Kako je kazalište odraz društva tako se svakim danom sve više uvjeravamo da se i ono nalazi u raljama politike koja mu određuje sudbinu i egzistenciju, pa ono sve više gubi svoju prirodnu oštricu i odlazi u domenu zabave pod egidom „ne talasaj“.
Ipak, u HNK Split ove dramske sezone dolazi do značajnog rušenja tog oklopa koji na scenu dovodi malu vojsku otpora u vidu Viktora Ivančića, trenutačno Boruta Šeparovića, a uskoro i Zlatka Pakovića. Sva trojica imaju barem jednu zajedničku točku, a to je otpor sistemu iako ga svaki manifestira na svoj umjetnički način. U vremenu koje društvo čini podijeljenim više nego ikad, niti malo lagan zadatak, ipak HNK Split odolijeva svim burama.
Jedan od tih Don Quijotea je i navedeni Borut Šeparović koji od 1989.g., kao utemeljitelj MontaŽstroja analizira društvo i progovara o njegovim problemima. Na splitsku scenu HNK-a donosi ekspresionističku nedovršenu dramu „Woyzeck“ Georga Buchnera, koji je živio svega 23 godine ali ostavio veliki trag na njemačku književnost. Kao liječnik širokih svjetonazora i političke angažiranosti, Buchner stvara lik koji je preživio sve bure vremena i ostao aktualan do danas. Koliko je utjecao na pojedince govori i činjenica da ga je ekranizirao Werner Herzog u kojem je Klaus Kinski utjelovio glavnog junaka 1979. godine te tako omogućio dalji Woyzeckov opstanak.
Što čini lik Woyzecka posebnim je i činjenica da se radi o usamljenom vojniku (temeljeno na istinitoj priči) koji živi s udovicom koja ima dijete. Da bi došao do dodatnih financija pristaje sudjelovati u medicinskom eksperimentu. Sve to djeluje na Woyzeckovu psihu koji ne može uspostaviti odnos s Marie (udovicom), koja se u međuvremenu zaljubila u drugog vojnika, što sve kulminira njenim ubojstvom koje je počinio Woyzcek.
Šeparovićeva vizija Woyzceka je ovdje poprilično oslonjena na original, čak su i jedne od najjačih scena odigrane po originalnom tekstu, ali isto možemo zaključiti da je dramski test bio podloga za puno širu priču. Naime, lik Woyzecka u književnosti nosi mnoge arhepitove u sebi, od studenta Vidovića iz „ Barake Pet Be“, Marinkovićeva Melkiora Tresića pa i Camusovog Mersault koji u sebi nose tragiku rata ili otuđenosti od svijeta koji ih vodi u neka druga stanja svijesti. U ovoj verziji Woyzek (Donat Zeko) objedinjuje sve od tih karakteristika te ga na samom početku doživljavamo kao tragičnog lika koji nije samo žrtva rata već i kao žrtvu sustava, na samom dnu hranidbenog lanca.
Svemu tome prethodi prolog Maestra (izvrsni Nikola Nedić) koji na ekspresionističko slikovit način iznosi sve što trebate znati o postavkama ovog svijeta. Tko njime upravlja, gdje se nalazi tko od nas u njemu i čemu uopće služe ratovi. Vjerujem da je to prvi dio Šeparovićeve teze koju provlači kroz sve svoje drame kojima otvara pitanja važna za društvene spoznaje. Drugi dio teze će se nastaviti kroz strašni i bolni epilog kojeg izgovaraju svi glumci, a koji ujedno čini i neizbježnu katarzu koju nosi angažirano kazalište kojeg Šeparović zagovara. Zbog dosad navedenoga ovo je predstava koja se mora još jednom pogledati kako bi iz jednostavnog razloga samo se fokusirali na postavke angažiranog kazališta koje u sebi krije svu istinu ovog svijeta. Udarce koje nose redateljeve rečenice koje prebacuju četvrti zid i odzvanjaju u našim mislima mogu promijeniti cijelu perspektivu gledanja na život. Bez milosti ističe kako se ratovi nikad nisu vodili iz službenih povijesnih razloga već ekonomskih računica. Ako ne pripadamo kapitalističkim elitama, svi smo potencijalno topovsko meso. Naše sudbine su već ispisane, a društveni položaji određeni. Ako ne pripadamo određenim krugovima (politički podobnih, ekonomskim elitama) teško da se možemo izdići iz blata u kojem se nalazimo.
Bez obzira na to što se Borutove riječi odnose na dramu koju je smjestio u sadašnjoj Ukrajini, one se mogu odnositi na cijeli svijet pa tako i na Lijepu Našu. Neki će reći, mlada smo demokratska država, treba vremena dok se stvari poslože. Pravo pitanje je kako je moguće da smo toliko željnu demokraciju iskoristili na tako besraman način, kako je moguće da smo uništili sve tvornice i nemamo industriju, kako je moguće da nas na životu održava turizam kao glavna gospodarska grana, kako je moguće da djeca moćnika, ratnih profitera, bježe preko granice nakon počinjenih ubojstava i zašto je u ovoj državi najvažnije pitanje „Znaš li ti ‘ko je moj ćaća“?
U Europi se polagano mijenja slika svijeta, stari kontinent više nije mudra dama koja okuplja svoje članice i upravlja njima, ona postaje referent koji preko svojih administratora šalje vojne pozive i blagim uklizavanjem nas priprema na najgori potencijalni scenarij.
