Najprije se čuje žamor, a kako ste sve bliži izvoru tog žamora do vas polako dopire i miris kotlića. Onda je tu sve jače višeglasje, razgovor, smijeh, netko nekoga doziva, busa se i striša, živo je i na jogu. Netko nekoga doziva, netko nešto nosi, netko sjeda za stol kao da je ondje oduvijek. I sve je to Pod Borići, gdje se u u subotu nije trebalo posebno objašnjavati što znači zajedništvo. Vidjelo se to na svakom koraku.
Borići Open, tradicionalna fešta u organizaciji Pusnog odbora Jurčići, ponovno je okupio ljude na jogu kojeg su mještani Jurčići i članovi Pusnog odora sami izgradili početkom dvijetisućitih. Zato ovaj događaj nije samo još jedna lokalna zabava. To je, kako sami vole reći, rođendan joga. Mjesta koje nije nastalo iz velikih planova i velikog novca, nego iz potrebe da ljudi imaju gdje biti zajedno.
I možda je baš zato atmosfera bila tako prirodna. Bez velike ceremonije, bez forsiranja važnosti, bez osjećaja da se nešto mora dokazivati. Ljudi su došli jer im je stalo. Jedni su kuhali, drugi kartali, treći boćali, četvrti pomagali oko svega što treba. Seniori su ovaj put, kako se moglo čuti, malo više uživali, a mlade snage pokazale su da se tradicija može održati kada postoje oni koji su je spremni nastaviti na isti način, možda samo malo više prilagođenu svojem vremenu.
U Jurčićima se ponekad čini da je teško odrediti gdje završava Pusni odbor, a gdje počinje selo. Toliko se ljudi uključuje da organizacija ne izgleda kao posao nekolicine, nego kao zajednički refleks. A sve funkcionira bez puno objašnjavanja. Zato je i ove godine bilo natjecanje u kotlićima, briškuli i trešeti te boćanju. Natjecateljskog duha nije nedostajalo, ali pobjeda nije zasjenila druženje. Uostalom, na ovakvim feštama najvažnije se rijetko nalazi na popisu rezultata. Važnije je ono između: miris hrane, zvuk karata, razgovori za stolom, komentari iz publike, poneka šala, poznata lica i osjećaj da je dobro biti ondje. Za glazbeni dio programa bili su zaduženi Jože in Veš Mašinov, pa je i taj dio dana imao pravi ton.
Kotliće su ocjenjivali Luka Dančulović i Andrej Štemberger, koji su pohvalili sve ekipe, ali i priznali da je pobjednička ekipa ipak malo odskočila od ostalih. U kotlićima je slavila ekipa Ivan od Maji Kućel, drugo mjesto osvojili su Bregi Mlaji, a treće ekipa 104. U kartama su najbolji bili Cico i Niko, drugo mjesto osvojili su Mateo Milih i David, a treće Sinko i Ćelo. U boćanju je prvo mjesto pripalo Boćarskom klubu Rubeši, drugo Pusnom odboru Jurčići, a treće Petkarima.
Među ekipama koje su kuhale bila je i ekipa Komać čekan vikend, u kojoj su bile Ivana Cetina, ravnateljica Osnovne škole Milan Brozović, i Tajana Dukić, voditeljica glazbenog odjela. Njihova ekipa bila je debitantska, ali raspoloženje nije odavalo nikakvu tremu.
– Super nam je tu, od jutra smo ovdje, kotlić se kuha. Mi smo debitanti i nadamo se da ćemo biti u top tri. Zašto se ne zovemo Komač čekam kraj škole? Zato što imamo i pridružene članove, nismo samo obrazovna ekipa, rekla je Ivana Cetina, dodajući da je Borići Open lijep primjer kako jedna zajednica treba funkcionirati.
Njezin dojam dobro opisuje ono što se toga dana moglo vidjeti na jogu.
– Sve je super organizirano, ekipe su šarolike, sve je baš obiteljski, prijateljski, veselo, narodski. Ljudi komentiraju da je ovo nekako najbolja fešta ovog tipa. Možda i zato što je uvijek na početku ljeta pa su svi posebno nabrijani, dodala je Cetina.
Na jog Pod Borići stigao je i Dino Slavić, hrvatski rukometni reprezentativni vratar. Došao je, kaže, jer mu brat kuha kotlić, a budući da je trenutačno u Matuljima, odlučio je navratiti i vidjeti što se događa.
– Prvi put sam ovdje i čini mi se odlično. Vidim da je organizacija dobra, da će biti za jist i pit, a to je uvijek odlično, rekao je Slavić, koji je samo nekoliko dana ranije stigao iz Francuske i trenutačno je na odmoru od klupskih i reprezentativnih obaveza.
