U dupkom punom Studentskom kulturnom centru u Rijeci održano je predavanje „Antifa melodije Istre i Kvarnera“ u organizaciji neformalne grupe Antifa Rijeka, a kao nastavak serije susreta posvećenih različitim aspektima antifašizma koji se posljednjih mjeseci održavaju po riječkim klubovima i drugim gradskim prostorima. Bila je to večer u kojoj se o antifašizmu nije govorilo kao o zatvorenoj povijesnoj temi, nego kao o živom, slojevitom i društveno važnom iskustvu koje se na ovim prostorima pamti kroz zidove, pjesme, prosvjede i kulturne prakse.
U središtu večeri bila su tri različita, ali snažno povezana pogleda na antifašizam: kroz grafite i parole kao tragove povijesnog sjećanja, kroz zborsko pjevanje kao oblik aktivizma i prijenosa iskustva te kroz pankersku i DIY scenu kao prostor organiziranog otpora nasilju, isključivosti i krajnjoj desnici. O svojim iskustvima i radu govorili su Eric Ušić, kulturolog i autor knjige Zidovi pamte, Edna Strenja, osnivačica i voditeljica zbora Praksa, te Deni Kukolj, predsjednik Udruge Monteparadiso 101 i organizator festivala Monteparadiso.
Eric Ušić predstavio je svoje višegodišnje istraživanje antifašističkih grafita i parola u Istri, koje je proizašlo iz njegove doktorske disertacije u Ljubljani. Tijekom četiri godine terenskog rada dokumentirao je oko 1.300 cjelovitih i fragmentarnih grafita, većinom nastalih u poraću, oslanjajući se pritom na kombinaciju arhivske građe, terenskog bilježenja i razgovora s ljudima koji su te poruke pisali ili ih pamte. Posebno su ga, rekao je, zanimali mladi ljudi, skojevci i skojevke, koji su riskirali vlastiti život ispisujući parole poput „Smrt fašizmu“.
Grafite je podijelio u tri osnovne skupine: ratne partizanske grafite s jasnom antifašističkom funkcijom, oslobodilačke natpise nastale u vrijeme napredovanja partizana prema Italiji te poslijeratne grafite s projugoslavenskim zahtjevima. No, važnije od same podjele bilo je ono što je iz nje proizašlo: te je grafite opisao kao krajolik sjećanja, kao svojevrsni kontra-arhiv koji čuva iskustva potiskivana, marginalizirana i brisana iz službenog pamćenja. U vremenu u kojem su, kako je podsjetio, u Hrvatskoj uklonjene tisuće antifašističkih spomen-obilježja, grafiti su na nekim mjestima ostali kao tvrdoglavi, gotovo nijemi svjedoci povijesti. Ulica može biti preimenovana, ali natpis na zidu nerijetko ostaje i nastavlja govoriti.
Ušić je podsjetio da antifašističko iskustvo ovih prostora nije vezano isključivo uz Drugi svjetski rat, nego ima dublje i šire korijene, od ranijih oblika otpora talijanskom fašizmu do kulturnih i umjetničkih praksi koje su nosile snažne političke poruke. Spomenuo je i slikara Tonea Kralja, koji je još krajem tridesetih godina kroz biblijske motive prenosio antifašističke poruke, kao i utjecaj Španjolskog građanskog rata na nastanak parola koje se nisu sačuvale do danas. Upozorio je i da zidovi nisu bili isključivo prostor antifašističkog izraza: i fašistička propaganda koristila je isti medij, što dodatno pokazuje da su javni prostori i tada bili mjesto ideološkog sukoba.
