Govori: Boris Vrga, liječnik po zanimanju (primarijus), a po vokaciji pjesnik i kulturolog. Razgovaramo o petrinjskoj kulturnoj sceni, o časopisu Kupa, o autorovim knjigama, a povodom autorova gostovanja u emisiji Art…
Na izmaku prve petoljetke, u emisiji Art, u kojemu je predstavljen zbornik radova POTRESENI: znanstvenohumanistički i umjetnički dosezi banijskog potresa (ur. Renata Jambrešić Kirin, Jelena Marković i Ines Prica), navodite da nakon petrinjskoga potresa u tome gradu scena ipak oživljava, pa ste tako u tom prilogu istaknuli da je obnovljen Hrvatski dom s koncertnom scenom 2024. godine, nadalje, obnovljena je Munjara, isto tako i Kulturni centar za mlade „Laura“, obnovljena je i klasicistička zgrada u kojoj će se smjestiti niz kulturnih ustanova, npr. glazbena škola, knjižnica… No, Vi ste i dalje beskućnik s obzirom na to da Vaša kuća nije obnovljena. Naime, osim bez stana koji je uništen u Domovinskom ratu i sada ponovo u potresu – no, ovoga puta nepovratno – ostali ste i bez velikoga dijela umjetničke zbirke koju ste skupljali desetljećima.
Budući da ste precizno citirali sve što sam u spomenutoj emisiji poimenično naveo kao obnovljeno, ovom ću se prigodom osvrnuti na ono što na planu kulturne infrastrukture još nije sanirano i oživljeno. Uz petrinjsku filijalu Kulturno povijesnog centra Sisačko-moslavačke županije, u tom kontekstu treba na prvom mjestu spomenuti dvoetažnu, neoklasicističku zgradu u kojoj je do potresa funkcionirala Galerija „Krsto Hegedušić“. Osnovana 1987. godine kao memorijalna galerija i zasluženi hommage rođenom Petrinjcu Krsti Hegedušiću i njegovoj Majstorskoj radionici za slikarstvo, čiji su se suradnici isprofilirali kao vodeća imena hrvatske – no pozivom na imena poput Marine Abramović i Vladimira Veličkovića, i ne samo hrvatske likovne scene – ova je Galerija godinama bila žarište petrinjske kulture. S obzirom na vrijednost fundusa koji posjeduje i značaj izložbi koje su u njoj održane, od Krste Hegedušića i Ivana Kožarića preko Josipa Diminića, Zlatka Price, Antuna Borisa Švaljeka i grupe Zemlja do fotografa Toše Dapca i Ivana Posavca, zaslužila je primat u obnovi. Tim prije što je ona bila, a vjerojatno će i ostati, jedini specijalizirani prostor za likovne izložbe. Srećom, njena obnova je u završnoj fazi pa vjerujem da će uskoro nastaviti svoj pažljivo biran i dobro posjećivan izložbeni niz. Budući da je zgrada u kojoj sam do potresa živio, već prvi nakon katastrofe od stručnjaka potresnog inženjerstva određena za rušenje, da je čelništvo Hrvatske gorske službe spašavanja i Plavih kaciga odustalo od evakuacije umjetnina, to sam unatoč rizičnosti postupka, akciji spašavanja pristupio sam. Dio umjetnina na papirnim podlogama nepovratno je uništen, a znatan dio zbirke zahtijevao je ozbiljne restauratorske zahvate koji još uvijek traju, naravno, o mome trošku. Veliki dio biblioteke, u kojoj su ključnu ulogu imale knjige s ex librisima, potpisima i posvetama autora, također je neupotrebljiv. Činjenica da sam u potresu izgubio dom i da sam još uvijek bezdomnik, nije osujetila moju namjeru da i dalje aktivno sudjelujem u prezentaciji i promociji petrinjske umjetničke i kulturne baštine. Zbirku sam predstavio na izložbama održanim izvan Petrinje, primjerice u Karlovcu i Velikoj Gorici, posuđivao slike za pojedine izložbe, npr. izložbu Umjetnici za umjetnike, održanu u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu i Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, a trenutačno pripremam slike za izložbu grupe Zemlja u Koprivnici. Mada je obnova i proširenje petrinjske kulturne infrastrukture konačno uhvatilo maha, njome nažalost nije predviđeno osnivanje zavičajnog muzeja koji bi, imajući u vidu bogatu vojnokrajišku, prosvjetnu, folklorno-etnografsku, lončarsko-keramičku, likovnu, glazbenu i sportsku tradiciju Petrinje, zasigurno predstavljao identitetski reper grada, značajan kulturni resurs i generator njegova kulturnog turizma. Unatoč potresnim oštećenjima, u mojoj se keramičkoj zbirci nalaze djela vodećih hrvatskih keramičara Jelene Babić, Mile Vod, Hinka Juhna, Luje Bezeredija, Blanke Dužanec, Stelle Skopal, Mile Petričić, Zlate Radej, Milana Kičina i drugih koje bih rado donirao budućem muzeju u kojem bi vidna mjesta mogla pripasti Zbirci Salopek, Zavičajnoj zbirci Petrinjska zemla obitelji Bešlić, Etnozbirci Ivana Hosija i još nekim manjim petrinjskim kolekcijama.
