Sinoćnju večer, uoči Dana žena, obilježilo je održavanje fem slama. Performerice u čije je ruke bio predan mikrofon bile su: Bojana Guberac, Zrinka Mikolić, Sonja Jeremić i Nataša Sardžoska. Ova večer donijela je sintezu istraživanja poetskog izraza kroz prizmu različitih umjetnica, stavila naglasak na važnost davanja prostora ženama u kulturnim prostorima, negativni utjecaj patrijarhata, feminizam, iskustva žena i njihove emocije.
Nataša Sardžoska makedonska je prevoditeljica i pjesnikinja koja je doktorirala antropologiju na Sveučilištu u Tübingenu, Sorbonne Nouvelle u Parizu i Sveučilištu u Bergamu. Teme disertacije uključivale su istraživanje granica, pitanje egzila i nepripadnosti u nekih umjetnika s područja bivše Jugoslavije nakon razdoblja rata. Njezini nastupi uključuju tijelo kao medij, pokret, glas i interakciju s publikom. Na Sveučilištu Victoria u Kanadi uređuje poeziju u časopisu “Borders in Globalization Review”. Prošle godine u Rijeci objavljena je njezina zbirka poezije na hrvatskom “Geografija slobode” iz koje smo imali priliku i čuti radove. Kao što je i sama navela važnost emocije u interakciji s prisutnima, ovaj nastup nikako nije prošao bez reakcija, pogotovo tijekom izvedbe “Mog dvojnika” i prvih stihova pjesme “na lice sam/ stavila kremu od pobačenih fetusa”, a ni kontroverzne teme poput abortusa nisu bile zaobiđene.
Nataša je svojom izvedbom otvorila noć, probila led i na publici nesumnjivo ostavila upečatljivi dojam. Svoja je iščekivanja i iskustva podijelila prije nastupa:
– Jako sam otvorena i smatram da poezija pripada svakom segmentu našeg življenja. Mislim da poezija treba izaći iz one elitističke dimenzije i vratiti se u ovakve lokale i klubove, ceste, pjacu. Mislim da je lijepo to što smo tu večeras u The Rock Pubu u ovoj atmosferi jer su kontakt i komunikacija s publikom te i sama interakcija više neposredni, intimniji i snažniji. Sama performativna moć poezije daje dinamiku kretanja i može jače dodirnuti publiku.
Kako je započeo Vaš put s pjesništvom i koje teme Vas najviše “privlače”?
– Imala sam 14 godina kad me teta vodila na jedno veliko pjesničko mjesto u Makedoniji, Struške večeri poezije, i svi su mi pjesnici izgledali malo čudno. Iz čitavog svijeta su došli i svatko je bio jako različit. Meni je bilo jako snažno kad sam ih slušala kako čitaju, kako javno imaju performanse, kako svatko eksperimentira s glasom, rimom i muzikalnošću. Kao dijete sam ih krenula oponašati i htjela sam istražiti moć riječi i eksperimentirati s mojim materinjim jezikom jer je poezija eksperimentiranje s materinjim jezikom. To nije književni žanr, mi radimo s jezikom, ali ne kao što to radi pisac ili novinar. Mi eksperimentiramo s jezikom i istražujemo jednu metafizičku vrijednost koju poezija nama omogućuje zato što možemo iz jednog detalja stvoriti čitav sustav i da čitav sustav svedemo na jedan mali detalj. To je umjetnost analogija, asocijacija i aluzije. To mi je omogućilo da stvorim, kad sam imala 16-17 , svoj skriveni svijet i počela sam pisati u svesku olovkom. Veliki utjecaj na mene imao je kontakt s talijanskim hermetičnim pjesnicima (Montale, Quasimodo, Ungaretti, Saba) i jednom velikom čuvenom luksemburškom pjesnikinjom, Anisom Koltz. To je bila moja uvertira u svijet poezije. Onda su došli simbolisti, nadrealisti i tako sam krenula pisati, no moje je pisanje bilo simulacija svega toga što sam čitala. Htjela sam isto tako stvoriti riječ koja bi imala moć i to poezija omogućava da se stvori enigma, tajanstveni svijet u kojem nitko možda neće razumjeti ili će svatko možda razumjeti nešto različito. A i poezija je bila moj bijeg. Ja sam živjela u jednoj mansardi, u porodičnoj kući i moj otac je bio jako konzervativan i strog. U tom periodu djevojčice nisu izlazile, mislim do 18. Godine. Izašli bismo na kroasan i onda bismo išli kući. Za mene je to bila velika frustracija jer sam htjela izlaziti i upoznati rock glazbu, punk i idem u diskoteku, ali to nije bilo moguće jer je moj otac bio jako strog. Ja nisam smjela izlaziti do osamnaeste godine i poezija je bila moj čitav svijet.
