Davor Mandić, književnik i dugogodišnji novinar Novog lista, sada je većinski posvećen pisanju. Tvrdi da mu takva svakodnevica donosi i dobre i loše stvari, no zasad je sigurno iznjedrila jednu odličnu: novu zbirku pjesama Kuća. Riječ je o kolaborativnom umjetničkom projektu kojeg ostvaruje sa svojom partnericom, likovnom umjetnicom Nadijom Mustapić, a zbirka je samo prva faza. Objavljena je u izdanju ShuraPublikacije, sadrži 58 pjesama podijeljenih u četiri cjeline, a uredio ju je Ervin Jahvić. Mandić ju je nedavno predstavio domaćoj publici, u prepunoj dvorani Gradske knjižnice Rijeka, pa je za početak našeg razgovora – o kreativi i svemu između – podijelio dojmove o neuobičajenom susretu.
– Srce mi je ko’ kuća! Uvijek sam pozitivno uzbuđen prije takvih događanja, ali očekivanja sam si namjerno postavio malo niže s obzirom na najave vremenske prognoze; na dan mitskog potopa nisam očekivao više od dvadeset ljudi. Došlo ih je na kraju pedesetak ili više, i bio sam oduševljen i razgaljen time. Što se tiče samoga programa, složio sam one–man–band dramaturgiju. Htio sam napraviti odmak od uobičajenih predstavljanja knjige u kojima autor sjedi i sluša laude o sebi i glumi da mu nije neugodno. Osim recitiranja, htio sam pojasniti priču, i bilo mi je važno to izbalansirati, bez zapadanja u tumačenje vlastitog teksta, što se često događa na predstavljanjima i intervjuima.
Nakon Gradske knjižnice Rijeka, dobio sam nekoliko poziva za nova predstavljanja u istom formatu, a radim na tome da knjigu predstavim i u rodnoj Puli i Zagrebu na isti način.
Početka točka svega bio je Nadijin rad.
Tako je, rad iz 2005. koji me zgromio kad sam ga vidio. Te dezintegrirajuće kuće su na mene ostavile snažan dojam, i to je jedan od onih momenata kad si iznimno ponosan na rad nekoga tko ti je važan. I rekao sam sebi: ako je cijeli naš projekt kojeg sam inicirao nastao samo zato da bismo ponovno pokazali taj rad javnosti, ja sam zadovoljan. Za knjigama pisaca uvijek možemo posegnuti, ali kod likovnih umjetnika je drugačije, oni nemaju tu mogućnost.
Kuća je naslov zbirke, ali još ne znamo kako će se zvati cijeli projekt. Sada smo u fazi istraživanja. No ono što vidim su najmanje dvije stvari: izdavački projekt koji bi trebao iznjedriti nekakav artefakt, ozbiljniji od obične knjige, te odlazak kuće u prostor, što je Nadijin dio.
Koliko su ti dijelovi odvojeni, a koliko si ulazite u prostor stvaranja? Pjesme iz zbirke su možda tvoje, ali tijekom pisanja si vjerujem razmišljao o Nadiji, njenom mišljenju… Koliko je to onda isključivo tvoje pisanje, za razliku od nekih prethodnih?
To je možda najvažnije pitanje naše suradnje. Ovo je moja prva umjetnička kolaboracija, pisci stvaraju u samoći, i kreneš van tek kada objavljuješ. Nadija je pak imala iskustvo kolaboracije, i to je u njenom slučaju značilo baš to – interlinkanje – i autorstvo je bilo pomiješanije nego sada. Zato smo utemeljili prag naše kuće, a to su naša dopisivanja, koja će možda isto ući u rad. Tamo tumačimo jedan drugome što i kako radimo. Ona je tako duboko sudjelovala u procesu mojih pjesama, ali ih nije pisala, kao što sam ja aktivni i zainteresirani promatrač njenog procesa.
Ako ti poezija predstavlja proces istraživanja, kako znaš da je proces završen ili barem dovoljno gotov da neka pjesma završi u zbirci? Roman ipak ima neku strukturu, stoji na konkretnijim temeljima, a pjesme su fluidnije, kako kod njih procijeniš da je to sada to?
