Razgovori o promišljanju mlađih generacija, osobito u kontekstu kritičkog mišljenja i pogleda na vlastitu poziciju u društvu, u posljednje se vrijeme čine mnogo živahnijima. Studentski prosvjedi u Srbiji pokazali su da mladi ondje nisu spremni čekati ili spakirati kofere i otići, njihovi su ciljevi od početka vrlo jasni, i premda se tiču preuzimanja odgovornosti i promjena u aktualnoj vlasti, njihovo je uporište zapravo mnogo dublje.
Promišljamo li i mi na taj način, i koliko su mladi u Hrvatskoj uopće spremni biti vokalni i upustiti se u dublje razumijevanje svijeta oko sebe, tiče se sustavnog konteksta ali i društvenih okolnosti u kojima novije generacije odrastaju, a koje su potpuno drukčije od onih prije dvadesetak godina. To najbolje shvaćaju oni koji su za to vrijeme u stalnom doticaju sa studentima, kao što je i Bojana Ćulum Ilić, profesorica na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Osim što kvalitetno radi s mladima na pripremi za ulazak u profesiju koja sa sobom nosi značajnu količinu odgovornosti, prof. dr. sc. Ćulum Ilić sudjeluje u brojnim projektima, predsjednica je Zaklade Sveučilišta u Rijeci, iza sebe ima aktivističkog iskustva, a u posljednje vrijeme aktivno prati što se događa u Srbiji i kako se to odražava na studente ovdje.
– Svakodnevno pratim što se događa. Imam puno prijatelja iz Beograda i Novog Sada koji rade na Sveučilištu, kao što imam i puno prijatelja koji su odlučili zbog stanja u Srbiji otići i raditi u inozemstvu, ali kao i ja, prate situaciju. Također imam prijatelje koji su u procesu odlaska i koji su stali jer žele vidjeti što će biti. Možda neće biti potrebe za pakiranjem kofera. Kada pričamo o prosvjedima koji su krenuli kao studentski, što i dalje dominantno jesu, čini mi se da su studenti od početka bili na puno široj i dubljoj misiji, a to je reimaginacija društva – buđenje građana i građanske svijesti. Ne bih rekla da situacija splašnjava, ipak se sada u jednom danu u 95 različitih gradova i mjesta odvijaju prosvjedi, nisam sigurna postoji li neka druga zemlja u svijetu s takvom situacijom. Ovo je zaista jedan fenomenalan pokret, i nesretna sam što ga mogu pratiti samo s ove strane.
Oni koji se sada tamo nalaze zapravo nisu sigurno što će se dogoditi, ali u jednom je trenutku postalo jasno da povratka na staro nema, što god to podrazumijevalo.
– Definitivno se dogodio taj tipping point, točka bez povratka. Prevelik se broj ljudi angažirao da se promjene ne dogode, to govore i razne analize društvenih pokreta. Nama koji smo ovdje je to možda teško pojmiti, ali ljudima u Srbiji je misao vodilja bila da to mora prestati, a o posljedicama pokreta još ne razmišljaju, jer sve je drugo bolje od ovog. Mislim da je ta misao i držala cijelu tu energiju. Važno je osvijestiti i da su oni studenti – oni ne mogu snositi odgovornost za dio priče u kojem se odlučuju promjene i potezi u političkom smislu, tko će konkretno i na koji način vladati.
Svatko tko je bio uvjeren od početka da studenti rade na rušenju vlade je propustio osvijestiti moment da oni zapravo rade na reimaginaciji društva i brisanju dimenzije osjećaja straha, a to uspijevaju kolektivnom energijom i partikularnim akcijama.
Mislim da je njihova misija čarobna zato što je toliko moćna u svojoj srži, u svojoj dubini. Uostalom, efekt se vidi i u nadi koju su probudili kod velikog broja ljudi. Probudila se nada u bolje društvo, mladi imaju osjećaj da možda ne moraju otići iz svoje zemlje, da situacija više ne mora biti neizdrživa. Ovo zato jest studentski prosvjed, i tako bi ga se i trebalo nazivati, ali taj preljev, doseg kojeg je postigao je fascinantan.
