Izvedbom Sofoklove tragedije „Edip“, na velikoj sceni HNK Ivana pl. Zajca završio je ovogodišnji 29. po redu Međunarodni festival malih scena. U režiji kultnog slovenskog redatelja Vite Taufera, kojem je ovo bila prva beogradska režija uopće, gledali smo „Edipa“ u izvedbi ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u suvremenoj preradbi i izvedbi.
Osuvremenjivanje klasika često ne nailazi na odobravanje publike, ali iskusni Vito Taufer našao je ključ čitanja, a to je u prvom redu – jezik. Pripremajući se za režiju u JDP-u, Taufer je čitao „Edipa“ na slovenskom jeziku u suvremenom prepjevu i shvatio da se radi o trileru s psihološkim elementima, koji nas drži u napetosti i danas. Čak ako i znamo priču.
Ili upravo zato!
U suradnji s dramaturginjom Vesnom Radovanović i adaptatorom teksta Markom Manojlovićem, arhaični tekst Miloša Đurića, prepjevan je na suvremeni jezik, na način da viša klasa protagonista predstave govori – uvjetno rečeno stihom, bolje rečeno metrom, dok niži slojevi govore kolokvijalnim jezikom.
Ovu razliku publika u pravilu ne zamjećuje, ali upravo razumijevajući tekst – razlikuje društvene slojeve i njihovu poziciju u predstavi.
Ovakva jezične preradba omogućila je prebacivanje predstave u današnje vrijeme. Agora, gdje se sve u antičkoj Grčkoj događalo – više ne postoji nigdje, pa je Taufer mjesto radnje smjestio u restoran Agora, čiju svjetleću, neonsku reklamu vidimo kroz prozore restorana.
Kavane i restorani, u Beogradu su mjesta gdje ćete susresti sve viđenije osobe – od istaknutih političara, preko vrhunskih sportaša do kriminalaca, rekao je Vito Taufer na okruglom stolu nakon predstave. Ta ideja mu je pala na pamet kad je na početku svog boravka u Beogradu sjedio u kultnoj Maderi i vidio tko se tu sve okuplja.
U njegovom kazališnom konceptu, kralj Edip, nakon svake političke odluke – odlazi u restoran koji vodi njegov prijatelj (odličan Miloš Samolov), gdje vjeruje osoblju i ima stalno rezerviran stol. Restoran Agora je više od kancelarije, jer tu on nesmetano vodi razgovore i prima posjetitelje, a svi važni ljudi u njegovom životu znaju da će ga tu naći.
U restoranu se, dakako, svira i pjeva, a trio glazbenika je zapravo antički kor. Za potrebe predstave, Vito Taufer angažirao je skladatelje Roberta Pešuta (Magnifico) i Aleksandera Pešuta (Schatz), koji su na zadani tekst napisali kavansku glazbu, koja – zahvaljujući zvuku kontrabasa, harmonike i gitare, ali ponajviše sugestivnom pjevanju glumca Marka Radojevića – boji atmosferom pojedine prizore. Glazba je u ovoj predstavi ravnopravni sudionik radnje.
Osobno sam bila iznenađena do koje mjere uvjerljivosti funkcionira redateljski koncept Vite Taufera. Čak ne toliko zbog ambijenta, već u prvom redu zbog jezika kojim glumci govore – ni u jednom trenutku nisam pomislila na arhaičnog „Edipa“ kakve sam gledala. Ovo je bila tragedija čovjeka koji je imao potrebu kopati po svojoj prošlosti, sve u strahu od proročanstva koje ga progoni. I od kojeg čitavog života bježi.
Ima takvih ljudi i oko nas, koji stavljaju na kocku sve u ime potrage za istinom koja će njih i one koje vole – koštati života.
Takav je Edip Milana Marića, ne bez razloga zvijezde beogradskog glumišta. Marić ima fizikus junaka, on je visok, dobro građen, odlučan i spretan, a ulogu nosi energijom koja u potpunosti podčinjava sve na sceni. Njegov pokret rukom, mig, korak – slijede oni kojima je namijenjen, boje ga se neprijatelji ali i prijatelji, koji bi se zbog njegove nagle prirode mogli naći u ulozi neprijatelja. Jedina osoba koja ga drži pod kontrolom je Jokasta, njegova žena, i – doznat će to – majka.
Jokasta, koju igra Nataša Ninković, primjerene je dobi i raskošne ljepote. Ona je žena koja konačno ima sve – mladog ljubavnika i muža vladara. Tu poziciju moći i stabilne obitelji – ona ne želi izgubiti. Čak ni u trenutku kada shvati da je ostvarenje proročanstva, koje kaže da će Edip ubiti svog oca i postati muž svoje majke – realno moguće.
Riječi kojima Jokasta odgovara Edipa od potrage za istinom, nevažne su u odnosu na njenu gestu i snagu kojom upravlja njegovom voljom. Ona je ljubavnica, tigrica, kraljica, ali i majka njegove djece, koje – na čelu s njim, kao prvim sinom kojeg je rodila kralju Laju – želi majčinski zaštiti. I zadržati.
Suočena s Edipovom upornošću i nemirima, ona ga grubo odbacuje.
Druga važna osoba u Edipovom životu je Kreont, brat Jokastin i prijatelj Edipov, njegov izaslanik u ključnim trenucima kroz koje prolazi Teba. Gradom vlada kuga, treba spasiti građane.
U potrazi za ubojicom kralja Laja, kojeg je naslijedio na prijestolju i u postelji, Edip će sumnjati u sve i svakoga, zametnuti neprijateljstvo s Kreontom, koji – kao dobar političar svih vremena – ne trči pred rudo, već čeka svoj trenutak. U ulozi moćnog, ali staloženog i odlučnog Kreonta, gledali smo Srđana Timarova. U svakom trenutku on vlada situacijom u gradu, svjestan Edipova nemirnog karaktera on čeka trenutak u kojem će Edip postati vlastiti inkvizitor.
Tragedija će se rasplesti prema Sofoklu – Jokasta se objesi, Edip sam sebi iskopa oči, a Tebom zavlada Kreont.
Sve to znamo iz povijesti, književnosti, kazališnog pamćenja.
Ali taj veliki finale Vito Taufer je postavio kao tragediju koju svaki gledatelj izravno osjeća na svojoj koži! Bol spoznaje o istini, Edip nosi tako eksplicitno da ne možete ne suosjećati s njim. Taj antički junak našega doba, čovjek koji je živio punim životom sam krojeći svoj kraj, blizak nam je kao nesretno biće kojim su se poigrali bozi. I mi njegovu bol razumijemo…
Publika je više puta pozivala ansambl na poklon, a klicanje i povici “Bravo!” upućeni Milanu Mariću u naslovnoj ulozi Edipa, nagovijestili su visoku ocjenu.
„Edip“ JDP-a iz Beograda, dobio je ocjenu publike 4.81.
