Anatomija pada francuske redateljice Justine Triet (Sybile, U krevetu s Viktorijom, Doba panike), prošlogodišnji dobitnik Palme d’Or u Cannesu, naturalistički je prikaz anatomije pada, anatomije braka, anatomije francuskog sudskog sistema, i, najzad, najvažnije – anatomije određenog tipa moderne žene kojoj se sudi. Autori scenarija su supružnici Justine Triet i Arthur Harari.
Na Tomatoemetru sajta Rotten Tomatoes Anatomiju pada kritičari ocjenjuju kao 96% fresh, a publika kao 90% fresh. Na nebrojenim mjestima film je spomenut kao ‘elektrizirajući’ i ‘uzbudljivi triler’. No radnja Anatomije pada razvija se agonizirajućim ritmom ljenjivca. Uzbudljivo i elektrizirajuće bi bilo da nakon 2 sata i 32 minute ljenjivac uspije doći do kakve utičnice i u nju staviti prst. Ipak, dramu Anatomiji pada donose Sandra Huller, odnosno njezina nepogrešiva, virtuozna glumačka interpretacija njemačke spisateljice Sandre Voyter i daleko najzanimljiviji lik u filmu – dječak Daniel, Milo Machado-Graner, koji, okružen iscrpljujućim kalkulantima, proživljava duboku osobnu krizu, postavlja prava pitanja i djeluje.
Voyter živi u izoliranom chaletu u francuskim Alpama, kraj Grenoblea, sa suprugom sveučilišnim predavačem koji bi također pisao, te jedanaestogodišnjim sinom oštećenog vida i obiteljskim psom. Film se otvara intervjuom koji Voyter daje studentici Zoe. Osjećamo zahvalnost kad intervju biva prekinut neprimjereno bučnom instrumentalnom obradom 50 Centovog P.I.M.P.-a, od strane Samuela Maleskija, Voyterinog supruga koji se zadržava na tavanu chaleta gdje radi. Studentica odlazi neobavljenog posla (kamera je prati kako izlazi, kako ulazi u auto, kako odvozi auto iz kadra, režija karakteristična za cijeli film), a sin i pas odlaze u šetnju. Po povratku, 50 Cent je još uvijek na loop-u, a tatino mrtvo tijelo u snijegu, krvave glave i koljena. Voyter izlazi i poziva relevantne službe. Ubrzo dolazi i odvjetnik (opet, kamera prati dolazak njegovog auta do chaleta, izlazak Voyterove iz chaleta, odvjetnika kako hoda do chaleta, Voyter koja ga čeka)…
Kad Voyterovoj odvjetnik (Swann Arlaud) saopćava da nitko neće vjerovati da je Maleski jednostavno pao kroz prozor (razlog tomu je navodno prilična visina ograde ispod prozora, međutim, u sceni u kojoj odvjetnik provjerava prozor, vidi se da je ograda zapravo niska i ideja pada bila bi prilično uvjerljiva, što je Triet nekako propustila) te da su plauzibilne odvjetničke varijante ili da se Maleski samoubio ili da ga je ubila Voyter, Voyter se prisjeća navodnog pokušaja samoubojstva njezinog supruga prije par mjeseci, a sudska obrana potom optužene Voyterove razvija se upravo u ovom smjeru.
Je li Sandra Voyter ubojica svog supruga ili nije apsolutno nas nije zanimalo ni u jednom trenutku filma, pa ni na kraju. Ono što bi trebalo biti primarnim generatorom dramske napetosti, režiserskim izborima i postupcima postaje irelevantno. Anatomija pada ne poziva nas da budemo detektivi, ne poziva nas da se moralno određujemo, ‘navijamo’ za pobjedu pravde. Iako bi film trebao biti sudska kriminalistička drama, što sadržajem i jest, imamo dojam da je Triet ovu formu iskoristila samo kako bi gledateljima ponudila portret žene, Sandre Voyter, pred sudom, odnosno društvom koje sudi o njenom načinu postojanja i življenja.
