U novije vrijeme u Rijeci se najjači potres osjetio 22. travnja 2014., bio je jačine 4,7 Richtera a epicentar je bio kod Pivke u Sloveniji. Potres jačine 4,5 bio je 2005. blizu hrvatsko-slovenske granice, a gotovo jednako jak potres dogodio se godinu prije toga s epicentrom kod Fužina

Najjači riječki potres dogodio se 1750., a započeo je u noći 28. studenoga serijom potresa na širem riječkom području. U potresu su stradale brojne građevine, stambene zgrade, crkve i njihovi zvonici, kao i gradski toranj. Urušena je i Trsatska gradina te je u takvom stanju ostala sve do 1826. Tada ju je kupio austrijski feldmaršal Laval Nugent te pokrenuo njenu obnovu. Tadašnja austrijska carica Marija Terezija nakon potresa je odredila da se sagradi „Novi grad“ u Rijeci, izvan srednjovjekovnih zidina na nasutom terenu otetom od mora. Plan izgradnje predviđao je da se na prostoru pred Gradskom urom, a do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta. Time su učinjeni temelji novog obličja grada, koji se počeo rapidno razvijati gradnjom luke na tom novom prostoru.

Rijeka se pruža na tektonski nestabilnom području te je kroz njezinu povijest zabilježeno nekoliko snažnih potresa poput onih iz 1321. i 1323. godine, a snažan potres zadesio je grad i okolicu i 26. ožujka 1511.

Zapisi o potresu iz 1916. godine

„Dne 12. ožujka o. g. u 4 i 1/2 sata u jutro trže nas iz slatkoga sna teško i grozničavo drhtanje zemlje, praćeno groznom podzemnom tutnjavom, uz zveket prozora i vrata; škripu podova i stropova, te pucnjavu zidova. S pomodrijelih usana nekih čuo se slabi šapat „Potres!”, dok se u isti mah razlijegao isti krik ljudi, žena i djece, koje je strah obezumio. Sve je nekuda bježalo i tražilo spasa, a nitko nije znao kuda hrli i što želi. I dok su ljudi ovako bezglavo i od straha izobličenoga lica vrludali ne znajući kuda i zašto, dotle je ovaj neumoljivi gost bio već daleko od nas, izazivajući svagdje strah i trepet.” Negdje je srećom ostalo samo pri tome osjećaju, dok je taj razarač u našemu milom hrvatskom Primorju, sjedištu njegovom, bio upravo nemilosrdan, razorivši domove stvorio je beskućnike. Sva je sreća, da nitko nije životom nastradao. Potres je stari znanac ljudi, iako uvijek nemio i neželjeni gost. Pa koja je ta gigantska sila, koja zemljom trese i brdine ruši; koja čini da zemlja puca i kuće se ruše; pokapajući pod svojim ruševinama tisuće ljudi? … Kao što smo vidjeli, to se ova teorija oslanja o mišljenje nekih starih učenjaka, koja tvrdnja nije ničim dokazana, i uz koju, kako rekosmo, vrlo malo tko pristaje.

Završit ćemo ovu malu raspravicu izvatkom iz krasnoga članka od jednoga strukovnjaka, koji je izišao u „Novinama” od 8. travnja a koji je napisan povodom potresa od 12. ožujka o. g. Donijet ćemo samo ona mjesta koja se posebno odnose na naš primorski potres. Pisac veli: Po prvim brzojavnim vijestima iz bližnjih mjesta moglo se već onoga istoga dana šuditi, daje potres pohodio cielo Hrvatsko primorje i Kvarnerske otoke. Novine donesoše budućih dana stalne vijesti o potresu u Zagrebu, Ljubljani, Trstu, Puli i Zadru, no tužne vijesti o potresu stigoše osobito iz Vinodola, naročito iz Grižana. Tamo je potres prouzrokovao straha, štete i nesreće više nego igdje. Pod Vinodolom je dakle bilo izlazište potresa i u Vinodolu središte njegova djelovanja. Kada smo se tako snašli promotrimo Kišpatićevu kartu o potresu u Hrvatskoj (u 122. Radu Jugoslav. Ak. 1895.). Na njoj ćemo naći bakarsku potresnu pukotinu koja se proteže od Gorice preko Klane, Rijeke, Bakra, Grižana, Novoga, Senja i Otočca do Gospića. Sva ta mjesta leže na jednoj ravnoj crti, a izlazišta su mnogobrojnih potresa. Pojedini su se jači potresi iz svake te točke širili protegnutom elipsom, kojoj veća os ide od sjeverozapada do jugoistoka. Velika os ove elipse sudara se s onom crtom, koja spaja pojedina spomenuta mjesta. To je dakle posebna, potresna pukotina, koju Kišpatić zove bakarskom. Ova pukotina ide smjerom gorja, smjerom Krasa pa nije teško zaključiti da ovo mora biti tektonska ili dislokacijska pukotina geologijske naravi. Ta, onim smjerom brazde geologijske naslage našega nabor-gorja. Ovdje su se „nedavno” zbivale velike promjene: kora se zemaljska nabrala i s jedne strane visoko uzdigla (Kras), a s druge nisko spustila (Jadran). Pri tomu su se naslage većinom samo previjale kao listovi knjige, ali na nekim su se mjestima i raspucale kao korice knjige. Tako je nastala i ona dislokacijska pukotina. Ona poremećuje ravnovjesje u kori zemaljskoj, a mi to poremećenje osjećamo kao potres. Prema tomu je hipocentar bakarske potresne pukotine sad pod jednim, sad pod drugim od spomenutih sela i gradova, a epicentar sad kod jednoga, sad kod drugoga grada ili sela. Uzduž Hrvatskoga primorja postoji djelatna potresna pukotina, iz koje je poteklo veliko mnoštvo potresa. Kišpatić ima o tom obilatih podataka. Najstariji potres u Hrvatskom primorju zabilježen je u jednoj glagolskoj listini godine 1323. iz Grižana. Te godine mora da je u Vinodolu bjesnila potresna perioda, koja je razvalila mnoge vinodolske gradove. Bar po koja vijest o potresu u ovim krajevima ima u svakom kasnijem stoljeću. U 19. vijeku ima ih još više, svakoga decenija, pače na izmaku u naše vrijeme svake godine. Lako se domisliti, da je i prije bilo više potresa, samo nam vijesti o njima nijesu sačuvane. Pače prije je moralo biti više potresa, nego sada. Vrijeme je, da jednom posve prestanu i puste svijet u miru.” vrelo za gore navedeni tekst je knjiga: O potresima: u korist potresom nastradalog Hrvatskog primorja, napisao Ivan Johler, učitelj Zemaljske više pučke škole U Ogulinu: Pripomoćni odbor, 1916. (Ogulin : Tiskara braće Stipan)