Postoje neki značajni povijesni momenti kad se do u najsitnijeg detalja sjećate gdje ste bili, s kime, kada. Gotovo opipljivi su to momenti, koji osim činjenica prizivaju niz emocija. Kao connoisseura filmske umjetnosti (visoke i niske, svežder sam), za tv ekran sam bila prikovana otkad znam za sebe. U neka od najranijih sjećanja ubrajam gledanja horor klasika poput „A nightmare on Elm Street”, „The Thing”, „Children of the Corn”, koje su pratile noćne more, ali je strastvena ljubav samo bujala. Blaženo doba VHS-a i izostanak nadzora roditelja!
Kao nostalgičara po prirodi, nije me nimalo teško skrenuti u ta nevinija vremena, no film na koji ću se danas osvrnuti i nadam se, u što brojnijem društvu pogledati na velikom platnu Art kina u nedjelju, me potaknuo na to. Ljetni praznici u Murteru, nježna dob od kojih 12 godina, odlazak u videoteku, posudba filma o kojem se naveliko pričalo. Gledajući film u društvu, uz često hihotanje i površno gledanje, jasno da nisam u nikakve dubine ulazila. No, i ti dječji, promatrački „plićaci” bili su dovoljni da shvatim, odnosno osjetim da je „Showgirls” film po mom guštu. (Trash u duši oduvijek, očigledno.)
U međuvremenu su dolazili i prolazili brojni filmovi, ukus se oblikovao i nastavlja se oblikovati (cjeloživotni je to proces), no kao što uvijek biva, postoje određeni filmovi kojima se rado iz određenih, osobnih razloga vraćamo. Prije svega moram napomenuti da pojam „guilty pleasure” u mom rječniku ne postoji, barem u umjetničkom smislu. Poseban naglasak stavljam tu na glazbu i film. To je tema o kojoj bi se dalo raspravljati, ali jednostavno rečeno, ako mi donosi užitak, sretna sam kao prase u blatu. „Showgirls”, koji je sa svojih trenutnih 5.1 na IMDb-u te 24% na Rotten Tomatoes i dalje u toj „grešnoj”ladici, je oduvijek bio jedan od tih filmova kojima ću se uvijek vraćati. Ne nužno kao „comfort movie” (mada zadovoljava određene kriterije, ali kategorija ionako puca po šavovima), već kao dvosatni šljokičasti, duhoviti, satirički eskapizam. Koji je zaista najbolje gledati u društvu.
Idemo se za promjenu ponovno malo vratiti unazad, točnije u 1995. kada je film objavljen i čija je velika, okrugla obljetnica i razlog prikazivanja u Art kinu. Opisan kao erotska drama, pod redateljskom palicom nizozemskog velikana Paula Verhoevena, uz poneka zvučna glumačka imena i pozamašan budžet, filmu se smiješila svijetla budućnost. No, zaradivši zloglasnu oznaku NC-17, već je u startu komercijalno bio osuđen na propast. Verhoeven je od samih filmskih početaka u Nizozemskoj bio prepoznat i priznat; provokator, satiričar, sklon grafičkim prikazima seksa i nasilja. Europski enfant terrible. Prvijenac, sjajna romantična, boemska drama „Turkish Delight” (trivia moment za kvizaše- komercijalno najuspješniji film u povijesti nizozemske kinematografije) s mladim Rutgerom Hauerom donijela mu je nominaciju za najbolji strani film na Oscarima 1973. Nanizao je u rodnoj zemlji još uspješnih ostvarenja, no čak i za njihova mjerila, preslobodan duh i sklonost iskrenom prikazu društva, zasmetalo je glavne i odgovorne, te je „prognan” u Hollywood. S obzirom na niz blockbuster uspješnica koje je nanizao 80-ih i ranih 90-ih, a koje i danas rado pogledamo, poput „Total Recall”, „Robocop”, „Starship Troopers”, Verhoeven je bio zvijezda u usponu. No ne možemo se oteti dojmu da je te goleme budžete i zelena svijetla za poneke sulude ideje primao sa smiješkom i figom u džepu. Dokazani autor koji voli okrenuti ogledalo publici i društvu, kao da je uspijevao „preveslati” velike studije. Bez sumnje, riječ je o kultnim, zabavnim filmovima, no koji, poput „Starship Troopers-a” ispod celofana, akcije i zgodnih glumaca skrivaju uspješnu satiru fašizmu i autoritarnom režimu.