Tijekom svojih nastupa koristite glas, pokret, tijelo, interakciju s publikom. Što za Vas predstavlja tijelo kao medij u sklopu performansa i zašto je za Vas jako bitna interakcija s publikom?
– Interakcija je za mene važna jer prije svega govorim na jednom malom jeziku, a to je makedonski. Pored toga da je poezija isto eksperiment muzikalnosti i ritma, ponekad je vrlo važno da publika koja vas sluša i prati osjeti to što vi pričate. Jednom sam zaplakala kad sam gledala libanonsku pjevačicu Faeruz, a nisam razumjela arapski. Ona je u meni dotaknula nešto jako snažno. To je mene odvelo u jednu dimenziju za koju sam ja sebi rekla da kad nastupam ne želim samo čitati, nego i iskoristiti svoje tijelo, da i njemu dam jezik tako da bi tijelo postalo jedna sorta agendi, akter moje poetike. Onda sam, s time što sam završila klasični balet kad sam bila tinejdžer, išla na suvremeni ples, plesala sam tango, salsu i jako mi je fascinantno bilo da stvorim sinergiju između poezije, glazbe, plesa i tijela. Zato sam i nastupila s jazz glazbenicima, s jednom pjevačicom iz Pariza. Ona je pjevala a capella dok sam ja čitala. Nastupila sam i čuvenom makedonskom pijanisticom, Emom Popivodi, ali meni je bio izazov da poezija izađe iz dosadnih, suhoparnih, akademskih čitanja jer to nije umjetnost, nije to drama, nije to, hajdemo reći, makar može i biti, kamerna “kazališna umjetnost”. Nije to proza, nije da vi čitate, pa da vas netko u publici razumije, poezija je stvarno metafizička umjetnost. Zato sam smatrala da je potrebno dati poeziji neki kanal, a taj kanal mogla bih postići sa svojim tijelom i s glasovnim eksperimentima, kao što čine pjesnici koji pišu konkretnu poeziju. To bih ja večeras i pokušala. Malo mi je hladno, pa ne znam bi li koristila tijelo, ali bih vokalni eksperiment primijenila.
Doktorirali ste antropologiju. Je li se možda ona ispreplela s Vašim kreativnim radom? Biste li mi mogli reći nešto više o “Geografiji slobode” kao ukoričenim stihovima na hrvatskom jeziku?
– Ja sam antropologiju doktorirala 2013., a prije toga sam imala akademski background u kulturologiji, književnosti. Malo sam se umorila od suviše teksta i teorije i htjela sam bolje upoznati ljudsko biće. Antropologija mi je omogućila da posmatram kako živi ljudsko biće, što se događa u svijetu, u glavi, u psihi. Poezija je u tome pomogla kad bi život postao nepodnošljivim, onda vam samo ona može dati moć spašenja. Da idete u muzej, kazalište treba vam metro, autobus, s poezijom ne. Vi ste kući, imate knjigu i to vas može spasiti i kao čitaoca i kao autora. I onda je antropologija počela ulaziti u moj prozni svijet. Moja dva romana koja sam napisala, “Tramontana” i “Život bez svjedoka” su o marginalnim likovima makedonskog društva koji su bili stvoreni putem devijantne tranzicije, od Jugoslavije prema Makedoniji. Jako me zanimalo da pišem i istražujem o tim zaboravljenim, nevidljivim ljudima koji žive na marginama društva, koje nitko ne vidi, a koji žive pored nas. I zato mi je antropologija pomogla u tome da se bavim njihovim životima.
