Na prijelazu godine, kad se obično slažu osobni popisi želja i odluka – znate, oni popisi kojih se uglavnom nikada ne pridržavamo, zbog čega nas u pravilu ni najmanje ne muči grižnja savjesti – vrijedi pokušati s malo drugačijim pristupom. Nećemo, dakle, za ovu prigodu raditi popis novogodišnjih odluka. Napravit ćemo popis novogodišnjih želja. Svima nama.
Ne poželi drugome ono što ne bi želio da drugi ne poželi tebi. Ili je to ono – ne učini drugome… Nema veze. Sve je to isto.
Ovo je, dakle, popis novogodišnjih želja čitavoj Artkvart zajednici, ali i puno šire od toga. Ovo je popis želja svim ljudima dobre volje, velikog srca i širokih pogleda na svijet – onima koji to već jesu, onima koji to tek žele postati, ali i onima koji to, barem zasad, nisu ni blizu. Nekako je dojam da baš takvi potonji u ovom trenutku prevladavaju u društvu koje sve češće djeluje umorno, grubo i bešćutno. Ako to zvuči kao utopija, neka zvuči. Ako postoje dani u godini kada je razmišljanje o utopiji dopušteno bez ikakvog ustezanja, onda su to upravo ovi dani.
Na toj listi želja nalazi se i ona da film Fiume o Morte redatelja Igora Bezinovića osvoji Oscara. Ne zbog nagrade same po sebi, koja je, kako bi to rekli u nekim zemljama, „veća od života“, nego zato što bi baš takvo priznanje možda bilo najveći poticaj hrvatskoj, a posebno riječkoj kulturi u novijoj povijesti. Zamislite – jedan takav projekt, iz grada koji je u isto vrijeme „skresao“ sredstva za kulturu, dobije Oscara. Vrijednost kulture, naravno, ne mjeri se proračunskim stavkama. Mjeri se izvedbom, idejom, kreativnošću i hrabrošću. A Fiume o Morte sve to ima. Zato mu, bez zadrške, želimo Oscara.
U razgovoru za Artkvart nadbiskup Mate Uzinić govorio je o potrebi uvažavanja drugih i drugačijih, o slušanju umjesto nadglasavanja, o vjeri kakva bi ona u svojoj suštini trebala biti – o prihvaćanju i susretu. Bilo bi doista ljekovito kada bi te riječi pale na plodno tlo, i ono crkveno i ono svjetovno. Kada bi te vrijednosti prestale biti iznimka i postale svakodnevna praksa – u kulturi, politici i javnom prostoru. I to je jedna od želja s ove liste. Želimo društvo koje se ne boji dijaloga. Ali dijaloga. I koje zazire od bilo kakvih manipulacija u dnevno-političke svrhe.
Sve su ove želje konkretne, ali jedna je nekako imperativno konkretna. Svima nama želimo da Vlada Republike Hrvatske više nikada ne donese niti jedan neustavan zakon – ne samo kada su u pitanju osobe s invaliditetom, nego kada je riječ o bilo kojoj skupini ljudi. Želimo da nam država bude predvodnik zaštite slabih i nemoćnih, a ne njihov dodatni teret. To nije ideologija. To je temelj civiliziranog društva. A čini se da se u posljednje vrijeme od tog temelja polako, ali uporno udaljavamo. I da svi konačno dobiju taj nesretni inkluzivni dodatak.
Bilo bi lijepo kada bismo svi zajedno, s vremena na vrijeme, i konkretno pomogli onome tko je u potrebi. Ako prolazite pored štanda na kojem se prodaju proizvodi nastali, primjerice, rukama beskućnika, nemojte komentirati kako su skupi. Pokušajte kupiti. Možda baš ta mala gesta nekome bude dodatni poticaj da pokuša pronaći izlaz iz svoje situacije.
Naravno da svima nama, i vama također, želimo puno zdravlja i da se smanje liste čekanja u bolnicama. Ali želimo si i sretniji život. Da razum, ljubav i znanje imaju više prostora od straha i cinizma. Da izgrade raj, ili barem nešto nalik njemu. I da, po mogućnosti, nikad više ne bude ironije za kraj – kako bi to rekli TBF-ovci.
Ironije ionako imamo dovoljno. Ono čega nam kronično nedostaje jesu smisao, odgovornost i malo više hrabrosti da zakoračimo prema boljem društvu i, ako je ikako moguće, boljem svijetu.
Želje je glupo rangirati, pa to nismo ni pokušali. Sve su jednako važne – neke ostvarive, neke vjerojatno nedostižne. Ali vrijedilo je pokušati.
Sretna vam Nova.
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
