Glavne glumce na filmskim setovima obično dočekuju asistenti, šminka, kostimi, ponekad i crveni tepih. Glavni glumci Tajnog agenta 010 zvijezde su na svoj način, ali njihov dolazak na set počinje drukčije. Prije kadra, prije prve upute, prije smijeha i improvizacije, neke od njih treba smjestiti u kolica. Ma koliko ta rečenica zvučala grubo i ogoljeno, ona je naprosto dio stvarnosti. Netko im mora pomoći. Ponekad su to roditelji. Ponekad Denis Pilepić Pille.
Tek nakon toga počinje ono što se zove proces snimanja filma.
Toga dana, u klubu Crkva, sniman je dio šestog nastavka riječkog inkluzivnog filmskog serijala Tajni agent 010, projekta Udruge Spirit koji već godinama okuplja osobe s invaliditetom u filmskoj priči što je odavno prerasla početnu ideju radionice, dobre namjere ili simpatičnog pokušaja. Tajni agent 010 danas je mala filmska gerila, tvrdoglava i duhovita, rađena iz entuzijazma, upornosti, improvizacije i nevjerojatne količine povjerenja.
U Crkvi nije izgledalo kao na filmskom setu, barem ne onako kako filmske setove obično zamišljamo. Nije bilo velike produkcijske mašinerije, šminke, nervoznih asistenata, strogo označenih pozicija ni one vrste kontroliranog kaosa koji prati profesionalna snimanja. A opet, nakon nekoliko minuta bilo je jasno da se pred očima odvija upravo to – snimanje filma.
Samo po nekim drugim pravilima.
Glavnu riječ na setu vodili su Denis Pilepić Pille i Helga Paškvan. Sve ostalo moglo bi se najjednostavnije opisati kao organizirana improvizacija. Ljudi dolaze, prostor je skučen, vremena nikada nema dovoljno, sve je naoko krhko i neizvjesno, a onda se u jednom trenutku stvari poslože. Netko uđe u kadar. Netko pričeka znak. Netko ponovi rečenicu. Netko se pomakne pola metra lijevo. Kadar je snimljen. Ide se dalje.
Nije to bio redoslijed koji bi gledatelj kasnije mogao prepoznati u filmu. Pravi redoslijed toga dana postojao je samo u glavi Denisa Pilepića. Ili, preciznije, nastajao je u hodu, kako su ljudi dolazili i kako je Pile shvaćao s kim taj dan raspolaže.
– Prvih pola sata, četrdeset pet minuta, ja se u biti ubacim u neku meditaciju, da shvatim koga sam uopće dobio. Jer ja ne znam dok ne dođu tko će doći. Znam za glavne, oni će doći uvijek, ali za ostale ne znam tko može doći. Onda ono što sam smislio dijelom podijelim s papira, a dijelom iskreiram na licu mjesta, kaže Pilepić.
Zato, dodaje, na setu traži gotovo vojnu disciplinu.
Ta disciplina izvana može zvučati neočekivano, možda čak i grubo, osobito ako se o projektu govori samo kroz riječ inkluzija. Ali na licu mjesta postaje jasno da je ona nužna upravo zato što se radi ozbiljno. Dorian Matić, Dora Brnić, Tea Superina ili Toni Lesica nisu ondje da bi nekome ispunili dobru namjeru. Nisu dekor projekta, nisu ilustracija društvene osjetljivosti, nisu “priča” koju netko drugi koristi. Oni su ljudi koji snimaju film. Čekaju, slušaju, ulaze u kadar, ponavljaju, izvršavaju zadatak. Amateri su, naravno. Ali toga dana u Crkvi ponašali su se kao ekipa koja zna što radi.
Ili barem zna kome vjeruje.
U tome je možda najveća snaga Tajnog agenta 010. Taj projekt ne počiva samo na ideji da osobe s invaliditetom mogu sudjelovati u filmu. On počiva na uvjerenju da mogu nositi film. Nositi humor, akciju, parodiju, apsurd, ljubavne zaplete, krive poglede, rečenice koje pobjegnu, geste koje ostanu, pogreške koje ponekad postanu bolje od plana.