Posebno zanimljiv dio njegova izlaganja odnosio se na tematske šetnje u Vodnjanu, tijekom kojih s okupljenima prolazi kroz grad, čita natpise i preko njih pripovijeda priču o Istri 20. stoljeća, od Vodnjanske bitke 1920. pa sve do poraća, uz stalnu refleksiju na sadašnjost. Takav rad, koji je započeo samoinicijativno i nastavio u suradnji s Documentom, a potom i s Turističkom zajednicom grada Vodnjana, pokazuje da antifašistička baština može biti i prostor javnog učenja, pod uvjetom da ne sklizne u banalnu komercijalizaciju. Upravo je inzistiranje da šetnje budu namijenjene i lokalnom stanovništvu, a ne samo turističkoj potrošnji, dalo tom projektu dodatnu vjerodostojnost.
Dok su kod Ušića zidovi bili arhiv otpora, kod Edne Strenje antifašizam se otvorio kroz pjesmu. Govoreći o zboru Praksa, podsjetila je da je zbor nastao 2014. godine u vrlo konkretnom društvenom i političkom trenutku, u Puli obilježenoj radničkim štrajkovima, otkazima, borbom protiv privatizacije Muzila i otporom elitizaciji gradskog prostora. Ideja zbora, rekla je, rodila se gotovo spontano, u trenutku kad je tijekom modne revije radnica Arena trikotaže osjetila da pjesma ne bi smjela ostati usamljeni glas. Ubrzo nakon toga nastao je kolektiv koji će upravo kroz pjevanje antifašističkih, radničkih i protestnih pjesama povezati kulturu sjećanja i suvremeni aktivizam.
Prvi veliki nastup zbora Praksa bio je na prosvjedu protiv izglasavanja GUP-a Muzila na Forumu u Puli, a upravo je to, kako je rekla Strenja, bio trenutak u kojem su osjetili koliko pjesma može pojačati prosvjed i koliko ljude može povezati. Pjesma, rekla je, najlakše dotiče ljude i srca, a antifašističke pjesme imaju posebnu snagu jer, premda su mnoge nastale prije pedeset ili sto godina, zvuče kao da su napisane jučer. Upravo u tome vidi njihovu ljepotu: one su istodobno i utjeha i alat borbe.
Strenja je podsjetila da Praksa ne pjeva samo partizanske pjesme, nego repertoar gradi mnogo šire: od talijanskih radničkih pjesama i ženskih protesta, preko francuskih revolucionarnih pjesama i pjesama iz Španjolskog građanskog rata, do suvremenih antifašističkih pjesama. Važnim smatra i to da se danas antifašizam treba jasno razlikovati od komunističke ikonografije, upravo zato što mnogi prema antifašizmu imaju otpor čim ga se automatski svodi na partijsku ili ideološku matricu. Zbog toga pažljivo bira pjesme i inzistira na njihovoj humanističkoj, radničkoj i emancipatorskoj dimenziji.
Govoreći o radu zbora, istaknula je i radionice na kojima sudionici uče partizanske i druge antifašističke pjesme, što vidi kao dragocjen trenutak edukacije i prijenosa povijesti. Zbor je tijekom godina izdao dva nosača zvuka, dvije pjesmarice, a prošle godine i zbornik „Praksa aktivističkog pjevanja“, nastao u suradnji s Ladom Duraković. Trenutačno rade na trećem albumu, posvećenom Nelu Milottiju, skladatelju i autoru aranžmana za brojne poznate borbene pjesme. Posebno važnom smatra inicijativu da se partizanska pjesma zaštiti kao nematerijalna kulturna baština, po uzoru na Sloveniju, iako taj proces u Hrvatskoj nailazi na brojne otpore. Upravo ti otpori, rekla je, pokazuju koliko je ta baština i dalje politički osjetljiva, ali i koliko je važno ustrajati na njezinoj kulturnoj, umjetničkoj i ljudskoj vrijednosti.
Treći glas večeri, Deni Kukolj, antifašizam je otvorio iz perspektive pulske alternativne scene, festivala Monteparadiso i klupske infrastrukture koja je nastajala po principu uradi sam. Njegovo izlaganje bilo je možda najmanje sentimentalno, a najviše faktografski nabijeno, ali upravo je iz tih činjenica jasno izronila priča o tome kako su punk, skvotiranje prostora, samostalno izdavaštvo i antifašistički stav desetljećima bili povezani.