Sa tri zbirke pjesama imao sam dva principa rada. Prve dvije sam dominantno radio tako da sam pisao pjesme i u jednom trenutku me njihova količina natjerala da krenem razmišljati o zbirci. Dramaturgija zbirke je nastajala nakon. Napišem pjesme pa ih isprintam, i tad nastaje najluđi dio – samo pisanje je najugodniji spisateljski posao. Kod printanja pjesama već nastaje selekcija, postavim ih u prostor, i onda tražim što mi te pjesme govore i što govore čitateljima. Uvijek nađem tu dramaturgiju, i tako nastane zbirka.
Kuća je nastala potpuno drugačije. Nastao je koncept, teme kojima sam se htio baviti, i onda sam ga punio sadržajem. Jezik je također drugačiji, jer prenosim poruku, a prije sam se njime igrao, pa su pjesme bile manje komunikativne. I ova je zbirka je prijetila ne biti završena, dosta toga u njoj nema… Ali ono što ju je završilo je poema Ja sam kuća. Kad sam je napisao i dao glas kući, znao sam da je time ova zbirka dobila točku.
A prijem? Poezije u Hrvatskoj općenito. Koliko za to ima publike, i mijenja li se? Poezija na neki način savršeno odgovara tom trendu kraćih formi i digitalnog prostora, s druge strane mi se ne čini da joj se pozicija promijenila.
Dio zajednice je zgrožen pojavom digitalnih platformi za poeziju i smatraju da je poezija nešto izgubila. Iz takve perspektive je dobro da poezija ostaje marginalizirana, ne treba joj ulaženje u najkomercijalnije sfere. Ona uživa na svojoj margini, i oni smatraju da joj tamo ništa ne fali. Objavljuje se dobre poezije, svi ozbiljni izdavači je objavljuju, a dio nje je zaista i komercijalan.
Poezija ima ono što ima, i ono što dobiva. A mi kao čitatelji možemo uživati ili ne uživati u njenim različitim inkarnacijama. Pratim digitalne kanale i autore koji objavljuju poeziju na društvenim mrežama, a naravno volim i kupiti knjigu. Poeziju trenutačno jedino i kupujem, pomno biram nove knjige zbog ograničenog mjesta, a poeziji se opetovano vraćam. Poezija je uvijek istraživanje jezika, i ja budem drugačiji, pa i pjesma bude drugačija kad je čitam.
Tema o kojoj si ti sada pisao kroz poeziju mi se čini jako prijemčivom – kuća, nešto univerzalno razumljivo i važno, a opet tako individualno.
Tako je. Pa opet putem ne možeš računati na neke stvari, kao što je pojava sličnih naslova u isto vrijeme. Tako sam saznao tada da je izašlo Temeljenje kuće Marije Andrijašević, i uzeo sam knjigu u ruke i pomislio da je izvrsna. I onda je usput došla i informacija o Stokući Dunje Bahtijarević. I sad ja dolazim na kraju s Kućom! Sad se malo šalim, ali da, generalno mislim da je ova zbirka zamišljena za malo širu publiku. Vidjet ćemo što će sve projekt donijeti, još nije gotovo.
Što je odmak od novinarske redakcije i stalnog posla donio tvojem pisanju?
I dobre i loše stvari. Ono što svakako jest dobro je mogućnost posvećivanja pisanju više nego prije, moje je radno vrijeme sada okrenuto tome. Ono što je loše je manjak treninga – to je ono što ti novinarstvo čini. Profesionalni pisci vježbaju, primjerice Knausgard dođe u svoj ured i zadaje si temu o kojoj će taj dan pisati. Kao što olimpijci treniraju. Na neki te način novinarstvo trenira. Verbalizirajući ideje u glavi, ti treniraš, i kada toga nema, onda to mora biti nešto drugo. Moraš pisati, to je ključno. Disciplina je važna.
A koliko ti se išta promijenilo kod promišljanja tema? One društvenije i „novinarskije”, naspram nečeg više intimnog i apstraktnog.
