Sinoć je riječki Dnevni boravak bio jedna od stanica male turneje uličnog glazbenika i kantautora Astora Lajke. Nakon svirke u Ljubljani i prije svirke u Beču, sa publikom Dnevnog boravka te u uobičajenoj prijateljskoj atmosferi podijelio je svoje pjesme s albuma „Muzika za ulicu“ te nekoliko obrada pjesama između kojih su bend Ljubičice i Denis Katanec. Astoru se pridružio i Endi na kahonu, s kojim se jednom prilikom upoznao na Kavč festivalu u Sloveniji. O doživljajima s ulice, pokretu Sobakaista i budućem politički angažiranom albumu „Neko mora“, razgovarali smo sa Stefanom Stefanovićem, kreatorom „Astora Lajke“.
Tko je Astor Lajka?
Astor Lajka je ulični glazbenik koji je odrastao u domu za nezbrinutu djecu u Valjevu jer su mu roditelji nepoznati. Ostavljen je ispred doma i tamo je živio do određene dobi. Nakon što je napustio dom, živio je na ulici, gdje je počeo svirati s ciganima glazbenicima. U suštini, Astor Laika je ulični glazbenik koji svira na ulici od malih nogu.
A tko si ti?
Ja sam Stefan Stefanović, profesor u Srpskog jezika i književnosti, ali igram ulogu Astora Lajke u svojoj litero-igri „Sobakaisti“. Ova igra podrazumijeva preuzimanje različitih uloga i istraživanje umjetnosti kao igre. Ne doživljavam sebe kao profesionalnog glazbenika niti se ozbiljno bavim umjetnošću u klasičnom smislu – radim to jer me ispunjava. Astor Lajka je samo jedna od uloga koje trenutno igram, ali u budućnosti bi je mogao preuzeti netko drugi.
Sobakaiste trenutno čini osmero umjetnika.
Tako je. To su heteronimi – koncept koji je razvio portugalski pjesnik Fernando Pessoa početkom 20. stoljeća. Za razliku od klasičnog alter ega, heteronimi su likovi koji nemaju nikakve biografske veze sa svojim tvorcem. Primjerice, Astor Lajka je rođen 1988., dok sam ja rođen 1990., a njegova životna priča nije povezana s mojom. Svaki heteronim se bavi različitim granama umjetnosti – Astor Lajka je glazbenik, dok ostalih sedam likova djeluju u drugim umjetničkim i medijskim sferama poput fotografije, filma, književnosti.
Čime se još kao autor cijelog tog koncepta baviš?
Glavna ideja koncepta je zapravo ‘game design’, odnosno dizajniranje igara, ali u širem smislu. Konkretno, žanr igara kojim se bavim zove se ‘Alternative Reality Game’. Na primjer, Pokémon Go je poznati tip takve igre, ali za razliku od njega, ja vjerujem da bi igra u stvarnosti trebala omogućiti skupljanje iskustava, a ne virtualnih stvorenja. Dakle, umjesto da skupljaš Pokémone, skupljaš lokacije i evo – „Dnevne boravke“.
Ja sam, na primjer, mapirao jednu lokaciju na kojoj sam bio, i u budućnosti bi netko tko prati ono što radim mogao pronaći taj Dnevni boravak, a da prethodno nije znao da on postoji. Ideja je da na taj način mapiram zanimljive lokacije koje su korisne drugima—bilo da žele svirati, boraviti tamo ili jednostavno sudjelovati u nečemu kreativnom. To ne mora biti samo sviranje; općenito, riječ je o lokacijama otvorenima za ljude koji se bave kreativnim stvarima ili jednostavno žele biti dio tog iskustva. Jer umjetnost nije ograničena samo na profesionalne umjetnike—svi smo kreativni na neki način i svatko tko osjeća potrebu za tim trebao bi imati priliku da se izrazi. Ono što ja radim jest stvaranje platforme koja omogućuje drugima da se „igraju“ na isti način kao i ja već skoro 10 godina. U budućnosti, netko tko želi biti Astor Lajka moći će preuzeti tu ulogu, kao lik unutar koncepta, i nastaviti s istim načinom stvaranja.
Kada si počeo stvarati, osjećati glazbu i svirati?