Pilepić kaže da je rad s njima, na neki način, terapija.
– Oni su toliko pozitivni. Vidio si. Njima je to zabavno, oni šire pozitivu oko toga i to je super s te strane, govori.
Ali odmah zatim dolazi druga strana priče. Ona manje vidljiva. I mnogo teža.
Jer ono što se toga dana u Crkvi moglo vidjeti kao mala filmska čarolija, u pozadini se raspada na logistiku, prijave, izvještaje, budžete, forme, uvjete, rokove i stalno dokazivanje da nešto što postoji gotovo tri desetljeća još uvijek zaslužuje postojati.
– Ovakav set kakav si vidio treba raditi deset ljudi, jedna uhodana ekipa. Ovo nije one man band, a ja imam tih par ljudi koje po putu skupim. “Aj ti drži ovo, aj ti napravi ono.” Uglavnom Helga i ja vodimo sve. Ima divnih ljudi koji ulete pomoći, ali oni se na licu mjesta upute što treba raditi, kaže Pilepić.
Ima to, priznaje, svoj šarm. Upravo zato ponekad ispadne autentično. Ali iza šarma ostaje pitanje koliko dugo se ozbiljan projekt može nositi samo na entuzijazmu.
Ovogodišnji budžet za film, kaže Pilepić, iznosi 7.000 eura, možda bude iznosio i više ako se HAVC izrazi pozitivno, što će se znati do kraja godine, odnosno ako ponešto sponzorskih sredstava još prikupe putem. Za sada je to 7.000 eura.
– Ljudi misle da mi imamo europski projekt. Jer ovakve stvari se bez milijun kuna ne rade. A mi to radimo od ničega. Sedam tisuća eura zvuči puno, ali tu je priprema, kupovanje rekvizita, sve ono što treba da bi se scena uopće mogla snimiti, govori.
Tajni agent 010 nastao je iz dugogodišnjeg rada Spirita, riječke udruge koja iza sebe ima koncerte, radionice, izdanja, festivale i tisuće realiziranih programa. Pilepić ne voli reći da se sve dogodilo slučajno. Prije kaže da se dogodilo logično. Još prije dvadesetak godina, u vrijeme Spiritova djelovanja u Benčiću, radili su prve videe s osobama s invaliditetom. Godinama kasnije, kroz radionice u Ekonomskoj školi, susreli su ljude s kojima će krenuti filmska priča Tajnog agenta 010.
I onda je ta priča počela živjeti svojim životom.
U prijašnjim nastavcima pojavljivala su se poznata imena, od Gorana Navojca i Enisa Bešlagića do Krešimira Mišaka i drugih gostiju, ali Pilepić ne voli podjelu na “velike” goste i one manje važne. Na ovom snimanju, kaže, bio je i Boris Luković, doajen riječkog rocka.
– Ljudi kada čuju Navojec ili Bešlagić, onda to smatraju gostima. Ali svi ljudi na snimanju su naši gosti i svi su nam jednako dragi, kaže.
U šestom nastavku, koji bi trebao biti posvećen ljubavnim i romantičnim odnosima svih osoba, ali i osoba s invaliditetom, Tajni agent 010 odlazi u novom smjeru. Kada je Pilepić pitao ekipu što bi htjeli raditi nakon što su u ranijim filmovima spašavali svijet, odgovor je bio razoružavajuće jednostavan: ne žele više rastavljati bombe ni glumiti Jamesa Bonda.
– Rekli su: ajmo sad snimiti pornić, ha, ha, ha. Onda sam ja to pretvorio u erotski triler. govori Pilepić.
Rečenica zvuči kao šala, ali u njoj je cijela poetika projekta. Tajni agent 010 ne pristaje na sterilnu sliku osoba s invaliditetom. Ne pristaje na to da budu prikazani samo kao korisnici pomoći, predmet empatije ili društvena obaveza. Oni imaju pravo na humor, glupiranje, pretjerivanje, akciju, ljubav, erotiku, parodiju, loš vic, dobar kadar i filmski kaos. Imaju pravo biti smiješni, neugodni, ozbiljni, nesavršeni i slobodni.