Mislim da se pritom dodatno osvijestila jedna tako elementarna, a u sustavima kakvima živimo ponekad i zaboravljana činjenica, da je vlast ovdje radi nas a ne obratno. Ako mi stanemo, sve staje.
– To je taj njihov kirurški precizan narativ koji je bio prisutan od početka, a to je poruka Vučiću da nije nadležan. On ih ne zanima, oni samo žele da institucije normalno rade svoj posao. U širem kontekstu ta priča dugo traje, i ime osobe je važno, ali načelno je to suština svega.
Kod nas su takvi momenti svijesti da naše djelovanje ima utjecaja i da bismo se trebali probuditi često jako kratkotrajni… Možemo uzeti za primjer nedavne bojkote supermarketa, gdje je teško povući paralelu sa Srbijom, ali je i tužno da zajednički duh u želji za promjenama ipak ne uspije narasti.
U razgovoru s Beograđanima sam svojevremeno govorila da je kod nas ovdje sve isto, samo što je u rukavicama. Međutim, sada zaista mislim da je ono što se tamo događalo i događa neusporedivo. Naravno da je naš politički okvir prepun korupcije, to svi vidimo, ali kod nas još uvijek postoji taj mehanizam da institucije rade posao, premda ga se uvijek može raditi bolje. U našoj povijesti postoje situacije u kojima smo pokazali da znamo što je građanski neposluh, ali stvar je razine toga gdje kome puca film. U Srbiji se dogodila ogromna tragedija, i stanje je postalo zaista neizdrživo, preko svake mjere, a izgleda da je nama ipak još uvijek dovoljno dobro pa nemamo potrebu na taj način biti vokalni. Međutim, u momentima kada osjetimo da smo izigrani kao društvo i građani, kao što je primjerice bio slučaj s reakcijom na obrazovnu reformu, znamo napraviti prosvjede velikih razmjera. Samo je pitanje što nas pokreće na toj razini.
Promjena sustava iziskuje energiju i vrijeme, to je još stvar koju treba uzeti u obzir. Kada živiš u kapitalističkom sustavu profila u kakvom mi živimo, taj sustav se pobrine da ti vrijeme ukrade.
Ljudi nemaju vremena disati i promišljati, a kamoli angažirati se. Nije zato čudno da ovakve velike promjene vode studenti. Ne zato što nemaju pametnijeg posla, ali su jednostavno u drukčijoj fazi života. U trenutku kada imaš posao i obitelj, živiš svoj resurs vremena i energije. Mislim da je upravo vrijeme resurs oko kojeg će se voditi novi ratovi.
Također, studenti bez obzira na to što jesu homogeni, oni su i heterogeni, različitih ideja i stavova. Odluke i dalje donose putem svojih plenuma, i po glasovima se može vidjeti da i tamo postoje različite struje, što je sasvim u redu. Zato ne mislim da je njima nevažno pitanje što će se dalje dogoditi, ali ne mislim da je to pitanje koje treba biti prebačeno na njihova leđa.
Iz tvog iskustva rada sa studentima u Rijeci, koliko se promijenilo kritičko mišljenje i pogled na društvene pokrete kod novijih generacija?
– U ovom sam sustavu dvadeset godina, i svaki semestar imam nastavu, što znači da sam dvadeset godina intenzivno u kontaktu sa studentima, i mogu reći da su razlike nevjerojatne. Toliko su se promijenile društvene okolnosti u kojima generacije sada žive, pa ih možda nije niti fer uspoređivati sa studentima prije dvadesetak godina. Kada kažem da vidim velike promjene, moramo uzeti u obzir kontekst u kojem žive. Mladi su danas puno mobilniji nego što su ikada bili, znaju da danas, sutra, mogu otići na razmjene, sustav to i njeguje, a njihove su životne brige drugačije prirode. Što se tiče kritičkog mišljenja, imam dojam da je to danas znanstvena fantastika, i posebna se pažnja mora dati dodatnim učenjima. Na primjer, na kolegiju iz metodologije istraživanja nastojimo razlikovati mišljenje od znanja, dok prije dvadeset godina nisam morala imati takva predavanja.