Urednik ste zapaženog časopisa Kupa, s nekoliko regionalnih temata, npr. s tematom Encyclopaedia Colapiana koji je formiran kao niz enciklopedijskih natuknica pokupske regije. U posljednjem broju Antun Alegro priređuje tekst Flora Colapiana sa zapisima o maku turčinaku, božikovini i vodopiji. Koje ste sve grozdove tema prekrili do sada?
Časopis Kupa pokrenuo sam 2011. godine s ciljem afirmacije kulturnog i umjetničkog identiteta kraja uz Kupu, koji je predstavljajući prvu crtu bojišnice, najviše stradao u Domovinskom ratu, a sada evo, zahvaljujući tektonskom rasjedu koji prolazi Pokupljem, i u nedavnom potresu. Nezadovoljan načinima na koji se u javnom diskursu tretiraju pokupske teme, Kupu sam pokrenuo kao multižanrovski i svegeneracijski časopis koji donosi prozne i poetske tekstove, eseje, razgovore, kritičke osvrte na književna izdanja i likovne izložbe te likovne priloge. Namjerno atribuirana kao regionalni časopis, Kupa sadrži i specifične rubrike kao što su, u Vašem pitanju spomenuta Encyclopaedia Colapiana i Kupski svjetionici koji „osvjetljavaju“ znamenite ljude koji su ponikli ili djelovali u pokupskom kraju, od Otona Kučere, Ivana Gorana Kovačića i Marijana Detonija do Vladimira Dvornikovića, Kamila Breslera i rano preminule glumice Gordane Kosanović. Nominalno, Kupa nije jedini hrvatski regionalni časopis, budući da su takvi, sudeći po imenima Nova Istra, Čakavska rič, Kaj, Hrvatski sjever, Dubrovnik i Zadarska smotra, ali je jedini privatni časopis, koji se financira i distribuira privatnim novcem, a izlazi dva puta na godinu ili kao dvobroj jednom godišnje. Iako se prilozi ne honoriraju, naišla je na veliku suradničku potporu tako da su u dosada objavljena 22 broja svoje suradničke priloge potpisali Stanko Lasić, Josip Vaništa, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Milan Mirić, Anka Žagar, Slavko Jendričko, Ludwig Bauer, Miroslav Kirin, Miroslav Mićanović, Davor Šalat, Lana Derkač, Nikola Albaneže, Branka Hlevnjak, Danko Plevnik, Draženka Polović, Radovan Radovinović, Monika Herceg i brojni drugi, koji su svojim prilozima osiguravali opstanak časopisa. Što se tiče „grozdova“ tema koje je Kupa dosada otvorila, ovom prigodom izdvajam pokupske putopise, panoramičan prikaz mladog pokupskog pjesništva i prvu antologiju hrvatske tanka poezije. U cijelosti je objavljena „izgubljena“, a na „buvljaku“ pronađena drama Stanka Tomašića Tena, a kao separati publicirane su pjesme u prozi Matoševa boemskog sudruga Oskara Dürra i razgovor s jedinim skupljačem likovnih radova hrvatskih umjetnica i inicijatorom osnutka Muzeja umjetnica Josipom Kovačićem. Iz fonoteke Radio Beograda nabavljeni su i objavljeni u pisanom obliku intervjui s Josipom Vaništom, Edom Murtićem i Marijanom Matkovićem. Drago mi je da ste u pitanju apostrofirali prilog redovitog profesora botanike Antuna Alegra Flora Colapiana, budući da je on autor vrlo zanimljivog, ranije objavljenog priloga Slike, biljke i politička propaganda.