U poeziji antropologija može postojati. Ja sam puno pisala o nepravdi koju su ljudi proživjeli zbog lošeg zdravstvenog sustava u Makedoniji. Pisala sam o pobačaju, abortusu, migraciji. Puno sam pisala o ljudima koji nemaju kuću, progonjenima, izgnanicima, migrantima. U to je sve antropologija ušla u moju poeziju s time da je moj doktorat bio na temu granice i migracije. Uvijek se to ispreplelo. Rijeka je za mene jedan lijep i važan grad u kojem sam prvi put boravila2017. Kad sam bila znanstveni istraživač u Centru za napredne studije jugoistočne EuropeSveučilišta u Rijeci. Tad sam upoznala predivne ljude koji su i danas prijatelji. Jako sam vezana za ovaj grad, volim Rijeku i rado joj se vraćam. Živjela sam tu ispod Trsata, na Pećinama. Tokom dolaska ovdje i suradnji, učestvovanju u jednom pjesničkom festivalu, Dani prijatelja knjige, upoznala sam Hrvatsko književno društvo i tako se rodio projekt da objavimo izbor moje poezije. “Geografija slobode” je knjiga koja je izašla prošle gdoine, ali to nije jedina knjiga, to je izbor svih mojih sedam pjesničkih zbirki. Ona je naslov jedne pjesme, pa smo tako odabrali da to bude naslov knjige. Netko je uradio lapsus i rekao “Koreografija slobode”, možda zato jer sam se bavila plesom. Možda zvuči cliche, ali nije zato jer je naslov knjige taj koji želi istražiti sve naše geografije i sve naše slobode jer ne živimo u samo jednoj geografiji. Svatko ljudsko biće ima pravo na koliko god želi geografije i koliko god želi slobode.
Bojana Guberac, novinarka je i ratna reporterka, trenutno i studentica Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, koja je imala priliku izvještavati i s ukrajinskog terena. Rođena je u Vukovaru 1991., no preselila se u Rijeku. Osim što je izvještavala o ratnim događanjima, nikako se ne smije zaboraviti njezin rad u sklopu kulturno-umjetničkog područja koji uključuje djelovanje na županijskom programu Kanal Ri, na Radiju Rijeci i Radiju Sovi i pripadajućim radio-programima HRT-a te pisanje za ArtKvart, Novi list, Ri portal, i mnoge druge. U slobodno vrijeme piše poeziju, ide u kavane i sluša jazz.
Uključivanje majke u vlastiti performans, korištenje rekvizita, sjekire i igračke, socijalna skulptura, pjesma Linde Uran, pjevačice benda Violetta Pepermint i Astro Glitch Shiftersa, koja je pokazala Bojaninu neupitnu kreativnost, čvrst, iskren i oštar karakter bez dlake na jeziku bili su samo mali isječci koji su gledatelji imali priliku vidjeti u okviru predviđenih nastupa, a u nastavku su doneseni Bojanini dojmovi i razmišljanja.
Kakvi su dojmovi nakon održanog performansa?
– Bilo je odlično. Lean i ja smo inače bliski prijatelji i uvijek vjerujem u svaki njegov projekt tako da sam mirne duše danas došla ovdje znajući da će sve dobro proći. Ono što me iznenadilo jest koliko je ljudi došlo i kako su ljudi zapravo reagirali ne samo na mene nego i na ostale autorice što mi je puno važnije.
Što za tebe predstavlja pjesništvo i kako je započeo tvoj put s poezijom?
