Boris Roce: keramika je terapeutski medij

Ulazimo u Vodovodnu ulicu, zatečemo gužvu, šušur – automobili svuda oko nas, motori zuje, kamioni od raznih tvrtki vrte se i kruže po ulici: kaos i gužva kao konstanta centra grada. „Dobro gdje je atelje?” „Piše da je adresa broj 39”, odgovara mi suputnik Aleš. Dolazimo do kraja ulice, u vodozaštitno područje, okrećemo se, odmahujemo glavom zaštitaru i nastavljamo pregledavati kućne brojeve. „Evo ga, tu skreni”, govori Aleš. „Di da parkiram?” „Ma samo ga tu pusti iza zgrade.” Ulazimo u povučeno predvorje stare zgrade, penjemo se po stepenicama i dolazimo do ulaza u atelje. Kucamo, nema odgovora. Kucamo opet, ništa. „Probaj otvorit vrata, vjerojatno nas ne čuje”, govori Aleš. „Dobar dan, ima koga?” Od trenutka kada smo ušli u atelje, dočekala nas je sasvim drugačija atmosfera od one koju smo pustili na ulici. Iako je atelje prepun umjetničkih radova, doslovno od poda do stropa, opće je stanje smirenosti preuzelo inicijativu. „Oooo dobar dan, slobodno, slobodno uđite”, dočekuje nas prijateljski glas umjetnika Borisa Rocea. Po vokaciji grafičar, iz ljubavi keramičar – ovaj umjetnik i profesor, preko 40 godina radi, stvara te prenosi stečeno znanje generacijama i generacijama budućih umjetnika/-ca.

Završili ste pedagoški fakultet u Rijeci. Kakvo je tada bilo stanje s nabavkom materijala, peći, alata za izradu i obradu vaših radova? Kako je tekao vaš put s keramikom?
Inače, ja sam se slučajno počeo baviti keramikom, ja sam završio grafiku kod pokojnog prof. Butkovića. U Rijeci tada nije bilo peći – imali smo pokojnog prof.Diminića i prof.Violića, (koji je tada bio asistent). Glinu smo upotrebljavali za modeliranje, nije se pekla. Kada sam završio fakultet 1985. nitko u Rijeci još nije pekao keramiku, osim Laure Herceg. Kada sam počeo raditi u školi, naišao sam na jednu staru rusku keramičku peć, a nisam imao pojma o tehnologiji keramike. Naučio sam na faksu bilo što modelirat, to nije problem, ali tehnologija keramike, o bojama, o pečenju pojma nisam imao. Jedan ženin rođak, bio je tehnolog, radio je u Izlaki (Slovenija), te sam kod njega vidio ogromne peći i materijal. I tako sam ja step by step započeo. U Rijeci tada nisi imao gdje učiti keramiku, jer se skoro nitko nije bavio njome, nije bilo ni materijala za kupit. Mi smo morali ići po glinu u Ljubljanu ili Trst. Danas, ako se baviš keramikom samo kao hobi, za sebe, je skupo – moraš imat peć, ako ne, onda moraš platiti nekome da ti peče. Boje su sve skuplje, glina je najjeftinija, ali ona se može kopati i u prirodi pa to nije problem. Ako radiš komercijalu, onda moraš raditi strašno puno, 500-1000 komada nečega, da se to proda, dok se umjetnička keramika teže prodaje. Ne može se kod nas živjeti od umjetničke keramike, ali od serijske proizvodnje da.

Nikada Vam nije smetala nemogućnost učenja keramike u Rijeci?
Ne. Kao što sam rekao, ja se nisam mislio baviti keramikom, ali nakon što sam počeo, onda odjedanput je krenuo never ending proces, nikad kraja učenju, ja i sada učim. Onda sam istraživao, trebalo mi je jedno 15 godina, kako povezati grafiku i keramiku. Znači, ti možeš printati na situ i tako dalje, ali za dobiti duboki tisak, koji baš volim, trebala mi je paper clay – papirnata glina. To je smjesa papirne pulpe i gline, koje je jako elastična i podnosi veliki pritisak tijekom prešanja. Počeo sam najprije raditi male stvari, pa kad sam držao jednu radionicu u Italiji, vidio sam da se mogu raditi i stvari većih dimenzija, ovisno o preši i peći. Nije bilo nigdje za učiti, pa se išlo sistemom pokušaja i pogreške – najbolja i najskuplja škola. Danas ima jako puno dostupnog materijala i mjesta za učiti, i ja držim tečajeve na Sveučilištu preko 25 godina, tako da je danas puno bolja situacija.