U navedenoj ste emisiji govorili i spomenicima; brončana skulptura Čovjek i bik Lovre Findrika ispred upravne zgrade tvornice „Gavrilović“ u Petrinji, 1970., Ratko Petrić, Slova, što je nastao kao spomenik učiteljima… Provedite nas ključnim spomenicima, koje ste sve spomenuli u monografiji Kulturna Petrinja (2022).
Svjestan činjenice da je u današnje vrijeme kultura faktor natjecanja i suparništva među gradovima koji se međusobno takmiče, kako bi samo tijekom jedne godine funkcionirali kao europske prijestolnice kulture, u monografiji Kulturna Petrinja detaljno sam obradio gotovo sve javne petrinjske spomenike. Najstariji petrinjski spomenik je kameni obelisk Josipu Jelačiću podignut na obodu Petrinje 1846. godine, dvije godine prije njegova imenovanja banom i dvadeset godina prije puno poznatijeg Fernkornovog spomenika u Zagrebu. Četiri identične skulpture Dječak i kornjača Ferde Ćusa postavljene su u slavu dovođenja pitke vode na petrinjsku fontanu lipnja 1914. godine, svega nekoliko mjeseci prije Ćusove tragične pogibije u prvosvjetskoj bitci na Crnom Vrhu. Ostvarivši spomenik Stjepanu Radiću 1929. godine, kiparica Mila Vod ne samo da je kreirala prvi javni spomenik ovom političaru, već je time postala i prva autorica javnog spomenika na našim prostorima. Poznat kao „Bijafranac“ prije pojave likovne grupe Biafra, čiji su autori zagovarali ekspresivnu i angažiranu figuraciju, kipar Lovro Findrik autor je spomenika Čovjek i bik kojim je 1971. godine simbolički obilježena 150. obljetnica postojanja petrinjske mesne industrije Gavrilović. „Letrističkim“ spomenikom Slova Ratka Petrića, obilježena je dvostoljetna tradicija obrazovanja prosvjetnog kadra u Petrinji. Idejno rješenje betonskog Spomenika palim petrinjskim braniteljima osmislio je i 1997. realizirao kipar Marijan Glavnik. I dok su promjene društveno-političkih odnosa, označene padom komunizma 1991. godine i intenziviranjem nacionalne paradigme u sklopu stvaranja samostalne hrvatske države pojedine spomenike reafirmirale, dotle su neke druge, poglavito antifašističke, primjerice Maršala Tita Antuna Augustinčića, Mošu Pijadea Šime Klaića i još neke, uklonile iz javnog urbanog diskursa i kolektivnog pamćenja. Za razliku od Siska, gdje se nalaze dvije skulpture Ivana Kožarića (Antipodi, A. G. Matoš), u rodnoj se Petrinji, nažalost, ne nalazi nijedno javno djelo ovoga avangardnog kipara i multimedijalnog umjetnika.
Jednako ste tako naveli u navedenoj emisiji da je Josip Sever svoju zbirku poezije Diktator pisao upravo u Petrinji. Tko je još od naše neoavangarde vezan uz Petrinju?