– Moj put s poezijom je započeo dosta rano u osnovnoj školi. Imala sam profesoricu koja me poticala i moje prve ukoričene pjesme bile su na čakavskom što je jako bizarno jer sam iz Slavonije, iz Vukovara. Mama mi je tada kupila čakavski rječnik i ja sam prevodila svoje pjesme. Profesorica me na kraju uokolo vodila po vrtićima svuda da izvodim sve te pjesme. Onda je bila jako velika pauza. Zapravo sam počela pisati poeziju zbog ranjenog srca i ljubavi. Ta poezija nije bila dobra, to su bili pokušaji da ja izbacim svoju bol. Bojala sam se sebe i pokazati sebe svijetu i ono s čim sam počela prije desetak godina i ovo sad je nešto potpuno drukčije. Ne utvaram si da sam genijalna, ali mislim da je sad jasan moj autorski glas.
Osim što djeluješ kao novinarka u kulturnoj domeni, bila si ratna reporterka u Ukrajini. Kako si pristala na tako jedan opasan poziv i koja su bila tvoja iskustva?
– Ja nisam pristala, ja nisam skoro ni otišla zato jer kao freelancerica nisam imala medijsku kuću koja bi mene poslala. Nama je krenuo rat u Ukrajini 2022., a njima je krenuo 2014. Kad sam došla u Ukrajinu, sve velike hrvatske medijske kuće bile su povučene iz Ukrajine. Ja sam tamo otišla kao partizanka, što su se zapravo rugali kolege novinari da smo nas dvoje, koji smo tada jedino otišli, otišli kao partizani. Moj poriv je bio instinktivan, mogu ga retrogradno sada gledati, da je bio moje suočavanje s mojim doživljajem rata. Ja sam jedno ratno dijete koje je rođeno 1991. u Vukovaru. Moj prvi doživljaji djetinjstva su bili rat i razaranje jer ti kad uđeš sa sedam godina u jedan Vukovar, koji je potpuno razrušen, ti ne možeš biti normalan čovjek više. Ti nemaš djetinjstvo, a meni je u Ukrajini bilo super i to uvijek naglašavam kad me ljudi pitaju. Zašto? Rat je stalno, ali kad nema rata i neke ozbiljne opasnosti, mi brinemo oko pizdarija, ja prva. Sve ti nešto smeta. Tamo sam bila ogoljena i ljudi su se dijelili na dobre i loše. Svijet nije crno-bijel. Osim u ratu. Meni je bilo predivno kad ti je netko dao svoju majicu ili bocu viskija, duhan koji nemaš i to je jedino bitno. I puno smo se šalili tamo, crnohumorno naravno. Jer ja smatram da je humor posljednja točka obrane od ludila i drukčije ne možeš.
Na službenoj stranici Distune promotiona napisano je da svaki dan odustaješ od novinarstva. Bi li mi mogla tu rečenicu protumačiti?
– Svaki dan odustajem od novinarstva, to je istina. Prve tri godine novinarstva ja sam imala predivnu mentoricu na Radiju Rijeci, koja je isto profesorica književnosti, Tatjanu Sandalj. Kad sam prvi put ušla u njen ured, ona mi je rekla: “Zapamti da ti još nisi novinarka, nego da obnašaš dužnost novinara.” Ja sam to vrlo ozbiljno shvatila i tek nakon tri godine bez obzira na to što sam ja imala puno sreće da radim jako dobre teme, da radim dobre intervjue, pisala sam i za Novi list, sam ja sebi rekla: “Okej, sad si novinarka”. Ja i dalje obožavam novinarstvo, ali novinarstvo danas ne postoji, odnosno postoji u tragovima. Ono što se na fakultetima uči da je novinarstvo, ne daj Bože da sam ga upisala, nema veze s onim što se događa u praksi. Ja prvenstveno smatram da novinar treba biti dobar čovjek, da se trebamo jako jako držati Kodeksa časti hrvatskih novinara i da ne trebamo, ono što je najvažnije, biti isključivi. Ono što za sebe mogu reći jest da svakodnevno, dok sam budna, rovarim po sebi i gledam gdje sam pogriješila. To je bitno na osobnom planu raditi, da bi bio dobar novinar. Ja sebi ne utvaram da su moji tekstovi genijalni, ali ono što mogu sa sigurnošću reći jest to da sam malo puta pogriješila u smislu etike i morala. To mi je važnije nego da sam postala i najgenijalnija istraživačka novinarka o čemu svi sanjaju. Ja o tome ne sanjam, meni je to prestresno. Htjela bih naglasiti da se zapravo premalo važnosti daje lokalnom novinarstvu. Lokalno novinarstvo je najteže novinarstvo. Biti u jednom gradu u Hrvatskoj, u jednom manjem gradu gdje te svi poznaju, gdje te svi gledaju i dati neku kritiku je stravično teško. Ja svim kolegama koji se bore za lokalno novinarstvo skidam kapu do poda. Ima ih još, nisu svi odustali. Ono zbog čega ja svaki dan odustajem od novinarstva je zato što sam ja u novinarstvo ušla slučajno, a onda sam shvatila da imam ideale u koje vjerujem i koji su u koliziji s onim kako se stvari događaju u redakcijama.