Prisjetio se početaka 1992. godine u tvrđavi Cassoni Vecchi, kada je zbog manjka prostora za izlaske i okupljanje mala skupina ljudi skvotirala zapušten prostor, počela se ondje družiti i organizirala prvi Monteparadiso festival. Već sljedeće godine, zahvaljujući mreži kontakata ostvarenih preko fanzina i alternativnih scena u drugim gradovima, festival je prerastao u dvodnevni događaj i postao jedan od simbola nezavisne scene. Sve je, naglasio je, bilo vođeno principom samodrživosti, samoinicijative i odbacivanja konzumerizma, pri čemu je važniji bio proces učenja i zajedničkog rada od samog konačnog proizvoda.
Monteparadiso je s vremenom prerastao u puno više od festivala. Osnivanjem udruge 1997. godine i preseljenjem u Društveni centar Karlo Rojc krajem devedesetih stvorena je trajna infrastruktura alternativne i aktivističke scene u Puli. Kukolj je podsjetio da je prostor koji danas koriste nekad bio potpuno zapušten, a dio podzemnih prostora nije bio ni službeno evidentiran, pa su ih članovi udruge praktički vlastitim rukama očistili, sanirali i pretvorili u mjesto susreta, koncerata, edukacije i organiziranja.
Zanimljiv je bio i dio njegova izlaganja o događaju iz studenoga 2004. godine, kada su dva posjetitelja koncerta u klubu Monteparadiso napali pripadnici neonacističke organizacije Blood & Honour. Jedan je mladić tada teže ozlijeđen, a Kukolj je podsjetio da je napad mogao završiti kobno. Upravo je taj događaj pokrenuo inicijativu „Ne nasilju, ne fašizmu“, čiji je prosvjed okupio oko 1.500 ljudi i jasno poručio da Pula ne pristaje na nasilje naci-skina i ekstremne desnice. Iz toga se razvio i Antifa festival, koji od samih početaka nije bio samo koncertni, nego i edukativni prostor, s fokusom na raspravu, predavanja i javno zauzimanje stava da nacizam ne pripada ulicama.
Kukolj je upozorio da se i danas, dva desetljeća kasnije, scena ponovno suočava s novim valom desničarskih napada i pokušaja zastrašivanja, zbog čega su inicijative poput „Ujedinjeni protiv fašizma“ ponovno dobile na važnosti. Monteparadiso danas organizira pedesetak događanja godišnje, sve na volonterskoj osnovi, i surađuje s nizom aktera, od Pula Pridea i marša za 8. mart do humanitarnih i solidarnih akcija za Palestinu i skloništa za životinje.
Diskusija koja je uslijedila pokazala je koliko je tema i dalje otvorena, osjetljiva i aktualna. Otvorena su pitanja nasilja i samoobrane, granica između aktivizma i onoga što se olako proglašava nasiljem, načina na koji se antifašizam može približiti široj javnosti, ali i pitanja tko uopće ima pravo svojatati antifašizam. U tom dijelu večeri možda je najjasnije postalo ono što je cijeli susret i nosio: da antifašizam nije jednoznačan ni zatvoren, da ne pripada jednoj grupi ni jednoj formuli, nego je širi etički i društveni prostor u kojem se prepliću sjećanje, kultura, solidarnost i otpor.
„Antifa melodije Istre i Kvarnera“ podsjetile su da antifašizam ovdje još uvijek živi na više jezika i u više formi: u grafitu koji je nadživio promjenu ulice, u pjesmi koja se i danas pjeva na prosvjedu, u skvotiranom prostoru pretvorenom u zajednicu i u potrebi da se o svemu tome i dalje javno govori.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimila Klara Stilinović