Prema svjedočenjima osoba koje su za vrijeme njegova življenja i djelovanja u Petrinji dolazile u bliski kontakt s Josipom Severom, najveći dio njegovih pjesama objavljenih u zbirci Diktator nastajao je upravo u Petrinji. To indirektno potvrđuje činjenica da je do svoga dolaska u Petrinju krajem 1964. godine, Sever u periodici objavio svega nekoliko pjesama, pri čemu su pojedine, npr. Bitka i Pogreb, objavljene u časopisu Saveza studenata Filozofskog fakulteta Kritika u Zagrebu 1963. godine, kasnije preinačavane. Osim toga, poznato je da je rukopis Severove zbirke sadržavao puno više pjesama nego što ih sadrži knjiga koju je objavio godinu dana nakon odlaska iz Petrinje i da je Zvonimir Mrkonjić, njezin urednik, iz rukopisa izbacio manje uspjele pjesme. Mada je u Petrinji boravio relativno kratko vrijeme, Sever je prevođenjem stihova Velimira Hlebnikova, Vladimira Majakovskog i Alekseja Kručoniha, njihovom objavom u lokalnom časopisu Generacije i javnim recitiranjem doslovno „futurizirao“ Petrinju. Za potrebe domaćeg Amaterskog kazališta preveo je satiričku dramu Majakovskog Hladni tuš koju je ono izvelo 1966. godine. Sever je u njoj glumio, koje li koincidencije, pjesnika Čudakova. Njegova gluma iz punog gledališta i uključivanje publike u scensku radnju nadalo je ovoj predstavi oznaku interaktivnosti. Osim toga, Sever je utjecao na petrinjskog pjesnika Bogdana Maričića, kojemu je nadjenuo umjetničko ime Bogdan de Marenga. Njegova jedina zbirka pjesama Vrijeme s čizmom od sedam milja (1985.) nastala je pod Severovim utjecajem. Maričićevi stihovi akustično ječi/obilna, bolna/ transfuzija riječi ukazuju na njegov interes za zvučnost jezika i utjecaj akustičkih elemenata na semantiku pjesništva. Intermedijalnost, intertekstualnost, ironičnost i ludičnost, reinterpretacija avangardnih ideja postmodernim tehnikama, prepoznatljive su sastavine poetskih tekstova zagrebačko-petrinjskog pjesnika Miroslava Kirina koje ga uključuju u kontekst postavangardne književnosti.
Neprestano se vraćate svojim iznimno zanimljivom člancima na Marijana Mikca, njegove zenitističke večernje, koje su se održavale, kao što navodite, kao „provincijska varijanta evropskih dadaističkih istupa: smjesa ironije, sardonike, drame i humora, koketiranje s jeftinim zanovijetanjima na samom rubu rugalice i provokacije, pri čemu je u prvom planu ipak bila namjera razbijanja šabloniziranih kulturoloških nastupa, izazivanje nelagode pa stanovitog ‘šoka’ na horizontu estetskog očekivanja recipijenata.“ Koliko mi je poznato, prvi tekst o Marijanu Mikcu objavljujete u časopisu za kulturu i umjetnost te duhovni identitet grada Petrinje „Generacije“ 1995. godine. Nadalje, u tekstu Intervencija Marijana Mikca na konstituirajućoj skupštini petrinjske podružnice društva „Hrvatska žena“ – mladenački eksces ili politički hepening i performans, u broju Kupe 15-16 sustavno obrazlažete navedenu intervenciju koju je organizirao kao reakciju na „frankovačko, antisrpsko, i duboko šovinističko raspoloženje mase“ koje je organizirano pod okriljem ženskoga ujedinjenja. I Krleža je isto tako imao sukob s jugoslavenski (karađorđevićevski) orijentiranim ženama, koje je u Davnim danima nazvao trikolornim Ravijojlama, i isto je tako izveo performativni čin…
