Novi vjetar puše iz pustinje

O njemu ću da pišem.

Nekidan je započeo 18. Festival Mediteranskog filma u Splitu, projekcijom tuniško-francuskog filma „Odakle vjetar dolazi“ redateljice Amel Guellary (to joj je dugometražni prvijenac, premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundance Festivalu). FMFS je, dakle, postao punoljetan pa je pravo vrijeme da otkrijem/o tko je njegov duhovni otac tj. ćaća (kako se to već kaže u Dalmaciji). In medias res: to sam ja! Tata u sjeni (deep Split shadow) osjetio je da je sad pravi trenutak da to (urbi et orbi) prizna i obznani. Pitanje očinstva je ipak bitno, zar ne, i ma koliko izgledalo sitno zahtijeva točan odgovor.

          Kako vjetar (duh) puše gdje i kad hoće, kao i kroz čije srce i glavu, tako je meni – prvome – dopuhao ideju o pokretanju festivala mediteranskoga filma u Splitu, par godina prije nego što je krenuo. Isto tako, kako je pisano, prvi će biti zadnji, a zadnji prvi. Pa se to i meni neizbježno dogodilo. Prvi je takav jer ima najotvorenije  srce i um, kao otvorene aerodrome, pa prave ideje prvo slete na njegove piste. On poznaje bit naravi Splita pa zna da je otkrivaju značenja engleske riječi „split“: rascjep, raskol, dijeljenje itsl. U rasponu od bezopasne banane Split do opasne Split persone. Nije slučajno što je Freud, nakon jedne prospavane noći u Splitu (na povratku iz Sarajeva u Beč), par mjeseci nakon toga, izišao u javnost s teorijom o podijeljenoj ličnosti. (Njemu teorija – nama praksa.)

          Iz te nepromjenjive naravi Splita izbijaju prejake energije dijeljenja tj. udvajanja da je nemoguće onemogućiti ih. To se već bilo dogodilo na muzičkom polju pa je poznati Splitski festival zabavne, nakon nekoliko decenija soliranja, dobio svoga parnjaka – Melodije hrvatskog Jadrana. To se, jednostavno, moralo dogoditi, prije ili poslije. Isto se dogodilo i na filmskom polju: najstariji međunarodni filmski festival u Hrvatskoj – koji je sebe definirao kao Festival novog filma – morao se, prije 18 godina, suočiti sa svojim mlađim bratom – Festivalom mediteranskog filma. Bilo je to samo pitanje vremena. Koliko se ja sporo i rijetko krećem u prostoru (lijevo-desno) toliko se brzo krećem u vremenu (gore/budućnost – dolje/prošlost) – that’ s my split balance. Zato sam znao prije svih ostalih što se ima dogoditi.

          Naravno i da sam znao da nitko nije prorok u svome selu pa onda ni u poseljačenom Splitu. Ako sam s nekim i podijelio svoju ideju (nadajući se podršci u njenoj realizaciji), govorio sam gluhomu. No, morao sam je nekomu reći da bi dobila krila i doletjela do realizacije. To sam i učinio na motovunskom festivalu, prije tih 20 godina, o kojemu sam pisao filmsku reportažu za duplericu „Splitskih novina“ u vlasništvu Juroslava Buljubašića, prvog Hrvata koji je kupio kartu za komercijalno-turistički let u orbitu Zemlje, što je trebala biti njegova najveća avantura – koja se nije dogodila jer ga je smrt, prije par godina, u tomu spriječila. Reportažu sam završio kratkim intervjuom s Juricom Pavičićem, koji je karijeru filmskog kritičara i novinara (najprije u „Slobodnoj Dalmaciji“ pa u „Jutarnjem listu“) započeo nakon što sam ja abdicirao.

          Zadnje pitanje koje sam mu postavio je bilo što misli o mojoj ideji o Festivalu mediteranskog filma, kao drugom splitskom filmskom festivalu. Njegov odgovor je bio kratak i rezak: „Mislim da mu je i taj jedan suvišan“! Godinu ili dvije poslije bio je selektor prvog  FMFS-a. Druga osoba kojoj ćete se povjeriti o ovom ili onom ili s kojom ćete provjeriti svoju ideju je najvažnija, ali bitna nije. Ona se nalazi na drugoj stepenici i o njoj ovisi hoćete li doći do treće  tj. sretne realizacije. Ako kod nje na naiđete na podršku i razumijevanje, dogodit će vam se skretanje ili zaustavljanje. U dijalektičkom smislu, prva je osoba teza, druga antiteza, a treća sinteza. U konkretnom slučaju sve tri osobe: ja Ante (A), on Jurica (J) i Alen, direktor FMFS-a (A)  Splićani i zato se dogodila split connection. Pa se umjesto filmskog tronošca  A.J.A.  dogodio dvonožac J.A.