Vidim da u ateljeu imate i tri kuhinjske mikrovalne peći? Koristite i njih pri procesu stvaranja radova?
Ovu su mikrovalne peći u kojima pečem keramiku i staklo, naime one mogu postići i 1200 stupnjeva, ali ima jedna caka – moraš pretvoriti mikrovalove u toplinu. Kada se grije hrana, temperatura idem maksimalno do 250 stupnjeva, a meni treba oko 1000 stupnjeva, a to se postiže pomoću grafita.

Tehnički, jedino ograničenje keramike jest u veličini peći?
Da, recimo kada sam bio u Kini, radio sam jedan komad veličine 2.60 metara, što ovdje ne možemo. Možemo u puno komada, ali oni imaju peć koja je 3.5 metara visine.

Spomenuli ste Kinu? Bili ste prvi puta? Kako gledate na njihov odnos prema keramici, tradiciji? Poznato je da su Kinezi majstori zanata što se tiče keramike.
Tri puta sam bio u Kini, evo prošle godine zadnji put. Kina me uvijek fascinirala. Bio sam na jednoj rezidenciji 2016., koja je trajala preko mjesec dana, a organizirao ju je jedan kolekcionar koji ima preko 40.000 komada keramike. Imali smo materijala kao što je ova soba, toliko je bilo na raspolaganju. Na kraju rezidencije smo imali izložbu i ona je postala dio Muzeja hrvatske keramike. Tako da Hrvatska nema muzej keramike, ali ga imamo u Kini. Kinezi drže do svoje baštine i tradicije, i oni su uglavnom orijentirani na tradicionalni način, odnosno izradu funkcionalne keramike poput šalica. Zato su oni jako sretni i zovu umjetnike/keramičare sa zapada, da bi primili od njih neka znanja o keramici kao skulpturi. Puno toga sam naučio tamo, jer na tim simpozijima ti izmjenjuješ iskustva. Ali kad gledaš kako oni rade, to je nešto fantastično – ono, staneš i gledaš i pitaš se: što je to zbilja stvarno tako?

Tijekom svoje karijere, jeste li morali birati između umjetničkog i pedagoškog rada? Jeste li radili razliku između te dvije sfere ili je uvijek bilo međusobno isprepleteno?
Kad sam bio na prijemnom, odnosno na informativnom razgovoru, bilo je pitanje: koja je moja motivacija, zašto se želim upisati? Ja sam rekao da želim naučiti što više o umjetnosti, a kamo će me odvesti – ne znam. Odabrao sam grafiku i kiparstvo jer sam volio crtati, radio sam dosta skulptura u kamenu. Recimo, s prijateljem Hladnikom, nas dvoje smo nosili kamen iz kamenoloma na Učki na Akademiju da bi radili u kamenu. Međutim, keramika je došla slučajno i na početku sam radio uporabne stvari, odnosno funkcionalnu keramiku i to je nosilo novac. Tek poslije sam počeo s umjetničkom keramikom, tako da sada to radim za izložbe i sebe, a funkcionalnu keramiku za prijatelje i probe.

Preferirate li neki određeni stilski pristup u svome radu? Vidim da po ateljeu ima dosta organskog modeliranja, nema puno pravih kutova i ravnih linija.
Meni je inspiracija priroda, iako ponekad radim i geometrijske oblike, kao što su one dvije kugle na peći, kao slovo V na glagoljici, koje je pokraj njih. Vodim u Ronjgima već 8 godina međunarodnu keramičku koloniju kojoj je tematika glagoljica. Orijentiran sam na uglatu glagoljicu, koja umjetniku, kao keramičaru, dozvoljava neke geometrijske forme. Ali priroda je uvijek inspiracija, također i planinar sam.