Kao što je Josip Sever „futurizirao“, tako je Marijan Mikac svojim teorijskim performansima „zenitizirao“ Petrinju pridajući joj relevantnu poziciju u kontekstu povijesnih avangardi. Održavši u Petrinji dvije zenitističke večernje 1923. godine, koje sam elaborirao u tekstu koji spominjete, a puno detaljnije u knjizi Kulturna Petrinja, ovaj „borbeni zenitista“, kako se je sam deklarirao, uključio je Petrinju u promociju radikalnih kulturno-umjetničkih praksi afirmirajući je kao jedan od centara hrvatske, ondašnje jugoslavenske pa i srednjoeuropske avangardne umjetnosti. Sa zadovoljstvom mogu konstatirati da je moj prvi tekst o Marijanu Mikcu objavljen u Generacijama 1995. godine, zauzeo mjesto u bibliografiji brojnih tekstova objavljenih o zenitizmu tijekom zadnjih nekoliko desetljeća. Manje je poznat tekst objavljen u Kupi broj 15-16 iz 2022. godine u kojem sam intervenciju Marijana Mikca na konstituirajućoj skupštini petrinjske podružnice Hrvatska žena održanoj 31. srpnja 1921. godine, kvalificirao kao vid konceptualne umjetnosti, političkog performansa i/ili hepeninga usmjerenog na kritiku ondašnjih socijalno-političkih narativa i društvene uloge žena. Kako je na spomenutom skupu došlo do burnog međudjelovanja između prisutnih žena i Mikca kao interventa, zaustavljenog na samom rubu incidenta i fizičkog „metlarenja“, Mikčevom operativnom postupku pridao sam akcionalističko-hepeninški primat na našim prostorima koji je dosada pripadao zagrebačkim mladim zenitistima ili Travellerima. Pritom nije nevažno spomenuti kako je do spomenute Mikčeve intervencije već izišlo šest brojeva avangardnog časopisa Zenit kojega je on, prema vlastitom priznanju, redovito nabavljao i čitao. Mikčeva kvalifikacija ovoga ženskog skupa kao „frankovačkog, antisrpskog i duboko šovinističkog“ u tek osnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, poslužila mu je pritom samo kao povod i obrazloženje za vlastitu akciju. Da je ova ženska udruga odista bila onakva kakvom ju je okarakterizirao Mikac, vjerojatno ne bi došlo do zabrane njezina djelovanja od ustaškog režima 1942. godine, kojem je upravo Mikac, kao ravnatelj Državnog slikopisnog zavoda služio, pobrinuvši se, između ostaloga, za postavljanje kućnog kina u poglavnikovoj vili. Što se tiče Vaše usporedbe Mikčevog i Krležinog performativnog čina, kojemu je nerijetko pripisivan i mizogini predznak, slobodan sam primijetiti kako su sve tri Krležine „eshaezijske Ravijojle“ koje su dočekivale “Aleksandra Karađorđevića godinama na zagrebačkoj stanici sa svojim protokolarnim kranjsko-agramersko-sremskim buketima”, vezane uz Petrinju. Zlata Kovačević-Lopašić osnovala je i uspješno vodila nadaleko poznatu petrinjsku Žensku udrugu za narodno tkivo i vezivo. Olga Peleš-Krnic jedna je od utemeljiteljica ove Udruge i česta posjetiteljka Petrinje u kojoj je živio i kao advokat djelovao njezin brat Dušan, svojedobni ministar u jugoslavenskoj vladi. Suprug Zofke Kveder-Jelovšek-Demetrović Vladimir Jelovšek, upravo je u Petrinji 1898. godine objavio protoavangardnu zbirku pjesama Simfonije koju je posvetio Zofki. S obzirom da je Zlata Kovačević bila Zagrepčanka, a Zofka Kveder Slovenka, „sremski buket“ Krležinog tripleta trebao bi pripasti Olgi Peleš koja je međutim rođena u Glini, u krajiškoj obitelji koja je bila u kumstvu s Ivanom Trnskim i nema baš nikakve veze sa Srijemom.
Kakvo je stanje što se tiče umjetnosti performansa danas u Sisku i Petrinji? Tom ste prigodom rekli, da je „za razliku od petrinjske, gdje trenutačno ne egzistira, umjetnost performansa prisutna na sisačkoj likovnoj sceni. Glavni performer je suvremeni multimedijalni umjetnik i aktivist Marijan Crtalić. Meni osobno, najdomljiviji je njegov samomazohistički performance, zapravo body art Ronjenje, usmjeren na konzekvence fiziološke izdržljivosti umjetnikove glave uronjene pod vodu. U smislu konceptualnog umjetničkog angažmana, zanimljiva su mi pojedina nastojanja Marka Tadića i Deana Zlovolića.“ No, danas nažalost više nema Marijana Crtalića.
