SPLIT CONNECTION
Moj atelje ima samo jedan (sjeverni) prozor (koji gleda na kinoteku Zlatna vrata), nije, dakle, slikarski (već filmski). Moja soba u hotelu „Balkan“ nema nijedan, ali daje dobar filmski naslov – „Soba bez prozora“. Usmjerava mi pogled prema unutra, što mi je posve novo hotelsko iskustvo, a u vanjskom svijetu ionako nema ničeg osobito zanimljivog i novog (osim novih tehnoloških stvari do kojih mi nije stalo jer samo kompliciraju život, a reklamiraju se kao da ga olakšavaju). Na primjer: da bih upalio svjetlo u sobi, moram umetnuti karticu u odgovarajući procijep, a da bi svjetlo ostalo upaljeno, taj komadić bijele plastike mora ostati umetnut. Njime otvaram i vrata sobe. Prije je, bez tih novotarija, bilo lakše: ključ u bravu, prekidač na zidu i – Bog te veselio. No, ovo je vrijeme tehnologije kao zamjenske religije pa se gotovo na svakom koraku sapličemo o nju.
Čak i na Balkanu. Pa tako i u hotelu „Balkan“, koji gleda na hotel „Moskvu“, kao što i ona gleda na njega. Ovako ili onako, na ovaj ili onaj način, Balkan će obratiti pažnju svijeta na sebe: ako ne artom, onda ratom. Meni je, kao artniku, bliži prvi način i drago mi je naći se u svome plemenu ljudi koji se bave onim što i ja volim i prakticiram. Npr. piti kruškovaču, a prepustiti opijanje puškovačom onima kojima je draža puška nego kruška. Je li to ono Kunderina staramajka u „Šali“ rekla da tenkovi prolaze, a da kruška u vrtu ispred kuće ostaje?! Slogan drugog Balkanskog festivala filmske režije (10. – 14. 6.) glasi „BALKAN POVEZUJE“, a odvija se u tri sekcije: „Buđenje Balkana“ (parafraza naslova Pavlovićevog filma „Buđenje pacova“), „Misterije filma“ (parafraza naslova Makavejevog filma „W.R.: Misterije organizma“) i „Povratak žanru“ (nije nikakva parafraza).
U žiriju prve sekcije su: Danilo Šerbedžija, Tim Seyfi (poznati turski glumac, igrao je u više od 150 filmova i TV-serija diljem svijeta) i Siniša Dragon (srpsko-rumunjski redatelj, scenarist i producent). U žiriju druge sekcije sjede: Miroljub Stojanović (istaknuti filmski kritičar, publicist i urednik), Ana Đurić Konstrakta i Mina Đukić (redateljica, scenaristica i producentica). Filmove iz treće sekcije ocjenjivat će: Igor Ivanov (redatelj i scenarist iz Sjeverne Makedonije), Klement Dvornik (filmski i TV-redatelj iz Slovenije) i Saša Hajduković (renomirani redatelj iz Republike Srpske). Čeka ih puno posla: 20-ak filmova all around the world, u samo četiri festivalska dana. Intenzitet je, dakle, zagarantiran.
Osnivači Festivala su Darko Bajić („Sivi dom“, „Crni bombarder“, „Rat uživo“), Uroš Tomić (redatelj i producent) i Darja Bajić Božović (producentica i direktorica Festivala). Bajić je ujedno i umjetnički direktor i selektor programa „Buđenje Balkana“, a Tomić je i programski direktor i selektor „Misterija filma“. Prve večeri je, na otvorenom platou ispred šoping-centra Rajićeva, bila specijalna projekcija filma „Izlet“ Nenada Pavlovića, sina Žike Pavlovića, a bit će još dvije takve, filmova „Mileva Einstein“ Andrijane Stojković i „Crni bombarder“ Darka Bajića. Cjelokupni program je šaren (kao leopardovo krzno?), ali naslovi obećavaju više od „Dečka koji obećava“. Obećanje buđenja Balkana?!
Kad budem budan i živ
Ako se budi, znači da je spavao. Ako je spavao, onda je nešto i sanjao. Da li su mu ti snovi bili noćne more ili ima nešto još i gore? Ili je možda sanjao tuđe snove? Američki san npr.? Ili san „made in EU“? Ili, jedan dio Balkana, samo „U“-san? A drugi dio Balkana san suglasnika s rogovima? Onaj središnji dio možda san mladog Mjeseca? Da mu se ti snovi nisu ispremiješali pa stvorili mučninu kao kada se pomiješaju različiti alkoholi? Bilo kako bilo, može biti da je zaista došlo vrijeme za buđenje Balkana/ca. Meni, recimo, dokumentarno-igrani film o Einsteinovoj supruzi Milevi, genijalnoj naučnici iz Sombora, obećava (konačno) buđenje iz (balkanskog) sna kao vrste samozaborava i samopodcjenjivanja.
