Čileanski dokumentarni film redateljice Maitee Alberdi (El agente topo) dirljiva je priča o sjećanju i ljubavi kroz intimistički pregled razvoja Alzheimerove bolesti Augusta Gongora i njegove supruge Pauline Urrutie koja bolest proživljava s njim, brinući se o njemu od trenutka dijagnoze 2014., kad je ovaj čileanski novinar, filmaš i televizijski voditelj koji je ostavio dubok trag u medijskom i kulturnom svijetu Čilea imao 62. godine. Film je premijerno prikazan na prošlogodišnjem Sundance film festivalu.
Rani dio karijere protagonista obilježen je radom u neovisnim medijima tijekom vojne diktature Augusta Pinocheta. Kao novinara, Gongorau su krasili odvažnosti i integritet, radio je za medije koji su se protivili krvavom režimu. Godine 1976. postao je urednik časopisa Solidaridad, pružajući podršku žrtvama Pinochetova režima i njihovim obiteljima. U to vrijeme vodio je i alternativni informativni program Teleanalisis, nastojeći zaobići stroge cenzorske zakone diktature. Nakon pada diktature 1990. godine, Gongora se pridružio nacionalnom televizijskom kanalu Televisión Nacional de Chile (TVN gdje se fokusirao na kulturne emisije, poput “Cine video + teatro” i “El show de los libros”. Bavio se i radijskim novinarstvom te surađivao s čileanskim sveučilištima.
Cijeli svoj život Augusto Gongora posvetio je skupljanju sjećanja, posebno iz mračnog perioda Pinochetovog režima, kako bi se, po njegovim riječima, preko skupljenih informacija došlo do procesa žaljenja koji bi potom otvorio mogućnost stanovnicima Čilea iskoračiti u integriraniju budućnost. Ironijom sudbine, njegova osobna sjećanja tijekom filma progresivno nestaju.
O karakterima i životnim pričama protagonista prije bolesti, gledatelj ima prilike saznati i iz smisleno montiranih arhivskih materijala iz perioda njihove mladosti i razgovora koje je Gongora tijekom karijere vodio s značajnim figurama čileanskog kulturnog života, kao što je to redatelj Raul Ruiz, u čijem je filmu Gongora glumio mrtvaca (posebno srdačna scena iz filma posvećena je ovoj priči).
Divni, simpatični trenuci u životu supružnika isprepliću se s malobrojnijim, ali duboko potresnim trenucima kriza u odmičućoj fazi Gongorove bolesti, neke od kojih imaju i tragikomičnu notu, prihvatljivu zbog karaktera protagonista i njihovog odnosa prema životu.
Od zajedničkih šetnji, večera, plesova, druženja, vježbanja, vožnji biciklom i odlazaka u kazalište, film ulazi u krizu pandemijom korone, kada Augusto i Pauli žive u žalosnoj izolaciji koja im teško pada jer Gongora ne može vidjeti svoje prijatelje i svoje dvoje, u trenutku snimanja, već odrasle djece.
Film se otvara scenom u krevetu, Paulina (popularna čileanska glumica i bivša ministrica kulture) nježno budi supruga i predstavlja mu se, a onda mu šaljivo i s ljubavlju saopćava osnovne informacije o tome tko su, što su jedno drugom, detalje o njihovim životima i identitetima, što Augusto prihvaća pomalo iznenađen, zaigran i jednakom dozom ljubavi i prihvaćanja. Slika je van fokusa, što će mjestimično biti slučaj s nekim scenama u filmu jer Pauli nije znala/mogla fokusirati kameru. To je sretna okolnost za Beskrajno sjećanje jer je ono što je srcu bitno, oku nevidljivo; ovaj film gleda se srcem, a ne intelektualnom oštrinom.
Alzheimerova bolest prikazana je kao životni proces kroz koji prolazi dvoje ljudi koje se vole dublje od bilo kakve bolesti, od bilo kojeg konstruiranog ili svjesnog identiteta. Filmu pomaže i činjenica da su protagonisti zanimljive, otvorene, kreativne i suštinski radosne osobe, hrabre živjeti život u svim njegovim aspektima.
Izabrati iznijeti javnosti svoje duboko intimne i osjetljive trenutke apsolutne fragilnosti, pogotovo kad su u pitanju javne osobe, gotovo je herojski čin. Pa ipak, dvojbe o etičnosti filma nestaju tek po saznanju da je ideja i inicijativa za snimanje ovog filma potekla upravo od samog Gongora, po dijagnozi i povlačenju iz javnog života.
Zahvaljujući dubokom humanizmu protagonista, ali i redateljice Maitee Alberdi, ni u jednom trenutku ljudsko dostojanstvo para nije ugroženo, pa ni padanjem u ralje sentimentalnosti, za što je film svakako imao potencijala.
Posvećen sjećanju na Augusta Gongoru, koji je preminuo 19. svibnja 2023. godine, Beskrajno sjećanje afirmativan je film o ljudskom duhu i ljubavi koje ni bolest ne može dokinuti.