          VELIKI FILMOVI IZ MALIH ZEMALJA

          A sad idemo na filmove! Prvi je, u natjecateljskom programu „Ješke“,  prikazan kratkiš „Šala mala“ Trifuna Sitnikovskog (koprodukcija Hrvatske i Sjeverne Makedonije). Maturantica Nadia je na životnom raskrižju: should I stay (u rodnom gradu, radi mladića u kojeg je zaljubljena) or should I go (otići na studij u neki drugi grad ili zemlju). On nju voli, ali nema hrabrosti da joj to jasno i glasno kaže nego to izgovara samo dok iznad njih tutnji vlak (a oni leže šćućureni u skloništu ispod pruge). Ona ipak to nekako čuje između kloparanja kotača vlaka, ali nije sigurna, a on negira da je išta rekao. Ona je duhovno i emocionalno jača od njega pa će, na kraju filma, donijeti odluku da ode, a on će – kao slabić – ostati tu gdje smo ga zatekli, ostati i zaostati, možda se propiti ili nešto slično…

          Ovaj mali film predstavlja veliko redateljsko obećanje jer je napravljen comme il faut: s pravom mjerom u svim odnosima filmske strukture, kompozicije i ritma te glumački uvjerljivo odigran (što je sve splitska publika, pretežno, prepoznala i nagradila ga spontanim pljeskom). Ohrabrujuće i poticajno je vidjeti kako se filmski zrelo mladi autori hvataju u koštac s temama i problemima njihove generacije, a donošenje prave odluke u pravom trenutku je krucijalno u životu. 

          Taj je kratkiš skladno sparen s dugim „Odakle dolazi vjetar“ pa je prva festivalska večer pružila gledateljima dvostruki uvid u djevojačko-momačke tj. žensko-muške odnose, od kojih zapravo sve kreće i gotovo sve ostalo ovisi (od obitelji do države i društva). Allyssa je buntovnoga duha i hrabrosti za koju nema nepremostivih prepreka ni problema koji se ne daju riješiti. Mehdi je njen najbolji prijatelj iz djetinjstva, osjetljiv i stoga pretežno pasivan, sklon – na svakoj većoj zapreci – prepuštanju sudbini tj. lošem društvenom stanju u zaostalom Tunisu, iz kojeg žele otići na neko bolje mjesto (u Njemačku). On je završio informatiku koju ne voli, ali zato voli crtati i to mu sjajno ide jer to je njegov najveći dar.

On je, dakle, umjetnik: preosjetljiv i prepoetičan da bi sam mogao preletjeti pustinju i sletjeti u Europu kao zemlju obećanu (naročito takvima, nadarenima). I ona je umjetnica na svoj način, ali dok on crta slike ona, na izuzetno kreativan i hrabar način, koristi sve prilike koje im život pruža da bi ostvarili svoj san. Putujući (bez pitanja posuđenim) autom do Djerbe, gdje se održava likovno natjecanje, doživljavaju raznorazne zgode i nezgode (kako to već ide u filmovima ceste), na njih različito reagiraju, ali se pri tome njihov odnos produbljuje, oni se – utječući jedno na drugo – nadopunjuju i mijenjaju. Na bolje, naravno. Ona je pokretačka snaga, benzin i motor njihova putovanja u bolju budućnost, ali u njegovim nadarenim rukama je ulaznica u taj svijet, u kojeg će – zahvaljujući umjetničkom talentu – prvi stići.

KRICI U PUSTINJI

Skratimo: iza njegove slabosti se krije njegova (muška) snaga –rečeni talent, a iza njene jakosti se krije njena (ženska) slabost – nepromišljena reaktivnost. Riječju, samo zajedno mogu uspjeti. Tuniška redateljica vješto i glatko ispreda svoju priču, gotovo kao leteći ćilim protkan šarama humora, kritike društva, tradicije i religije i nadrealnim slikama iz unutarnjeg svijeta glavne junakinje, što njen film čini dopadljivim i lakim za gledanje, unatoč stanovitoj razvučenosti za naše zapadne pojmove. Duša nekog naroda se najbolje vidi tj. čuje u njegovoj glazbi, što je već Platon znao: „Kakva je muzika, takvo je stanje u državi“ (radi toga danas i vlada gang-rap). Arapska muzika ima svoje harmonije i ritmove, kreće se kroz vrijeme drugom brzinom nego ova naša pa otuda i drugačije kretanje filmskih slika koje prati. Naravno: u zrak nad pustinjom ne mogu poletjeti autohtone melodije i kompozicije a la Bach ili Mozart, ne bi bilo prirodno. Drugačije podneblje – drugačija glazba – drugačije komponirani filmovi.

A to je dobro i korisno za sve, ta drugačijost i raznolikost kultura i kuhinja, običaja i odjeće; ona je poticajna i plodonosna, doprinosi širenju i produbljivanju našeg predragocjenog humaniteta. A svaka (književna ili filmska) priča, ma otkuda došla i u kojem stilu bila ispričana, ako uvjerljivo i originalno izražava univerzalno ljudsko iskustvo, dobro je došla – i još bolje nas našla! Kao što je već napisano, vjetar Duha puše gdje i kad hoće, a vjetar iz ovog filma dolazi pokretan kricima i jecajima potlačenih i nesretnih žena, kako kaže stara pustinjska legenda, a Mehdi je prenosi Allyssi. Potom ona, iz sve sputane snage, počne kričati  pa onda on.

I pustinjski vjetar im se odazove i zapuše.