Glazbom sam se počeo baviti kada sam s 18 godina dobio svoju prvu gitaru. Nisam imao nikakvo formalno glazbeno obrazovanje niti se smatram osobom koja je prirodno muzikalna. U početku sam svirao samo za sebe kod kuće ili u školi, gdje bih nosio akustičnu gitaru i svirao obrade pjesama koje volim. Prvi put kada sam osjetio da glazba može imati stvarni utjecaj bilo je 2011. godine, kada sam svirao na ulicama Praga. Tada mi se prvi put javila ideja da bih mogao biti ulični glazbenik.
Međutim, trenutak kada je Astor Lajka kao koncept zaživio dogodio se kada je Denis Katanec imao turneju Pejotl i svirao u Retro klubu u Milanovcu, mom gradu. Ja sam tada nastupao kao njegova predgrupa, i to je bio moj prvi nastup pod imenom Astor Lajka. Bilo je to 2013. ili 2014. godine, nisam siguran. Od tada, Astor Lajka postoji kao moje umjetničko ime, moj ‘stage name’.
Što znači ime? Odakle dolazi?
Ime „Lajka“ dolazi od prve životinje u svemiru – psa Lajke. Svi likovi u konceptu Sobakaisti na neki su način povezani sa psima. „Astor“ je bilo ime psa moje djevojke iz Italije, Astore, a ujedno i njezina šifra na laptopu. Taj naziv mi je ostao u sjećanju, a sviđa mi se i zato što je Astor mađarsko ime. Kad sam tek počeo nastupati pod tim imenom, ljudi su mislili da sam Mađar, što mi je bilo zanimljivo. Moj prvi nastup bio je u Novom Sadu na kantautorskom festivalu, i tada su mnogi zaista mislili da dolazim iz Mađarske.
Zašto ulica? Zašto si izabrao ulicu kao prostor za muziku?
Ulica pruža slobodu jer nema ograničenja – nikad ne znaš što će se dogoditi. To je neponovljivo iskustvo jer su svi prolaznici dio tog trenutka, koji se nikada neće ponoviti na isti način. Kada sviraš na ulici, postaješ dio nje, stvaraš atmosferu. To je kao da puštaš muziku, ali je u ovom slučaju ti sam proizvodiš, u stvarnom vremenu. Mnogo je interaktivnih trenutaka koje sam doživio svirajući na ulici, posebno s djecom – to je uvijek prelijepo. U Zagrebu mi je, recimo, netko ostavio čokoladno mlijeko u torbi. Jedan trenutak koji mi je ostavio utisak doživio sam u Španiji – dok sam svirao „Get Up, Stand Up“ Boba Marleya, prošla je grupa ljudi u kolicima. Taj trenutak je bio pomalo filmski.
Imam nekoliko lokacija koje su mi poznate, primjerice u Trubarjevoj ulici, gdje znam ljude i gdje me nitko neće tjerati. Naravno, ponekad se desi da netko ne želi da sviram na određenom mjestu – to mi se dogodilo u Španiji i jednom u Subotici. Ali generalno, ono što mi se najviše sviđa kod ulične svirke je to što nema nikakvih očekivanja. Nitko nije platio kartu da me sluša – mogu stati, mogu donirati ili jednostavno nastaviti dalje. Kad neko izvadi slušalice da bi me čuo, to mi je jedan od najljepših trenutaka.
Ono što je posebno kod ulične muzike je to što nije unaprijed snimljena, nije isplanirana – to je realan trenutak, stvaran čovjek svira muziku za druge ljude.
Jedan od komentara u publici bio je: „Ovaj čovjek stvarno voli slobodu“, zbog izbora pjesama koje si odabarao, poput prevedene Bella Ciao, te učestalog motiva slobode u tvojim tekstovima. Što za tebe znači sloboda?
Mislim da sam privatno, u svom osobnom životu, pun strahova. Mnogo toga me plaši, i često ne radim stvari koje bih želio jer se bojim posljedica. Međutim, likovi koje stvaram omogućuju mi da ne razmišljam o tome, da se odvojim od svog privatnog ja. Oni mi daju osjećaj slobode—iako je ta sloboda zapravo izmišljena. Kao Stefan Stefanović, imam mnoga ograničenja, ali igranje uloga otvara prostor u kojem ta ograničenja nestaju. Za mene je sloboda upravo to—igranje. Jer svi mi možemo raditi što god želimo, ako sebi stvorimo taj prostor. To može biti privatno, unutar vlastitog doma, ali kada sviraš na ulici, tada si pred ljudima, i ta sloboda postaje nešto sasvim drugo.