Godina je 1992., Hollywood od otprilike polovice 80-ih jaše na nevjerojatno uspješnom valu erotskih trilera. Lošiji i bolji, nije im se moglo uteći (dok zadnjih desetak godina žudimo za povratkom istih). Verhoeven izbacuje ultimativni klasik- „Basic Instinct”. Film koji je istodobno stvorio i (gotovo) uništio karijeru Sharon Stone, glumački je sparivši s veteranom žanra, Michaelom Douglasom. Kamen temeljac koji je iznjedrio mnoge imitacije, sadrži uvjerljivo najpauziraniju scenu u povijesti VHS-a i prožet je tim „over the top” prepoznatljivim Verhoevenovim štihom. Prva mu je to suradnja bila sa scenaristom Joeom Eszterhasom koji se prethodno proslavio „Flashdanceom”. Usprkos kasnijim nesuglasicama, udružuju snage ponovno na „Showgirls”, nadajući se još jednoj uspješnici. (Još jedan zgodan trivia moment, Eszterhas je film zamislio kao mjuzikl.)
Sredina devedesetih još uvijek je figurativno i doslovno žudjela za erotskim trilerima, na papiru je film poput „Showgirls” bio zgoditak. No dok je „Basic Instinct” imao donekle dozu suzdržanosti i na momente (između urnebesnih sekvenci i suludih dijaloga) odisao neo-noir štihom, „Showgirls” je bio potpuno pušten s lanca. Duboko sam uvjerena da je radni naziv filma bio „All About Eve” na steroidima. S mnogo kokaina. Mnogo, mnogo dizalica.
Poput nenadmašne Eve, opet imamo klasičnu priču djevojke sa zvijezdama u očima, gladne slave koja dolazi u sukob s ponešto starijom, etabliranom divom koja nevoljko mora prepustiti svoj tron. Pošto je u pitanju Eszterhasov scenarij, smjestimo priču u Las Vegas, privlačna djevojka predodređena za uspjeh Nomi (Elizabeth Berkley) svoj put počinje u striptiz klubu, da bi završila kao glavna zvijezda raskošnog, obnaženog Vegas spektakla u kasinu gdje je s puta uspješno uklonila dugogodišnju zvijezdu Cristal (Gina Gershon).
Mnogo je priča, bilo kroz intervjue, dokumentarce kako je sniman film, kakve je upute Verhoeven davao glumcima, koliko su zaista svi bili upućeni u kojem smjeru film ide. I glavni glumci, što osim Gershon i Berkley uključuje i Kyle MacLachlana, redom su govorili da je pristup bio ozbiljan, ništa što bi upućivalo na kasnijih rekordnih sedam osvojenih Zlatnih malina (Verhoeven se sportski pojavio na dodjeli, uz duhovit govor, prihvatio šale na svoj račun).
Suptilnost, umjerenost i dobar ukus su nepoznanica ovom filmu, što je vidljivo već u prvih par minuta filma. I poput Stone u „Basic Instinct-u”, najveći udarac po prijemu filma prima Berkley koja je prethodno ovom filmu bila poznata tek teen publici kroz seriju „Saved by the Bell”. (Našla se na crnoj listi Hollywooda, uz pokoji Lifetime film, gostujuće uloge u serijama, ništa vrijedno spomena. Na pamet mi jedino pada vrlo kratka, ali upečatljiva uloga u sjajnom, indie filmu „Roger Dodger”). Kao mnoge, poglavito ženske mlađahne zvijezde neokaljana imidža, Berkley je bila željna sočne uloge u koje će moći zariti zube i profilirati se kao ozbiljna glumica. K tome pod redateljskom palicom provjerenog i dokazanog redatelja.