Voyter je njemačka intelektualka, spisateljica, biseksualna, maksimalno emancipirana, samosvojna, ambiciozna, sebična, perfekcionistica i ponosno antipatična. Ona je istovremeno, tijekom cijelog filma, i mučenica sitnih, kliničkih, plavih očiju, dežmekastog, natečenog lica, rubova usana koji vise na dolje. Odjevena kako dolikuje ženi njezinog profila i klase, u skupe, ležerne, vunene džempere i ogrtače, u krznenim papučama. Prije nego li smo je uopće vidjeli da plače, odvjetniku govori, pred otvorenim frižiderom: “Tako sam umorna od plakanja. Plakanje je iscrpljujuće. Hoćeš li parmezana?”. Njezinu pravu prirodu gestualno odaje samo prebrutalno korištenje štapića za jelo. Na sudu je ona opet u zagasitim, mekanim materijalima oštrog kroja, savršeno odmjerena u svakom trenutku. Dvojezično (materinji jezik u filmu ne koristi) govori tihim mučeničkim glasom, kojim često izdaje zapovijedi, laže vlastitom odvjetniku i postavlja pitanja kakva nikada ne bi postavila nijedna osoba koja je ikada odgledala ijednu epizodu Perry Masona, Zakona u L.A.-u, The Good Wife ili, nedajbože, Suits. Što je još iritantnije jer film izgleda kao televizijski film ili skandinavska serija za intelektualnije inklinirane.
Jedino što ovaj film održava filmom i prestižnim djelom je upravo slojevita gluma Sandre Huller, a zatim i ostatka glumačke ekipe. I pas je simpatičan, možemo se s njim identificirati – prati što se dešava praznim očima, leži prebijen i bulji, spava, biva otrovan. Šteta je za odličnu scenu svađe supružnika koja bi trebala predstavljati kulminaciju filma što Samuel Theis u ulozi Maleskija izgleda kao da je ispao iz moderne francuske Klinike Schwarzwald.
Ali vratimo se portretu snažne, ‘slobodne’ žene u patrijarhalnom društvu, pred sudom. Jesu li Voyter otegotne okolnosti bile jer se ponaša ‘kao muškarac’? Ispostavlja se da nisu. Tijekom suđenja sve joj ide na ruku – dobiva sklonu sutkinju, majka je i pušta je se uz smanjenu jamčevinu, tijekom procesa ona čak prekida svjedoke i ubacuje se u riječ, omogućava joj se da se francuskom sudu obraća na engleskom, ima odličan odvjetnički tim koji je uvažava i na kraju biva oslobođena. Ni tu drame zapravo nema, osim nelagode pred izlaganjem privatnog javnosti, rizika gubitka prestiža, kontrole, moći, u najgorem slučaju, fizičke slobode. U moralno neodređenom filmu, i te su stvari nebitne.
Anatomiju pada ne doživljavamo intenzivno, film je prespor i preforenzičan, tendenciozno minimalistički. Nikada ne osjećamo ni tračak težine žrtve iz Von Trierovog Plesa u mraku, ni tračak duha iz Dreyerove Ivane Orleanske, ni tračak tenzije ili terora iz Basic Instincta, ni tračak energičnosti dobre sudske drame (Ubiti pticu rugalicu, Presuda, i u naslovu Trietinog filma citirana Anatomija jednog umorstva Otta Premingera).
Iako film smatramo umjetnošću, a ne primarno razonodom, nakon 2 sata i 32 minute kliničke Anatomije pada, bili smo spremni auto-defenestrirati se. Samo 50 Centov P.I.M.P. instrumental nas je spasio.
Anatomija pada za Oscara je nominirana u pet kategorija: najbolja glumica, najbolja režija, najbolja montaža, najbolji film i najbolji originalni scenarij.