Iznenadna i prerana smrt Marijana Crtalića 2020. godine u velikoj je, gotovo nenadoknadivoj mjeri osiromašila, kako sisačku tako i nacionalnu performativnu i aktivističku umjetničku scenu. Iako se njegov umjetnički projekt zvao Nevidljivi Sisak, njegovo organizirano djelovanje u Sisku bilo je itekako vidljivo i živo. Aktivan u medijima crteža, fotografije, kolaža, instalacije i animacije, Marko Tadić djeluje uglavnom u Zagrebu, a u Sisku i Petrinji predstavlja se tek samostalnim izložbama. Nadam se da neće ispasti preuzetno, ukoliko u ovom kontekstu spomenem i osobnu težnju da konceptualizacijom postpotresne praznine u urbanome prostoru upozorim na sporost obnove. Riječ je o instalaciji Bor u koroti i postavljanju širokim platnenim zavojima čvrsto obavijenog, u Božićnoj radosti sputanog bora, na srušište vlastitog doma na Badnji dan 2021. godine. Na drugu godišnjicu potresa, na srušište sam postavio transparent s ispisanim sloganom Dom sve dalji iskazujući njime osobnu frustriranost nepostojanjem doma kao spacijuma familijarne integracije i zaštite. Svoje urbane intervencije nastavio sam na četvrtu godišnjicu potresa akcijom nazvanom Sjena kuće koje nema, vizualnim projiciranjem i iscrtavanjem sjene kao predstavnika konceptualne, umjetnički kreirane inkarnacije kuće koje još uvijek nema i postoji samo kao simbol razorene memorije prostora.
I završno, kada smo razgovarali prije 15-ak godina za Zarez, među ostalim napisali ste mi u mailu: „Ovih dana iz tiska mi izlazi knjiga pjesama Svlak i kruna u kritičkom izboru i tumačenju Zvonimira Mrkonjića, pa me intimno raduje taj knjiški povratak poeziji s kojom sam jednoga davnog dana i započeo svoju literarnu djelatnost.“ Što ste sve objavili u ovoj petoljetki od petrinjskoga potresa?
Uoči samog potresa, objavio sam monografiju Ženska udruga za narodno tkivo i vezivo u Petrinji. Plasirajući u trgovačku mrežu ručne radove, koje su prema nacrtima stručnih Udruginih učiteljica izrađivale seljakinje iz okolice Petrinje, Udruga je njihova sela pretvarala u tvornice bez dimnjaka. Za svoje eksponate dobila je zlatne medalje na internacionalnim izložbama dekorativne umjetnosti, održanim u Torinu 1911. i Parizu 1925. godine. Njezino funkcioniranje u javnom društvenom, kulturnom i umjetničkom životu Petrinje, Hrvatske i šire, sastavljeno od nekoliko koegzistirajućih diskursa nerijetko pozicioniranih ispred vremena i okolnosti u kojima je djelovala, utkano je u povijest hrvatske primijenjene etnologije, femininologije i kulture. Dapače, nisu neutemeljene ni one postavke koje njezinim pojedinim dosezima (npr. inovativni odnos spram folklorne baštine i njezina izložbena europeizacija u vrijeme kada slične udruge nisu ni postojale, promjena ideje o ženi i ženskoj kreativnosti, afirmacija periferije kao ambijenta sposobnog za inovacije) pridaju protoavangardnu ulogu u anticipaciji onih tendencija koje će se ne našim prostorima javiti vremenski kasnije. Za razliku od ove knjige, koja je nažalost prošla ispod radara naše kulturne javnosti, neuobičajeno veliki interes i iznenađenje književne kritike, prvenstveno zbog koncentracije avangardnih autora i visoke prosječne estetske razine uvrštenih tekstova, izazvala je Banijska književna antologija koju sam sastavio s Miroslavom Kirinom i koju su 2021. godine zajednički izdali Hrvatski centar PEN-a i Meandar media. Zamjetan interes kritike izazvala je moja zbirka pjesama Biciklisti (2017.) u kojoj sam konceptualizirao ideju modernističke projekcije i vitalističkog dinamizma. Iznenađuje me činjenica da ova zbirka, otisnuta u vlastitoj nakladi i u svega 200 primjeraka, digitalizirana 2024. godine na portalu Besplatne elektroničke knjige, ima na njemu više od 9000 čitanja. Društvo hrvatskih književnika izdavač je moje zbirke pjesama u prozi Kupa (2023.) koja se je našla u finalu Nagrade „Tin Ujević“ i Nagrade „Fran Galović“. Moja zadnja pjesnička knjiga je dvojezična zbirka japanskih književnih formi Polen i pepeo (2024.) koja sadrži haikue, tanke, haibune i hajge. Trostoljetnu tradiciju pučke i obrtne keramike i stoljetnu baštinu visokokvalitetne umjetničke keramike u Petrinji, monografski sam obradio u knjizi Petrinjska keramika. Trudim se da što odgovornije obavljam svoj liječnički posao, a kada i koliko stignem, čitam, pišem, objavljujem.