Iz sveg navedenog proizlazi i slika Woyzecka, ukrajinskog vojnika s dna društvene ljestvice koji samo čeka da ga sustav sažvače i ispljune. U tom procesu sudjeluje i Kapetan (Elvis Bošnjak) koji je samo jedan u nizu militarističkih tipova koji slijepo slijede naredbe. I on je kao i svi likovi ustvari tužna pojava sustava kojem ne pada na pamet mijenjati išta, i ono malo ljudskosti koje samo u bljeskovima vidimo do kraja predstave nestaje. Elvis je odlično odradio ulogu pažljivo dozirajući vojnički stav s ponekim emotivnim ispadom.
Doktor Klaus (Trpimir Jurkić) svojom sitnom pojavom i zlom koje sijeva iz njega podsjeća na nacističke doktore koji su vršili eksperimentiranja za vrijeme Drugog svjetskog rata. On ujedno predstavlja i današnje predstavnike farmakologije koji na novoj slici svijeta vide sebe kao važnu kariku koja upravlja pojedincem (ili je već zagospodarila).
Andres (Stipe Jelaska) kao Woyzcekov ratni drug samo je još jedan primjer poslušnosti koji pokušava preživjeti. Od njemu bliskih, ujedno i jedini ženski lik je Marie (Andrea Mladinić) koja ima dvogodišnje dijete koje nije Woyzeckovo. Andrea je toliko temeljito i hrabro iznijela ulogu da se na trenutke činila zlokobna i strašna. Stradalnica rata koja je odavno prešla okvire ikakve humanosti kojoj je jedini cilj preživjeti i zaraditi. Redatelj tu iskorištava suvremeni motiv pojave „OnlyFansa“ koji rastvara cijeli krug pakla koji je omogućio jedan vid prostitucije koji ljudi masovno koriste za brzu financijsku dobit. Koliko je to moćan alat ljudskog propadanja i moralnog posrnuća koji s druge strane omogućuje nekakvu financijsku stabilnost dovodi u tijesnu vezu dehumanizacije i opstanka ljudske vrste. Šeparović je odlično spojio taj motiv s kamerom i svom tehnologijom kojom upravlja Tamburmajor (Mijo Jurišić). Osim što je ovladao rukovanje dronom i aktivacijom kamere na šljemu, Jurišić nosi ulogu predstavnika današnjeg militarističkog sustava. Plaćenika koji samo pita za cijenu odlaska u nečiji tuđi rat. Vojnik kojem ništa nije sveto, koji zna „ da je svaki život trošak, a svaka smrt prihod“. Prototip današnjeg plaćenika koji preživljavanjem samo povećava svoju financijsku vrijednost koja će mu omogućiti lagodniji život, bez grižnje savjesti, bez morala.
Ono što će teatrolozi zamjeriti je prevelika količina korištenja tehnologije za koju smatram da je u ovom slučaju opravdana. Slika u slici, slika koju imamo na pozornici i slika koja se paralelno projicira na platnu stvara dojam današnje tehnokracije. Ratovi se vode bespilotnim letjelicama, dronovi nadgledaju cjelokupne vojne akcije. Sve je to započelo još prije dvadesetak godina kada je Julian Assange postao simbolom otpora sistemu koji filtrira podatke za javnost i kontrolira smjer ratovanja. Nakon toga se javlja i Edward Snowden zviždač koji također ukazuje na probleme državnih nadzora, ali se i njega brzo ušutkalo.
Svijet je nastavio teći u smjeru globalističkih propagandi kojem je geslo postalo „ako nije snimljeno, nije se ni dogodilo“ koji ostavlja prostor različitih interpretacija.
Borut Šeparović ga odlično ocrtava postavljajući ga na pozornicu u mikrodimenziju kroz nedovršeno ekspresionističko djelo.
Da bi slika bila potpunija za video i multimediju se pobrinuo Konrad Mulvaj i Borut Šeparović koji na platnu unosi dokumentarističke snimke snimljene dromom koje prikazuje ranjavanje vojnika nagaznom minom čime se podcrtava ekspresionističo- naturalističi dojam. Glazba Rolo Montažstroj beatovima nalikuje otkucajima srca na trenutke koja podiže adrenalin te nas na taj način uvlači u djelo kao u video-igricu. Kontekstualizaciju su izvršili Borut Šeparović i Ivan Penović, tehničku podršku Ivica Kalinić, dizajner svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Damir Punda, kostimografkinja Tina Vukasović Đaković. Scenografija koju također potpisuju Montažstroj Borut Šeparović i Konrad Mulvaj je također jako sredstvo koje pridonosi dojmu, vreće tableta kojima se zasipa Woyczek kojima se svodi na čisti eksperiment te vreće zemlje koje se razgrću po pozornici potvrđuje rečenicu „Crnica nas guta, a mi je plodimo olovom“ kao simbol majčice zemlje i rezultat onog što smo joj učinili jer „sve zemaljsko je zlo“.
Kaos rata je uz pomoć jake redateljeve vizije te gore navedenih stvorio košmar koji je mogao kao krajnji rezultat biti loša predstava, ali estetika kojom Šeparović vlada uspjela je proizvesti djelo koje se mora barem dva puta pogledati. Jednom za cjelokupni dojam, drugi put kako bismo iščitavali sve poruke koje predstava nosi, usvojili ih i prenosili dalje budućim generacijama koje možda nisu svjesne ovakvih pogleda na život.
Istaknuta fotografija: Milan Šabić
#Borut Šeparović #HNK Split #Woyzeck