Sonja Jeremić, umjetnica je koja dolazi iz Beograda, no već duže vremena živi u Rijeci. Osim što je umjetnica, njezina djelatnost uočava se u izvedbi i suorganizaciji open mic večeri u okviru ciklusa “Poetkult” koji sjedinjuje glazbu i poeziju. Ima objavljenu zbirku poezije “Igrom mi kaži – let (pobuna protiv neosetljivosti)” te nadolazeću “Postcards from Persephone’s Life (rituals of resistence)”. U svojem stvaralaštvu otvara prostor za istraživanja ženskih likova u mitologiji i korištenja pisanja kao medija za propitivanje i izlaženje iz dominantnih narativa. Pjesma “Humpty Dumpty (whose language)”, pri kojoj se Sonja koristila i a capella pjevanjem, mimikom i gestama bila je jedna u nizu kojima dala je snažnu poruku protiv nacionalističkih tendencija, a publici oduzela moć artikulacije ne samo govora, nego i misli. U kratkom je razgovoru rekla svoje doživljaje, informacije o jednoj objavljenoj i neobjavljenoj zbirci te sudjelovanju u projektima koje ne samo da pjesništvo i dan danas drže živim, nego ga paralelno i oživljavaju.
Sonja, kako si zadovoljna s odvijenom večeri?
– Bilo je odlično, jako mi je drago što se ovo događa i bilo bi dobro da se češće odvijaju ove večeri jer mislim da je vidjeti i čuti glasove pjesnikinja jedno iznimno iskustvo.
Kako je započeo tvoj put s poezijom i koje te teme najviše inspiriraju u tvom poetskom djelovanju?
– Počela sam s pisanjem još u srednjoj školi i nisam prestajala od tada da pišem. Uvijek je bilo nekih pauza jer je život takav. Teme o kojima najčešće pričam su pobune protiv neosjetljivosti individue, od koje sam krenula. Kasnije sam prešla na poeziju koja je malo angažiranija gdje pišem, gdje se bunim protiv sistema u kojem živim. Pogotovo teme koje su mi trenutno u fokusu su antinacionalizam i antimilitarizam te svaka borba protiv mržnje.
Izdala si knjigu “Igrom mi kaži-let (pobuna protiv neosetljivosti)”. Možeš li me provesti kroz ideju i teme?
– U prvoj zbirci sam se baš bavila pobunom protiv neosjetljivosti u individui. Fokus je bio na međuljudskim odnosima, u zbirci ima dosta ljubavnih pjesama, a drugi dio večeri je bio iz neobjavljene zbirke, koja se nastavlja u istom kodu, samo s drugim temama, protiv nacionalizma, militarizacije i ugnjetavanja ljudskog bića koje egzistira u svijetu administracije koja pokušava da ga svede na neki kalup.
U tvojoj neobjavljenoj knjizi “Postacards from Perspehone’s life(rituals of resistence)”, koja je simbolika i važnost Perzefone?