Boris Vrga rođen je u Mrzljakima kraj Karlovca 1953. godine. Završio je gimnaziju u Petrinji i Medicinski fakultet u Zagrebu, specijalizirao pneumoftizeologiju i subspecijalizirao pulmologiju. Objavio je slijedeće knjige pjesama: Uslovno ogledalo (1979.), Testament (1982.), Sezona zmija (1989.), Ime šume (1990.), Zagovornik ljeta (haiku, 1991.), Svlak i kruna (izabrane i neobjavljene pjesme, 2011.), Biciklisti (2017., elektronsko izdanje 2024.), Limeni pijetao (tanke, 2017.), Životinjski vrt (2020.), Kupa (2023.) i Polen i pepeo (2024.). Objavio je panoramu poslijeratne sisačko-banijske poezije Plodne noći (1982.), panoramu Mlado pokupsko pjesništvo (časopis Kupa, br. 5-6, 2016.), Antologiju hrvatske tanka poezije (časopis Kupa, br. 7-8, 2018.), Banijsku književnu antologiju (s Miroslavom Kirinom, 2021.) i Neslučajnu panoramu: Neuknjiženi petrinjski pjesnici (2024.).
Priredio je za tisak i opremio predgovorom ili pogovorom izabrana djela Stanka Tomašića (Salon milostive Kle i druge književne pikanterije, 2012.), pjesme Josipa Stanića Staniosa (Izabrane pjesme, 1986. i Moj Križ, 2012. ), Oskara Dürra (Ledene staze, 2013.), Dušana Vukosavljevića (Kada grožđe zrije, 2018.), Dušana Jerkovića (Somnambul u maju, 2020.) i Kamila Križanića (Žene na vrelima, 2025.).
Od 2011. izdaje i uređuje časopis Kupa, a bio je član redakcije časopisa Generacije (1993.-1999.) i Haiku (1995.-1998.).
Objavio je sljedeće likovne monografije: Gašpar Bolković Pik (2000.), Posavski Antej – Ivan Antolčić (2001.), Stoljeća petrinjske likovnosti (2002.), Milan Steiner (2004.), Sisački likovni vijek (2006.), Vilim Muha (2007.), Marijan Glavnik (2008.), Lovro Findrik (2009.), Đorđe Petrović: Akvareli (2012.), Tuberkuloza i likovnost (2012.), Ivan Antolčić – ilustracije (2013.), Petrinjski atelijeri (2015.), Trideset godina Galerije „Krsto Hegedušić“ u Petrinji (sa Zvonimirom Martinovićem, 2018.), Ženska udruga za narodno tkivo i vezivo u Petrinji (2020.) i Petrinjska keramika (2025.).
Autor je knjige književnih i likovnih studija, ogleda i portreta Svjetlom po rubu (2016.), kulturoloških eseja Kulturna Petrinja (2022.) te koautorskih poglavlja u monografijama Sveti Kvirin biskup sisački (2003.) i Pejaković (2010.).
Pjesme su mu uvrštene u dvadesetak antologija, panorama i izbora poezije te prevođene na engleski, njemački, slovenski i makedonski jezik. Član je Društva hrvatskih književnika (od 1991.) i Hrvatskog P. E. N. centra (od 2003.). Živi i radi u Petrinji.
Tekst je objavljen u okviru projekta INFRA
#Boris Vrga #časopis Kupa #Petrinja #razgovor #Suzana Marjanić