Berkley kroz čitav film prolazi kao da je uključena na Duracell baterije. Neobuzdana, euforična, bijesna i agresivna, histerična, širom otvorenih očiju. Poput djeteta, bez filtera. Gershon je pak, s druge strane, uživala u ulozi starije, iskusnije Cristal. Besprijekorna kemija dviju glumica je okosnica filma. Od zavisti, ljubomore, privlačnosti, netrpeljivosti do trenutaka istinskog razumijevanja. Dijalozi su mahom nespretni, (ne)namjerno duhoviti, bizarni. Opet, istovremeno pamtljivi od prvog gledanja, urnebesni, prikladni za citiranje u svakodnevnom životu, a čitava scena u restoranu gdje Cristal i Nomi premeću teme od djetinjstva, ljubavi prema vlastitim i tuđim grudima do nostalgije prema jedenju pseće hrane. A sve začinjeno „svetom vodicom”, odnosno bocom Cristala. Reklo bi se, „chef’s kiss”, 5/5, fantazija.
Vizualno, film je zapanjujuć, raskošan, teatralan, glazbeno/plesačke sekvence su užitak za gledanje. Narativno, kao što rekoh, riječ je o mnogo puta ispričanoj priči o ženskom rivalstvu, izmjeni generacija. Uz spomenuti „All About Eve” kao najveći utjecaj, kao kasnije primjere mogu se spomenuti filmovi poput „Black Swan” ili „Perfect Blue”. Svi su zamjenjivi, slava je prevrtljiva i okrutna i nekako se, eto, uvijek žene nađu u centru zbivanja. Šok i nevjerica.
Začudo, film koji čitavim svojim 2 i skoro pol satnim trajanjem kao na traci izbacuje gole grudi (počesto i potpuno obnažena tijela), energične razgolićene plesove, plesove u krilu, nema seksepila i erotike u svom DNK koliko je crno pod noktom.
Od mnogih slučajnosti, za ovo sam pak uvjerena da je namjerni Verhoevenov izbor. Dokle god je radio filmove čiji je primarni fokus bio nasilje, Amerika ga je objeručke prihvaćala kao satiričara i društvenog komentatora. No, čim bi seksualni elementi došli u prvi plan, etiketiran je kao pervertit. U „Basic Instinct” je još imao dovoljno kredita s obzirom da se radilo o trileru. No za „Showgirls” nije bilo milosti.
Trebalo je nekoliko godina da kroz VHS film pronađe svoju publiku. S vremenom su počela i kasnonoćna prikazivanja s ushićenom publikom koja bi glasno uzvikivala dijaloge, queer publika ga je prigrlila te su se počele izvoditi drag predstave diljem Amerike. Možda najpoznatiji takav primjer je onaj „The Rocky Horror Picture Show-a” koji je doživio jednaku renesansu i uživa ultimativni kult status. Zadnjih godina, ozbiljnije se počelo ponovno pisati o filmu, revizije gdje ga kritičari proglašavaju neshvaćenim remek-djelom. Ma koliko istinski voljela „Showgirls” i svakim gledanjem otkrivam nove momente, takav status ne zaslužuje. I to mislim u najboljem mogućem smislu.
30 godina je prošlo, a kritičari i filmofili diljem svijeta još uvijek nisu načisto za koju se stranu opredijeliti. Briljantna satira ispred svoga vremena ili kičasti raspašoj bez glave i repa. Ja uzimam od svega pomalo i iznad svega uvijek, bez greške, maksimalno uživam u filmu. Magičan, zavodljiv (ne erotičan, to smo apsolvirali), urnebesan i bolji sa svakim gledanjem.
„She looks better than a ten-inch dick and you know it!”
Uživajmo u nedjelju!
#30. rođendan #Art-kino #filmska imjetnost #Osvrt #Showgirls