– Perzefona putuje kroz svjetove. Ona jedan dio godine provodi na zemlji, a drugi u podzemlju. Ona mi se našla kao figura koja poznaje oba svijeta. Uzela sam taj mit i preobratila ga. Umjesto da je ona odvedena u to podzemlje, ona je, vjerujem, u jednom trenutku krenula da silazi sama i da vidi što joj to podzemlje može donijeti s ciljem da ga probrati.
Sudjeluješ u organizaciji Poetkulta. Kako je došlo do stvaranja istog i što biste svojim radom željeli prenijeti publici?
-Poetkult je ušao u treću godinu postojanja. Tu večer su pokrenuli Elijana Katarina Polić i Filip Kralj. Ja sam im se nekako prirodno priključila. Iza sebe imam već nekoliko večeri organiziranja poezije u Rijeci. Možda se sjećate, Projekt poeziju smo dvije godine radile ovdje u bivšoj Beertiji Emanuela Zubović i ja. Projekt poezija je ovdje postojao i jedva sam čekala da se pojave slični ljudi s kojima mogu nešto slično raditi jer smatram da su večeri otvorenog mikrofona nešto što nedostaje Rijeci. Ovo što Lean radi je blisko i novo je, a ja jedva čekam da vidim kako će se ovo razviti.
Zrinka Mikolić, pjesnikinja je koja dolazi iz Virovitice. Počela je pisati od kad je znala držati olovku u ruci te je u sklopu srednje škole njezina poezija bila objavljivanja na različitim portalima. Tijekom svog života imala je iskustvo selidbe u brojne gradove što se odrazilo i na njezin kreativni izričaj. U sklopu ViKA-e (Virovitička kulturna alternativa) objavila je zbirku poezije “Puni mjesec”. Uz kreativnost izraženu kroz riječi, bavila se i drugim aktivnostima, poput orijentalnog plesa, glume te je bila u bendu čime se samo potvrđuje Zrinkinu svestranost. Sjekira, lutka kao predmeti na pozornici, frustracije, ljutnja i bijes u sklopu ljubavi, ali i konstantnih očekivanja koja se stavljaju pred žene bili su utkani u ovu izvedbu i katartično označili kraj odvijanja nastupa.
O tome kako je doživjela ovu noć, o svojim početcima s poezijom i radu izjasnila se posljednja gošća večeri.
Zrinka, kako ste zadovoljni ovom večeri?
-Organizacija je odlična i mislim da je ovo jedna odlična večer koja bi se trebala događati više. Svaka od ovih žena koja je stala na pozornicu ogolila je sebe i svojom poezijom nam je ukazala na stvari o kojima možda ne razmišljamo svakodnevno. U Rijeci sam dosta nastupala, jako mi je drago doći tu i uvijek se osjećam super tu.
Navedeno je da ste počeli pisati otkada ste znali olovku u rukama držati. Kako je započeo Vaš put i koje Vas teme inspiriraju?
-Od malih nogu sam ja nešto pisala i imala sam sklonost prema pisanju. To je bila terapija i način doživljavanja svijeta. Poezija je za mene igralište na kojem vrijede samo moja pravila.
Objavili ste zbirku poezije “Puni mjesec” 2021. Možete li me malo provesti kroz koncept Vaše zbirke i inspiracije iza iste?
-Do nastanka te zbirke je došlo kao refleksija na sve što se meni događalo, kao način na koji sam ja procesuirala svoju stvarnost koja je postala preteška. Kažu “Papir trpi sve”, pa je taj papir istrpio sve što bih ja nekad možda dovela do krajnosti. Uvijek po noći pišem i za vrijeme punog Mjeseca i moja je poezija odraz mene u nekom trenutku, ali provučena kroz krajnost.
U više navrata imali smo priliku vidjeti da surađujete s Leanom Radićem u sklopu njegovih performansa. Kako je došlo do Vaše kolaboracije i koja su Vaša iskustva?