– Imam mjesec dana odmora, nema reprezentacije, nema obaveza, tako da će biti pravi odmor. Dobro, treniram svaki dan i održavam formu, ali odmor je trenutačno u prvom planu, dodao je Slavić i požurio uživati u početku svog odmora.
No, da bi se razumjelo zašto Borići Open u Jurčićima ima posebno mjesto, treba čuti Roberta Mavara, jednog od ljudi najzaslužnijih za aktivnosti Pusnog odbora Jurčići i velikog motivatora zajednice. On ovu priču ne promatra od jučer. Za njega je ona nastavak nečega što traje desetljećima.
– Ja sam to naslijedio od mojega oca. Oni su bili začetnici svega tega, generacija stareja od nas, oni su to počeli prije osamdesetih. Mi smo s njima stasali, a onda smo negdje dvijetisućitih preuzeli i jako puno delali, rekao je Mavar.
Jog Pod Borići, kaže, nije nastao velikim novcem, nego velikom voljom.
– Ovo se je bez jedne lipe začelo. Sve smo napravili sami, uz naše prijatelje i uz veliku pomoć Grada Kastva. I dalje sve sami delamo. Moramo spomenut i velečasnog Franju Jurčevića, on nam je dal kontejner, strašnu pomoć smo imeli od našega pokojnog velečasnog, prisjetio se Mavar.
Ove godine kuhalo se 18 kotlića, a njemu je posebno drago što mnogi dolaze ne zbog plasmana, nego zbog ambijenta.
– Njih sigurno deset je reklo da pridu samo tu kuhat. Njih ne interesira jesu li prvi, drugi ni treći. Njih interesira ambijent, druženje i sve ovo. Tako i nas, u stvari, nebitno ki je prvi. A najveći uspjeh mene, ali i seh nas, je da smo to prenesli na generaciju ispod nas. To znači da smo ispravno delali. Mi smo jedno selo koje funkcionira jako dobro. Primjer smo svima ostalima. Koga god pitate, reć će da smo jedinstveni. Posebni i jedinstveni. I u dobru i u zlu. Imamo i problema, ali sve se rješava oko stola. I jako smo ponosni na Jurčiće. Jako, jako, jako, zaključio je Mavar.
U Mavarovim rječima možda je sadržano više od same fešte. Pod Borići nije samo jog, to je prostor koji ima puno veće značenje. Slično će vam reći i Sandra Srdoč, predsjednica Pusnog odbora Jurčići, prva među jednakima, agilna žena s kojom nema šale, što je nedavno dokazala i kao trostruka hrvatska rekorderka u dizanju utega u master kategoriji. No, u Jurčićima se njezina snaga možda još više vidi u načinu na koji vodi i okuplja ljude.
– Odlično je, jako je lijepo posjećeno i drago nam je da ljudi podržavaju to što radimo. A radimo uvijek sve volonterski, isključivo iz ljubavi, rekla je Sandra Srdoč, koja na tvrdnju da su mlade snage preuzele ono što su starije generacije započele, jednostavno odgovara:
– Njihovi roditelji su to počeli. Onda su oni nastavili, a i nas su naučili da volimo tradiciju i da nastavljamo takove stvari, otkrila je Sandra.
Upravo se to na Borići Openu najbolje vidi. Tradicija se ovdje ne čuva kao uspomena pod staklom. Ona se kuha, nosi, slaže, čisti, karta, boća, pjeva i predaje dalje. Ne zato što netko mora, nego zato što još uvijek ima dovoljno ljudi kojima je do toga stalo.
– Ima još takoveh pusneh odbori ki super funkcioniraju, ali nas je stvarno jako puno. Imamo i pomlatka ki jako voli maškare. Jurčići su od vavek bili najmanji, ali najsložniji. A soldi ki skupimo vavek gredu nazad va udrugu. Uredili smo prilazi, kupili stoli, štampaju se majice, počastili smo se izletom va Istru. Svi ti soldi potroše se za udrugu, zaključila je zadovoljna Sandra Srdoč.
Možda se zato Borići Open ne doima kao događaj koji je netko organizirao samo da bi ga bilo u kalendaru. Prije kao dan u kojem se vidi kako jedno mjesto diše kada ljudi još uvijek znaju zašto se okupljaju. Na jogu Pod Borići sve je u subotu bilo jednostavno. Kuhalo se, kartalo, boćalo, pjevalo, pomagalo i sjedilo za stolom. I baš zato je bilo lijepo. Jer ponekad zajednici ne treba velika pozornica. Dovoljni su joj jog, nekoliko kotlića, malo hlada, dobra volja i ljudi koji znaju cijeniti ono što imaju. Borići Open je rođendan joga, ali i mala potvrda da zajednica, unatoč svemu, može ostati živa. U Jurčićima se to ne izgovara kao parola, tamo se to jednostavno radi.
Bravo, Jurčići!
Istaknutu fotografiju i fotogarleriju snimio Damir Zamaklar/Grad Kastav
