na vojni rok, ispričao je Matko.
Njegovo razmišljanje potvrđuje da sudjelovanje u zajedničkoj akciji ne znači nužno prihvaćanje svakog pojedinog zahtjeva. Mladi mogu biti složni oko potrebe za promjenama, a istodobno različito razmišljati o načinima njihova ostvarivanja.
Sličnu potrebu da se mladima dopusti samostalno razmišljanje naglasio je i Filip Kralj.
– Stvari ne funkcioniraju kako bi trebale, ni približno. Ovo je jedan od načina na koji studenti žele pokazati da budućnost nije najbajnija u ovoj zemlji i da je treba mijenjati nabolje, rekao je Filip.
Kritički se osvrnuo i na medije, smatrajući da se javna pozornost prečesto odvlači s važnih društvenih problema na prolazne polemike. Pritom je kao primjer spomenuo problem otpada u Gospiću, za koji smatra da je nestao iz javnog diskursa.
– Treba pustiti mladima da odluče za sebe kako misle da je najbolje i da im se dopusti da to iskažu, poručio je.
Profesorica uz učenike
I dok su političke reakcije na štrajk mladih bile podijeljene, a učenicima se najavljivalo evidentiranje izostanaka s nastave, na stubama kod Bonavije dogodio se jedan mali, ali znakovit susret.

Među srednjoškolce je stigla Dubravka Margitić, profesorica stručnih predmeta u Srednjoj školi za elektrotehniku i računarstvo. Došla je potražiti svoje učenike. Neke je pronašla, neke nije. No, nije došla kako bi ih vratila u školske klupe, nego kako bi im pružila podršku.
– Došla sam pomoći djeci. U redu je da prosvjeduju, volim da djeca razmišljaju svojom glavom, da pokazuju svima da su inteligentni, a ne da su nekakvi fah-idioti. Cijeli život će ih netko tlačiti i moraju se od malih nogu naučiti da se bore za svoja prava, rekla je profesorica Margitić.
U njezinim riječima možda se nalazi i odgovor na pitanje koje se tijekom današnjeg dana često postavljalo: treba li mlade podržati čak i onda kada se ne slažemo sa svakim njihovim zahtjevom?
Na Filozofskom fakultetu, u trenutku našeg posjeta, među okupljenim studentima nismo zatekli njihove profesore. Na stubama kod Bonavije zatekli smo profesoricu koja je odlučila doći među svoje učenike i pokazati im da ih čuje.
Današnji prosvjed nije riješio probleme stanovanja, studentskog standarda, obrazovanja ili obveznog vojnog roka. Nije ni mogao. O stvarnom dosegu ove inicijative tek će se moći govoriti. No, mladi su u Rijeci pokazali da o svojoj budućnosti žele javno govoriti, da su spremni organizirati se i da pritom ne moraju svi misliti jednako.
A između transparenata, partije jamba, skandiranja i razgovora ostala je jedna jednostavna slika: profesorica koja je došla potražiti svoje učenike, ne zato da bi ih ušutkala, nego da bi ih podržala.
Možda je upravo u toj gesti bilo najviše onoga što obrazovanje, u svojoj biti, i treba biti.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
#Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci #prosvjed #srednjoškolci #štrajk #Stube kod Bonavije #studenti