-Moja iskustva su vrlo pozitivna. Jako sam voljela nastupati s Leanom. No dogodio se život koji te odvede u drugom smjeru. Mi smo nastupali više od godinu dana i prošli smo manje više sva mjesta koja smo mogli proći. Iako je ovo najavljeno kao fem slam, a ja nisam slamerica, nastupam s njima, ali i u puno različitih situacija, prije ovoga je bila jedna poetska skupina koja se zvala “ZEZ”, prema imenima svih nas i tu je isto bila jedna pjesnikinja iz Rijeke koja je živjela u Zagrebu, pa kad se ona vratila u Rijeku, nekako smo se razišli. Tad sam intenzivno nastupala sa slamerima i u jednom trenutku se dogodila ta suradnja s Leanom zato što je moja poezija krajnost, ili je izuzetno mračna ili je izuzetno životna i svakodnevna kroz nešto što prolazimo sami. Taj nastup s Leanom je oslobodio to “mračno” da ima svoje mjesto na kojem će se razviti i na kojem će živjeti i doći do publike.
Ovaj događaj donijela je Off scena kao avangardna grana Distunea. A tekst ne bi bio potpun bez nekoliko završnih riječi organizatora, Leana Radića.
Leane, kako si zadovoljan ovom večeri?
-Ova večer je bila iznad svih očekivanja i smatram da je bila više nego uspješna. Da budem iskren, nisam se nadao da će doći baš toliko ljudi, ali valjda je Hrvatska, koliko god je primitivna, koliko god je seljačka i sve, ima puno ljudi koji i dalje vole te žene i koji će podržati žensku umjetnost. Jako rijetko se događa da je na poetskim večerima bilo ovoliko ljudi koliko ih je bilo danas.
Kako je izgledao proces organizacije događaja i odabira predivnih žena koje su večeras nastupale?
-Nije bilo jednostavno. Pozvao sam žene za koje ja, kao pjesnik koji ide okolo, smatram da su vrijedne spomena i ja sam ovog puta pozvao najbolje od najboljega što ima na ovim područjima. Znači, Sonja, Zrinka, onda Bojana i Nataša iz Skoplja. To su žene koje su različite u nekom svom izražaju, ali to je nešto najbolje što mi po meni u ovom trenutku imamo. Žao mi je što te još dvije cure nisu došle, ali ove koje su došle su bile vrh vrhova. I drago mi je da je pored svega što se okolo događa u Rijeci, ovdje došlo sedamdeset ljudi. Ja sam bio najviše iznenađen time koliko je tim ljudima stalo do onoga što te hrabre žene imaju reći. Do ovoga je došlo jer sam ja čovjek kojeg su odgojile žene. Moj otac je otišao gdje je otišao, nije ga bilo brige ni za mene ni za išta. Mene su odgojile moja majka i moja baka. Nonić je radio okolo i nije baš imao vremena za to (odgoj), ali je bio velika podrška. Doma imam kći i ženu i ja sam u svakom slučaju stalno okružen ženama. Ako ja ikom podržim ikakvu podršku, to ću pružiti ženama, a ovo je najbolje od najboljeg što je uopće moglo postojati u ovom trenutku po meni što se žena tiče na ovim našim prostorima. I mislim da je noć bila i više nego uspješna.
Kad smo kod OFF scene, kako je nastala, koja je ideja i kojim se načelima vodi tijekom svog djelovanja?
-Off scena je ustvari nastala radi toga jer smo htjeli raditi nešto što nije uopće konvencionalno, da bude van normi, da bude jako alternativno i underground. I takve bendove dovodimo. Mi ustvari dovodimo takve umjetnike koji nisu in, nego su out. Mi se uopće ne povodimo za nekim modernim stvarima. Po pravilu OFF scena se vodi za onim što mi volimo i što mi želimo (smijeh). Mi znamo da je Rijeka mali grad i da nema toliko publike, ali ono što radimo nas veseli.
Istaknuta i ostale fotografije: Karmen Ćaleta Car
#Fem slam #Osvrt #Rock Pub