Kako komentirate odnos likovnih umjetnika i keramičara na hrvatskoj sceni? Keramičari nemaju velika otvorenja kao slikari, kao da je primijenjena umjetnost stavljena sa strane.
Dobro pitanje. Ovako, keramika se uvijek smatrala nekom pozadinskom tehnikom, ljudi su odmahivali rukama na spomen na keramičara – on radi padele. Međutim, u Europi, Americi i Japanu, keramika se „digla“ na razinu ostalih umjetnosti. Kod nas još nije takva situacija, ali su ljudi počeli razmišljati i vrednovati keramiku malo više. Jer keramika je medij, glina je medij, isto kao što je staklo medij, kao što su drvo i kamen, te je, pogotovo u Japanu, izjednačena sa slikarstvom i kiparstvom. U Europi još nije na toj razini, ali se danas sve više radi skulptorska keramika, znači ne rade se više samo šalice nego baš kiparski način izražavanja.

Zanimljivo, postojala je tradicija europskih plemićkih obitelji, koje su skupljale keramiku i porculan na dvoru, a danas je interes nešto drugačiji.
Da, taj senzibilitet je došao iz Kine. Porculan, ću najbolje objasniti kroz analogiju sporta i šaha: Šah je nešto drugo, porculan je nešto drugo. To je jako skupa, najplemenitija keramika koja se peče na visokoj temperaturi, ali uživaš u njoj.

Također radite i sa staklom. To je medij koji vas već dugo prati ili ste mu se tek posvetili?
Recimo, u ULUPUHU, staklo i keramika spadaju u jednu sekciju. Prava keramika kada je bojana, boja se s glazurama, a glazura nije ništa drugo nego staklo, Ima isti sastav kao prozorsko staklo, samo što mora biti vezano za podlogu, a podloga je glina. Pa tako ja pečem staklo u ovim mikrovalnim pećima i pečem ih u keramičkoj peći, samo je to opet jedan druga tehnologija, druga krivulja pečenja.

Recite nam malo više o vašem pedagoškom radu. Organizirali ste, vodili, sudjelovali na puno radionica, umjetničkim kolonijama…
Uvijek u biografiji kažem da sam završio Pedagoški fakultet, znači osposobljen sam da educiram i da prenosim znanje. Imam dosta znanja, sada, te držim radionice po Hrvatskoj, Europi, držao sam i u Kini. Jer kad imaš te simpozije, jedan uvijek prezentira svoj način rada drugima, odnosno radi masterclass. Na Sveučilištu držim radionice preko 25 godina, a držim ih i u udruzi Vali u Kostreni. Volim raditi to, a kako sam proveo gotovo čitav radni vijek u školi, uvidio sam da volim raditi s djecom, tako da sam 37 godina radio u Novigradskom proljeću, gdje sam vodio grafičku i keramičku radionicu.

Koja je odlika keramike koja ju odvaja od ostalih medija?
Danas se jako puno ljudi bavi keramikom. Recimo kad ljudi idu u mirovinu, pa im je to bila neostvarena želja, neki jer nemaju posla, neki kao hobi…, većinom se žene bave keramikom, ne znam zašto je tome tako, jer najpoznatiji keramičari u svijetu su muškarci, međutim na ovim tečajevima ako bude jedan muškarac. Možda je upis tečaja nekome bila želja, ali isto tako znam ljude koji imaju psihičkih problema i onda dođu na tečaj jer keramika je terapeutska. Ona smiruje, doslovce smiruje, koncentriraš se, moraš bit strpljiv, nema tu preskakanja nekih faza. Ovdje je riječ o stvaranju nečega, ne samo u keramici, nego ti i kada kuhaš ti stvaraš, kada sviraš gitaru – ti meditiraš, znači usredotočen si na nešto. Radiš i stvaraš nešto i to onda ljude ispunjava, i tu se nalazi ta meditativna i terapeutska uloga.

Biste li se svrstali u klasu radoholičara?
Pa ja mislim da da, ali ono, pozitivni radoholičar. Ja volim raditi, ponekad kada pripremam izložbu sam i po 24 sata u ateljeu, tu i spavam. Svaki dan sam u ateljeu, ne moram ništa raditi, samo da sam tu, u ovoj atmosferi. Rekla je jedna kolegica da je atelje utočište, što ustvari i je. Pobjegneš od neke druge stvarnosti, od gužve i stresa.