Rekao bih da kao novinar nisam ni stilski ni tematski robovao novinarstvu. Jednom je Jurica Pavičić rekao svojoj urednici: kad u mojem književnom tekstu vidiš novinara, molim te izbaci ga. On je strahovao da će mu se to vidjeti u stilu. Meni se to možda nije događalo zbog poezije, i nije mi to nikada bio problem. A bome ni tematski… Tema zadnjih godina prije otkaza bila mi je kazalište. Umjetnički mi je to skroz nepotentno. To su bila moja dva odvojena života.
U četvrtak nas čeka nova Noć velikog čitanja u Filodrammatici. Koliko kroz pisanje u Ri litu eksperimentiraš s kraćom formom?
Neke od tih priča vjerojatno neću objaviti. Neke su nastale da možda zabave, neke su bile moje istraživanje kako publika reagira. Priča koju sam napisao za ovaj Ri lit bi mogla biti dio neke nove zbirke, ozbiljnija je, i mislim da odgovara duhu vremena, a vidjet ćemo kako će proći kod publike. Čitajući pred publikom, možeš dobiti odličan feedback, i mislim da bi to pisci trebali češće raditi.
Noć velikog čitanja je nevjerojatno dobro postavljen program, čemu imamo zahvaliti Vavi koji je to postavio kao da smo nekakav rock bend. Ove godine Ri lit ima odlične prinove – neki privremeno zamrznu svoje statuse, pa su nam se umjesto njih ove godine pridružile Dora Šustić i Eva Simčić.
Kako odabireš o čemu bi pisao, kako priča postane vrijedna tvoje pažnje i vremena? Jedno pitanje koje često postavljam piscima, i kreativcima općenito.
Super pitanje, ali ću ti na njega odgovoriti kad na njega budem imao afirmativan odgovor.
Imam folder s idejama, tamo je barem četiri zbirki priča. Što se romana tiče, trebao bih napisati barem tri romana koja su mi trenutno u glavi, a pravo prvenstva se stalno mijenja. Poeziji nisam konstantno izložen, iako su već nastale neke nove pjesme, neobavezno, nakon svega ovoga.
Ne mogu točno odgovoriti na to pitanje jer imam cijelu zbirku priča koju sigurno neću objaviti. Ta je knjiga izgubila svoju šansu. Bila je na čitanju kod urednika i komisija, feedback je bio solidan, ali nije bio dovoljno dobar da bih inzistirao na objavljivanju. Nisam dobar u makro korekturama, kad napišem priču, ona kao da je uklesana u kamenu, nažalost. I prije sam za tu zbirku imao sumnje, a budući da je nisam u stanju toliko izmijeniti, bojim se da je osuđena ostati tu gdje jest.
Sve što mi treba je vrijeme – tema mi ne fali. Uopće ne razumijem koncept bloka pisanja. Panika bijelog papira, koja panika?
Otvaraš li ove knjige s police dok pišeš – ne zbog razbijanja bloka, nego inspiracije, otvaranja toka jeziku?
Apsolutno. Knjige čitam na tri načina. Jedan način, koji je dominantan, je fascinirani ili manje fascinirani čitatelj. Obični čitatelj, dakle. Drugi način je kritičarski. Tu su mi teme zanimljive, neki pomak je tu, želim dublje ući u njih. Treći način uključuje knjige koje u meni izazivaju potrebu da pišem. Njih je najmanje. I tu nepogrešivo znam da je nešto za mene vrhunsko. Kad sam prvi put u ruke uzeo Knausgarda, imao sam fizičku reakciju mučnine. U tom sam trenutku imao pedesetak kartica jednog teksta, pretenciozno nazvanog „Ja”. Ali Knausgard je toliko duboko ušao sa svojim stilom autofikcije, da sam prestao pisati autofikciju. Dakle dogodilo se obrnuto, jer je on ispisao to na način gdje ja nemam što dodati. I okej sam s time. Da nema njega, ja bih pisao autofikciju haha. A ovako – fikcija i poezija! Ali vidjet ćemo gdje će ovaj projekt i sve ostalo odvesti…
Istaknuta fotografija: Kristina Barišić
#Davod Mandić #intervju #Kuća #Nadija Mustapić
