Na jučerašnji dan prije točno 83 godine talijanski fašisti, u znak odmazde zbog ubijenog učitelja i supruge mu, mučki su ubili 91 mještana Podhuma, prema nekim zapisima žrtava je bilo više od stotinu. Među onima koji su te krvave nedjelje gledali smrti u oči bio je i Albert Zaharija, Laurin nono i pranono moje djece, kojega srećom ipak nema na popisu streljanih. Zvijer se umorila nakon što je odzvonilo podne pa je Albert preživio. Odveden je u logor u Italiju, sa svojom obitelji i još osamstotinjak svojih sumještana, kojima su domovi opljačkani i spaljeni.
U čast nevinim žrtvama podhumskog masakra svakog 12. srpnja na Memorijalnom groblju u Sobolima održava se komemoracija, posljednju sam zbog poslovnih obaveza morao propustiti, ali mnoge prijašnjih godina nikako nisam želio. Pomalo zbog Alberta, pomalo zbog toga što godinama živim u Podhumu, a ponajviše zbog mog nonota Dušana, pogađate u pitanju je pranono moje djece.
Znam gdje je bio Albert 12. srpnja 1942. godine. A gdje je bio Dušan – to ne znam. Možda je držao Alberta na nišanu. Možda mu je palio kuću. A možda nije radio ništa od toga. Možda je samo spokojno uživao u srpanjskoj nedjelji. Ne znam gdje je bio, ali znam koje je boje nosio!
Albert je preživio logor, nakon kapitulacije Italije vratio se u Podhum i neopterećen bilo kakvim ideologijama pošteno radio da bi othranio obitelj. Dušan nije bio te sreće, ubijen je nakon oslobođenja Rijeke 5. prosinca 1945. godine i poput psa ostavljen na ulici.
Alberta život nije milovao, Dušan nikad nije dobio priliku ispričati svoju priču. Naravno da nisam imao prilike upoznati niti jednog niti drugog, ali Alberta poštujem zbog svega što je proživio, a o Dušanu često razmišljam jer ne želim vjerovati da se moj nono 12. srpnja 1942. godine osjećao dobro. Ako griješim, opraštam mu.
Smrt fašizmu!
Naslovna fotografija Kristian Sirotich
#Podhum #Podhumski masakr