Planovi za 2024.? U pokretu ste, planirate li kakve izložbe?
Zadnjih 8 godina idem po svijetu. Kada dođeš na jedan međunarodni simpozij, tamo upoznaš ljude, tako se povežeš i tako te zovu. Ove godine idem u Južnu Koreju, na simpozij koji se zove Harmony, pa idem u Austriju u lipnju, pa Italiju, a u Hrvatskoj ja vodim dva simpozija i jednu radionicu.

Jedan simpoziji će biti u Vodnjanu (koji vodim s kolegicom Solideom Guerra), to se već organizira 16 godina, i posvećen je svim granama umjetnosti. Onda u Ronjgima vodima radionicu gdje je tema glagoljica, odnosno baština.

S obzirom na to da putujete po svijetu, upoznati ste sa stanjem na međunarodnoj sceni, kako Hrvatska kotira? Smatraju li nas „državom iz koje dolaze kvalitetni umjetnici koji se bave keramikom”?
Pa čim nas zovu, da. Moram priznati da u odnosu na vrijeme kada sam ja počinjao i danas, da je ogromna razlika. I uvijek je tome tako: iz mnoštva ispliva kvaliteta. Hrvatska sudjeluje na puno izložbi keramike i dobiva nagrade. Mislim da je hrvatska keramika dosta jaka i prepoznata na međunarodnoj sceni, ali netko radi samozatajno, a netko se voli eksponirati.

Smatrate li da keramika, uz namještaj, ima problema s hiperprodukcijom? Ikea? Smanjena kvaliteta?
Naravno da, ali danas ima još jedan noviji trenutak, a to je 3D printanje. Danas mnogi to rade, pa i kod nas na Akademiji postoje printeri – ti doslovce bilo što našaraš i on ti to isprinta u 3D modelu. E sad, ja to ne volim, jer nema onog toucha, međutim to je neminovno. Naprimjer, kao u fotografiji: ti s digitalnim aparatom možeš što god hoćeš i misliš da si dobar fotograf, a nisi, jer moraju se znati neki elementi profesije. Ako će kompjuter nešto napraviti, onda tu treba biti i umjetničke intervencije. Interveniraj s bojama, kada je materijal mekan onda ga savijaj, buši – to je već nešto drugo, to da. To je moj subjektivni stav.

Koje tehnike preferirate?
Ima jako puno tehnika, i kao što sam spomenuo volim printat svoje grafike, ne na papiru nego na keramičkim pločama, zbog postizanja dubokog tiska. Drugo, volim alternativne tehnike, kao što je recimo raku, iako to sad svi rade, pa ja neću (smijeh), ja hoću nešto novo. I recimo kod modeliranja velikih stvari, volim tehniku koja se zove tehnika zlakusa. To je tehnika iz jednog sela u Južnoj Srbiji, gdje sam bio na simpoziju. Ljudi, majstori, odnosno zanatlije, tamo rade tom posebnom tehnikom oblikovanja posuda za hranu. Kada sam bio tamo, mi umjetnici smo učili tu tehniku na kreativan način. Tako je rađena ova tu Plesačica. U Kini u muzeju sam radio instalaciju s 250 spirala.

Nekoliko riječi o vašim grafikama na zidovima?
Aquatinta, gdje ja radim u metalnoj ploči, te onda otisnem na takozvanoj papirnatoj glini. Onda ide pečenje i poslije interveniram s glazurama. Kako sam ja grafičar, volim teksturu, i onda upotrebljavam glazure koje imaju bogatu teksture. Ova se zove „aligator“. Imam i primjer Zvončara, to je bilo za njihovu izložbu. Volim eksperimentirati, stalno nešto novo, kombinacije sa starim. Također, radim i u tehnici Obvara, koja dolazi iz Bjelorusije, iz 12. stoljeća. To je tehnika u kojoj se predmet izvadi na oko 940 stupnjeva Celzijusa iz raku peći, i onda se uroni u smjesu vode, brašna, šećera, kvasca i malo pive, što rezultira efektima. Kad mijesiš kruh kao da mijesiš glinu i obrnuto.

Istaknuta fotografija i galerija fotografija: Aleš Suk