Priznajem, nije se lako probuditi iz sna (pa ni američkog). Naročito nakon pre/obilnog ručka, na koji su nas, goste festivala, jučer odveli u Zemun. Obilno smo ga i zalijevali, a vani je lila kiša (cijeli dan i noć). Po povratku u hotel (oko 6 i po popodne) malo sam prilegao da se odmorim (prije večernje projekcije), ali upao sam u težak san bez snova, a kada me je konačno probudio Lordanov poziv, bilo je prekasno za film, pa sam išao biti „normalan kao sav normalan svet“: po/gledati prvu utakmicu Svjetskog prvenstva u nogometu. Nisam uspio ostati normalan duže od deset minuta pa sam opet usnio, prisjećajući se razgovora s redateljima za stolom u Zemunu. Iznenadila me je njihova strast za nogometom i znanje o timovima i nogometašima: u tome je prednjačio Danilo Šerbedžija, ali nije puno zaostajao ni Srđan Dragojević. Da budem skroz pošten: i grčki redatelj Giorgos Georgopoulos je pokazao zavidno znanje ne samo o balunu, već i o košarci pa čak i džudu. Sjedio sam do njega i kad nas je Bajić upoznao, rekavši mu da sam iz Splita, ovaj je momentalno reagirao: „Jugoplastika“!
Očigledno je da sam razmaženi filmski gledalac; na otvorenom i u zatvorenom; razmažen ljetnim kinom „Bačvice“ (gdje se upravo odvija 19. Festival mediteranskog filma) i kinotekom „Zlatna vrata“. Filmovima na Bačvicama „konkurira“ samo pjesma cvrčaka i šum mora, a njegova blizina vam omogućava noćno kupanje prije ili poslije projekcije (što sam više puta iskoristio). Projekcijama na otvorenom ispred šoping-centra Rajićeva 2 u Beogradu (gdje sam odgledao dva filma) konkuriraju nemilosrdni zvuci ulice i bešćutni neon reklama na fasadi centra, i slijeva i zdesna. To otprilike izgleda kao da bi se ispred Kerumova „Jokera“ u Splitu prikazivao neki film, dok ljudi ulaze u njega da bi se igrali šoping-ponga. No, tamo po/stoji brončana figura Orsona Wellesa na postolju pa ima barem nešto od filma. Na platou ispred Rajićeve nema ničeg što priziva film, ali unatoč tomu, organizatorima Festivala svaka čast na entuzijazmu i borbenosti za povratak bioskopa, za prava filmskih autora, za arhiviranje i čuvanje filmskih umjetničkih djela i za dostojanstvo filma, sve ugroženijeg od AI-ja i producenata. Više takvog duha bih volio osjetiti i u hrvatskoj kinematografiji.
Homofilija i balkanofobija
Pressica se pak održala u jednoj sali istog tog centra i na njoj su predstavljeni članovi žirija svih triju programa. Kad sam sam, ja se u bilo kojem šoping-centru mogu zadržati maksimalno 10 minuta, a onda me hvata tjeskoba te hitno tražim izlaz i najbliži kafić, da sjednem, zapalim i popijem espresso. Duh konzumerizma, koji tamo vlada, posve je neprijateljski kreativnom duhu koji mnome, i meni sličnima, vlada, pa je moja reakcija posve razumljiva. Ovaj put sam bio psihološki zaštićen by brothers & sisters in art, od kojih uvijek imam nešto novo saznati i naučiti (i to je moja omiljena vrsta konzumacije). Oni, naime, mnogo više od mene znaju što se na filmskom polju u svijetu zbiva jer su s obje noge i ruke u njemu. Primjerice, o novim politički korektnim kriterijima kojima se rukovode filmski festivali novog doba (iliti nove normalnosti). Tako jedan s ponosom navodi koliko je filmova ženskih redatelja, tj. redateljica, bilo na njemu, a drugi koliko se naslova bavilo homoseksualnom tematikom. A to su potpuno izvanfilmske stvari i, same po sebi, nisu nikakve vrijednosti. Stvar koja nas posebno svrbi (pa se tu i češemo) jest da prestižni (čitaj: zapadni) festivali očekuju da im balkanski autori dostave filmove koji ispunjavaju njihova viđenja (čitaj: predrasude) Balkana kao teritorija/kulture drugog reda, odakle dolaze priče ispisane medom i krvlju (po mogućnosti s dosta gusaka i gusana koji će dati bijelu podlogu tom crveno-zlaćanom tekstu).
„Izlet“ Nenada Pavlovića ima potrebnu dozu balkanske egzotike i crnih tonova (što naglašava i crno-bijela fotografija), ali previše podsjeća na film „Dead Man“ Jima Jarmuscha (rijekom, sporim ritmom pa i glazbom) da bi se vinuo u autentične autorske visine, ali donosi jedno novo filmsko lice koje obećava (glavni glumac Stefan Vukić). „Crni bombarder“ Darka Bajića iz 1992. ima kultni status i u boji je, a njegova glavna lica su poznata (Anica Dobra i Dragan Bjelogrlić). Ljubavna je to i urbana priča, s kritičko-političkim nabojem, uz odgovarajuću mjeru humora i provokativnosti koja djeluje šarmantno i sada. To je bioskopski i autorski made in Balkan, ali, kao što je već rečeno, njegove su granice tvrdo upisane u psihograf europske kulture i teško se prelaze. Balkan je već dugo na Zapadu sinonim za fragmentiranje i razdvajanje i treba mu vremena da prihvati novi Balkan u nastajanju – onaj koji povezuje.
#Ante Kuštre #Balkan #Balkan povezuje #Split Connection