Danas sa studentima moram pričati o tome da je to što imaju mišljenje odlično, ali to je i dalje njihovo mišljenje, znanje je jedna sasvim druga kategorija. Bojim se te relativizacije znanja, uznemiruje me, ne samo kod studentske populacije nego i općenito.
Studenti su danas bombardirani svakojakim informacijama sa svih strana, ali ako im date prostor i posvetite im se, na način da ih zaista slušate, ipak dobijete novu platformu gdje možete vidjeti kako promišljaju. Možete vidjeti i da mogu promijeniti stav u vrlo kratkom razdoblju, pimjerice u jednom semestru, dakle moguće je. Ali njihova su paradigmatska dvorišta drugačija, i cilj je onda pronaći način kako surađivati u cijelom ovom procesu, jer uvijek je ideja da se nešto nauči. Uostalom, biološki smo premreženi da želimo učiti, svatko od nas to voli, ali voli učiti ono što ga zanima i na načine koji ga zanimaju. Tu je onda i pitanje našeg sistemskog okruženja, srećom u ovom visokoškolskom kontekstu ipak imamo autonomiju da se igramo i promišljamo nove načine. U srednjoj i osnovnoj školi je to teže, i tu je možda ta zamka, jer do trenutka kad oni dođi kod nas to su mladi ljudi koji su već proveli 12 godina u sustavu. I zato je svaka predodžba da ljudi koji dođu na filozofski fakultet već imaju tu kritičku oštricu zapravo neutemeljena, imam osjećaj kao da nemam prava to očekivati, jer oni nisu imali to gdje po putu skrojiti.
S jedne strane smo ludi jer ne čitaju, samo bi učili po natuknicama, ne cijene tuđi trud i energiju, nisu se spremni ni međusobno podržati… S druge strane, dogode se momenti koji probude nadu, i zato smo stalno u tim nazovimo to bipolarnim borbama s novijim generacijama.
Što te osobno pokreće u radu s mladima, ali i u aktivizmu i drugim angažmanima?
– Mislim da neću puno pogriješiti ako kažem da želim ostaviti neki trag. Oduvijek sam htjela biti učiteljica – ono pitanje što želiš biti kad odrasteš – što sada zapravo i jesam. I dalje živim u uvjerenju da je to jedan od najplemenitijih poziva, a tu je i odgovornost.
Razmišljam gdje će svi ti ljudi sutra raditi – u vrtićima, školama i raznim organizacijama – sve će to biti ljudi koji će kroz svoje profesionalne angažmane dalje biti vezani uz živote druge djece i mladih. To je profesija koja je kontinuirano u doticaju s ljudima, uključuje interakciju s raznovrsnim društvenim skupinama, i mi ovdje studente nastojimo što bolje pripremiti za to, razvijajući im svijest o važnosti i odgovornosti profesije koju nose dalje u svoj život.
Uvijek razmišljam kako ovdje i izgraditi taj osjećaj zajednice. Čini mi se da se to provlači kroz sve moje angažmane, kako da zajedno radimo i ostavimo pozitivnog traga. Ideja mi je i potaknuti nekoga da bude angažiraniji u svojoj zajednici, da promišlja kako da sutra bude bolji pedagog… Drugačije ne bih mogla, imala bih grižnju savjesti da uzimam mjesto nekome tko ima potencijala i želje doprinijeti pozitivnoj promjeni.
Istaknuta fotografija: Aleš Suk
#aktivizam #Bojana Ćulum #intervju #kritičko mišljenje kod mladih #prosvjedi #Srbija prosvjed