Baš kao i svi drugi.
Zato je posebno bolno kada Pilepić govori o sustavu koji takve projekte prepoznaje riječima, ali ih u praksi ostavlja na rubu izdržljivosti. Kaže da su radionice ključne, jer se upravo kroz njih vidi napredak glumaca: u govoru, dikciji, sigurnosti, držanju, odnosu prema kameri i prema sebi. Prošle godine, navodi, za radionice su dobili 4.500 eura. Ove godine nisu.
– Obrazloženje je bilo da nismo napisali kompetencije. Nakon toliko godina, to je smiješno. Ako sjediš u vijeću, morao bi znati što se događa, kaže Pilepić.
Najmanji problem, dodaje, nisu ljudi s kojima radi. Oni će doći, čekati, snimiti scenu, napraviti što treba. Problem je sve ostalo.
– Djeca su najmanji problem. Njih ćeš dovesti na brod, oni će scenu snimiti. Sve ostalo je problem u našoj zemlji, govori Pilepić.
U toj rečenici stane gotovo cijela priča o nezavisnoj kulturi, inkluziji i administrativnoj stvarnosti. Oni zbog kojih se projekt radi nisu prepreka. Prepreka su formulari, upute, izvještaji, različita pravila, sustav koji od malih organizacija traži profesionalnu produkcijsku snagu, ali im za to ne daje profesionalne uvjete.
Pilepić pritom ne bježi od vlastite odgovornosti ni od vlastitog ludila.
– Nitko od njih nije kriv što smo mi fanatici pa napravimo scenu kao da imamo milijune. Mogli smo za 7.000 eura staviti četvero ljudi u kolicima u krug, napraviti četiri vica i nazvati to filmom. Nitko nas ne tjera da rentamo brodove, idemo po pećinama u Gorskom kotaru s dvadeset ljudi i radimo sve što smo radili. Uostalom, zašto naši klinci ne bi dobili 500 eura honorara? Glumci po filmovima dobiju honorar, stave neku pinku u džep. Zašto i našima to ne bi bilo omogućeno? Zašto bi oni morali volontirati? Oni su već verzirani u tome. Zabavljaju ljude svojim izvedbama. Zašto ne bi dobili honorar?
To pitanje izmiče svakoj romantizaciji. Jer lako je diviti se entuzijazmu. Lako je hvaliti pozitivu. Lako je reći kako je lijepo da netko nešto radi s osobama s invaliditetom. Puno je teže prihvatiti da taj rad vrijedi. Da njihovo vrijeme vrijedi. Da njihova izvedba vrijedi. Da inkluzija nije samo pravo da budeš prisutan, nego i pravo da za svoj rad budeš plaćen.
U Crkvi se toga dana nije snimala velika produkcija. Nije bilo glamura, ni novca, ni velikog aparata. Ali bilo je koncentracije, smijeha, čekanja, povjerenja i one posebne vrste napetosti koja nastane kad ljudi nešto rade ozbiljno, iako nemaju gotovo ništa od onoga što bi ozbiljan rad trebao imati.
Na kraju dana, Pilepić će reći da je zadovoljan. S jedne strane. S one strane na kojoj su ljudi, film i osjećaj da se opet nešto uspjelo napraviti. S druge strane, ostaje umor. I pitanje koliko dugo jedan projekt može preživljavati samo zato što su ljudi dovoljno tvrdoglavi da ne odustanu.
Tajni agent 010, šesti put, nastavlja se snimati. Možda bez velikog budžeta, bez sigurnog produkcijskog stroja i bez sustava koji ga u potpunosti razumije. Ali s nečim što se ne može jednostavno upisati u projektni obrazac: s ekipom koja dolazi, čeka, sluša, snima i vjeruje da se film ipak može dogoditi. Čak i kad se čini da za njega nema uvjeta.
Možda baš tada najviše.
A ako vas zanima gdje sve ovu ekipu možete gledati i kako ih možete podržati, sve ćete pronaći na njihovim stranicama – www.spirit-ri.hr
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
