Petak je, kao što smo već izvijestili, donio pregršt događanja u Cinehillu. Dodijeljen je i drugi Maverick, nakon Catherine Breillat, u petak ga je direktor festivala Igor Mirković uručio Jafaru Panahiju te smo kolektivno pogledali, neki možda pred kraj pomalo smrznuti, „Jedan običan incident”, pobjednika Cannesa.
No, počinjem od kraja. Zbog izbivanja, petak je bio dan kad sam se mogla „zaletiti” na Cinehill, što se taman poklopilo s jednim od glavnih razloga mog dolaska. Catherine Breillat ostaje još u Fužinama. Ima već pokoja godina da sam pogledala većinu njenih filmova, posljednji relativno svježe, a vijest o njenom dolasku me oduševio. Prilika koja se ne propušta, postoji li šansa za mogući intervju? Postoji!
Klimatski me već sam dolazak u Fužine razveselio. Unatoč ćudljivom ljetu, ovdje se bježi od vrućina i sparina, taman. A ugledavši sve te pomno uređene punktove festivala, poseban je osjećaj. Vrijedne volonterske ruke pripomažu da u svakom momentu bude sve kako treba. A o zelenilu koje uklanja i najmanje tračke stresa da ne govorim.
S vremenom sam bilo na knap, no taman za prisjetiti se filma „Romance” čijoj je projekciji u prvom redu prisustvovala i sama autorica, moja skorašnja sugovornica. Rečeno mi je da je prisutna na svim svojim projekcijama, što mi se učinilo uistinu simpatično. Prije svega, uvijek je interesantno vidjeti i čuti reakcije publike, a osvrnuti se na vlastitu karijeru može biti samo produktivno (spoiler alert, radi na novom projektu).
Prstohvat treme je bio prisutan, no čim smo sjele na terasu hotela Bitoraj uz kavicu i sok, neću vam lagati, imala sam osjećaj kao da pričam s najdražom mi tetom (koja je crna ovca obitelji) s kojom dijelim ljubav spram filmova. Bilo je tu puno priče, puno smijeha, privatnih anegdota, kombiniranja engleskog i francuskog (vjerujem da sam naučila bar riječ, dvije). Intervju koji se pretvorio u dvoipol satni razgovor o najrazličitijim temama koje nisu uopće bile u planu i programu. No u tome je draž. Zadržale bi se mi još da Catherine nije morala otići do Karlovca i uz zagrljaj se pozdravismo.
S obzirom da sam imala na umu da će intervju trajati pola sata i ostatak dana ću lutati festivalom, pogledati štogod sa programa, ti planovi su pali u vodu te sam pričekala vlakić koji vodi do festivalskih odredišta te se iskrcah u Rakovom Jarku. Kratka ćakula i poznato lice ovdje/ondje, uspjela sam fotografsku dužnost odraditi. Uslijedilo je paljenje krijesa, koji je u petak zapalio Jafar Panahi i svi smo se brzinski zaletili do projekcije „Jednog običnog incidenta”.
Istaknuta i ostale fotografije: Maja Fristacky