Što se tiče albuma „Neko mora“, važno je spomenuti da živim u Srbiji, zemlji koja je, kao i većina bivših jugoslavenskih zemalja, politički vrlo zatvorena. Sloboda je riječ koja se često koristi, ali u praksi nema pravo značenje. Realno, svi mi ovisimo o nečemu—živimo u kapitalizmu i vezani smo za određene strukture. Za mene, sloboda znači izlazak iz tih nametnutih okvira.
Ovaj album zamišljen je kao otvoreni koncept u kojem bih volio da mnogi ljudi sudjeluju, preuzimajući ulogu Astora Lajke. Idealna verzija ovog projekta bila bi da glazbenik nema ograničenja ega ni očekivanja, već da stvara isključivo iz ljubavi prema glazbi. Ako netko to posluša—super. Ako ne—opet dobro. Glazba ne bi trebala biti vezana za povratne reakcije ili očekivanja, već za prenošenje priče.
Meni je osobno storytelling najvažniji aspekt—kao singer-songwriter, želim pričati priče kroz pjesme. Cilj albuma „Neko mora“ je da različiti ljudi preuzmu ulogu Astor Lajke, pjevaju moje pjesme (ili pjesme koje se uklapaju u koncept), a da ja osobno možda ni ne budem prisutan.
Jer ideja „neko mora“ znači upravo to—svatko od nas mora. Svi problemi s kojima se suočavamo neće nestati sami od sebe, nitko ih neće riješiti umjesto nas. Ako vidiš problem, tvoja je odgovornost da nešto poduzmeš. Mnogi ljudi nisu svjesni određenih problema, ali ako si ih ti svjestan, onda snosiš odgovornost. Ja se, recimo, bavim socijalnim pitanjima i volontiranjem, ali postoje brojni problemi koje ne primjećujem jer za njih nemam kapacitet. No, netko drugi ih vidi—i upravo zato je njegova odgovornost da djeluje. Album „Neko mora“ odražava tu ideju osobne odgovornosti.
Koje će teme biti uključene?
Što se tiče tematike, kada kažemo da je album politički angažiran, u našem kontekstu to znači… Ja sam rođen 1990. godine, i odrastao sam u vrijeme raspada Jugoslavije. Rat je snažno obilježio moje djetinjstvo, a posebno me zanima prvi svjetski rat, kao i avangarda u jugoslavenskoj umjetnosti i kulturi. Većina pjesama na albumu bavi se pitanjem pojedinca u turbulentnim društvenim okolnostima. Na primjer, ako netko ne želi ići u rat ili pucati na druge ljude—i to je odgovornost. Jer odabir ne sudjelovati u nečemu što ti je nametnuto također je čin hrabrosti. Od planiranih 5-6 pjesama, 2-3 su već izvođene s bendom Lajka na Mesecu, prvim bendom Astora Lajke iz Milanovca, koji danas više ne postoji. Te pjesme tematiziraju rat i njegovu odgovornost—bilo da se radi o srpskoj vojsci, jugoslavenskoj vojsci ili ratnim situacijama općenito.
Iako ja osobno nisam doživio rat, jer sam živio daleko od njega, njegov utjecaj na kulturu je ogroman. Pjesma „Dnevnik vojnika“ govori o ubijanju civila, što je bilo često tijekom ratova u Jugoslaviji. Cijeli album je koncipiran tako da potiče na razmišljanje o osobnoj odgovornosti. Ne postoji koncept kolektivne krivnje—ne može se reći da je cijela nacija genocidna. Postoje konkretni ljudi odgovorni za ono što su činili. Svaki pojedinac imao je izbor da sudjeluje ili ne sudjeluje u određenim radnjama.
Pjesma „Bela Ćao“, prevedena na srpski, također će se naći na albumu. To je antifašistička pjesma, univerzalna za sve kontekste. Pjesma „Dnevnik vojnika“ bavi se vojnikom koji se nalazi u ratu i moralnim dilemama s kojima se suočava. Tu je pjesma „Biografija“ i druge koje istražuju ratne teme i odgovornost pojedinca.
Glavna ideja albuma je: Što je odgovornost pojedinca u situacijama kada tvoja država ili cijeli svijet tone u kaos? Možeš li ostati neutralan ili ne sudjelovati?
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
