Danas izlažem vosak, jer gorimo kao svijeće, i uporno se topimo u idealima vlastitog svjetla. Sve istine su prevrednovane, a sve laži suvišne, ovo vrijeme je međupotez, vrijeme koje je usisao prostor super relativnog kulta svega/ničega, prostor apsolutne insuficijencije/oskudnosti smisla. Dakle, što ako je Krist stanje svijesti, a drugi njegov dolazak, ili pak devetnaesti, je ustvari specifični energetski pomak u frekvencijskoj razini svijesti koji će se dogoditi na kolektivnoj razini ljudskog postojanja. Bez obzira na tautologije i pojmovne kombinatoričke mogućnosti, moram priznati da mi je o problemu religije i Boga pisati koliko poetski beskonačno otvoreno, toliko i teško, jer u svojoj ludoj proročkoj pjesničkoj misiji, u svojim promocijama i pjesničkim predstavljanjima između ostalog definiram svoje poetsko biće/bitak, kao permanentni performans, autonomni religijski proces, u evolucijskom rastu prema autentičnom Božanstvu, a jesam Organizam žive umjetnosti, kroz manifestaciju Egzistencijalne matrice Andrej Zbašnik.
Dakle, religioznost i aspekt duhovnosti jako je prisutan u mojoj istraživačkoj praksi, na svim razinama postojanja, ali iskreno, znam da to sve boravi u ovoj egzistencijalnoj matrici u kojoj jesam, u carstvu Imaginacije, jer, toliko toga još ne znam o sebi, ili mislim da nešto znam, a ustvari, doista možda ništa ne znam, a kamoli da mogu nešto znati o Bogu izvan sebe samoga.
Godine 2021. uslijed maničnog maha u mojem psihičkom ustroju, uz snažne afekte obojene duhovnim vizijama i stremljenjima, doživio sam nešto kao obraćenje. Prije jedne mise u Poreču, zamolio sam svećenika da me ispovijedi, što je on i učinio. Dok me ispovijedao, osjetio sam kako mi trnci prolaze tijelom. Čist i ispovjeđen, ostao sam na misnom slavlju i u jednom trenutku počeo sam plakati, uz osjećanje olakšanja, pomiješanog sa radošću i nekom blagom ljepotom i užitkom, nije to bio nervozni plač obojen tugom, već smislom i svrhom. Nakon mise kada sam odlazio iz crkve, kao da sam čuo unutrašnji glas kako mi govori, sada tek pravi put počinje. Godinu dana bio sam revni i vrijedni sljedbenik katoličkog religijskog sustava, duboko uvjeren u ispravnost te prakse, dosljedan i marljiv na ispovijedima, misama, svim ritualima i praksama. Međutim, taj zanos trajao je otprilike godinu dana. Jednog ljetnog dana bio sam na misnom slavlju u Vrsaru i u napadu gnjeva pomiješanog s osjećajem ogromne moći, shvatio sam da potpuno odudaram od ljudi u crkvi i da mi stvarno tamo nije mjesto, te sam odlučio da prestajem biti katolik. Moja odluka je čini mi se radikalno utjecala na daljnji moj rast u duhovnosti, ali nije me prestao pratiti osjećaj da vidim Boga u svemu i da nekako osjećam i znam da je tu, upravo u svemu, u svim bićima, posebno ga osjećam u životinjama i u biljkama, dakle, možda bi mogao reći, ali ne želim biti ohol i bahat, da sam postao neka vrsta mistika. Moje svjedočenje i življenje Boga nastavlja se kroz moju umjetnost, poeziju, slikarstvo i performans, iako imam u životu u zadnje vrijeme velikih problema s proživljavanjem gnjeva, tjeskobe, nemira i straha, ali tako je sada, valjda na prijelazu godišnjih doba postajem osjetljiviji, jer ipak imam svoju psihijatrijsku dijagnozu, sa kojom se doduše ne poistovjećujem na dubljoj razini svojeg bivanja. Moja situacija je u tom smislu još malčice kompliciranija i u tome što se moj sin zaredio, naime upisao je Bogoslovni fakultet u Zagrebu, nakon što je magistrirao ekonomiju.
Upravo sa sinom Adrianom najviše komuniciram o raznim aspektima duhovnosti i raznim oblicima djelovanja Duha kroz egzistenciju, dobro se razumijemo i smatram da je dobro što na taj način gradimo povjerenje i međusobno se nadopunjujemo.
Dakle, još uvijek tražim i slutim, ja, po mnogo čemu čovjek, koji nije u mnogim stvarima uspio, ili se ostvario, ali, da ne bih veličao patetikom vlastitu egzistencijalnu bijedu, sasvim sam u redu, pičim sto na sat u onom što volim i u što vjerujem, ha, da.
Sveti Antun Padovanski (15. kolovoza 1195. – 13. lipnja 1231.), bio je portugalski katolički svećenik, poznat pod nadimkom „svetac svega svijeta“. Na taj dan u Čabru je velika fešta, crkveno i svjetovno slavljenje tog sveca, obilježava se velikim druženjem i skupljanjem svih ljudi koji žele, iza župnog dvora, uz dobro jelo i pilo i uz radost zbog nečega, ili makar zbog zaborava tjeskobe, muka i patnji svakodnevnog života, barem zbog jedne plemenite ideje unutar jednog religijskog sustava, zbog čovjeka, koji je dodirnuo onostrano za tjelesnog života i ostvario neku direktniju komunikaciju s jednim aspektom neobjašnjivog i suštinski nepojmljivog Boga, kojeg se može eventualno doživjeti u ovozemaljskom iskustvu kroz neko otkrivenje i osjećanje čuda, a to čudo i milost i ljubav bezuvjetna može se opet jedino živjeti i pripovijedati i propovijedati dakako, dokazati kao istina jedino vlastitim životom, što mnogima i uspijeva (he, kako bi divno bilo kada bi se poetsko – religijski ideali svakodnevno živjeli bez uplitanja ego garniture želje za moći, bez uplitanja straha, zavisti, prezira, mržnje, ili, svih sedam grijehova (oholost, gnjevnost, bludnost, neumjerenost u jelu i pilu, škrtost/skupost, zavist, lijenost), koji su energetske konstante koje stalno i neprekidno struje kroz ljudsko kolektivno i individualno bivanje.
Crkva u Čabru sagrađena je početkom sedamnaestog stoljeća. Nalazi se na brežuljku i do nje vodi 59 stepenica, točno koliko ima i zrna na katoličkoj krunici. Oltarnu sliku naslikao je Valentin Metzinger Janez, barokni slikar. Slika prikazuje Bogorodicu s djetetom, Svetog Antuna Padovanskog, Svetog Ivana Krstitelja, Anđele i Janje. Opet, može se prihvatiti i stav, da je religija, još jedna u nizu imaginarnih zbilja, (o konceptu imaginarnih zbilja jako lijepo piše Yuval Noah Harary u djelu Sapiens kratka povijest čovječanstva), ali takav stav se ni ne mora prihvatiti, za nekoga je religija itekako živa i konkretna realnost na svim razinama. Svi smo mi ustvari svijeće i topimo se kao neki visoki stupanj kakvoće ideala. Vosak je energetska konstanta i sve u njemu se proteže baš u nepovrat. Svijeće su obilježje vremena u kojem živim. To je doba koje sporo sagorijeva i krhko je, osjetljivo i na najmanji propuh. Pa opet, vrijednosti su tople i mogu opeći čovjeka, ali svijeće slabo griju, ponestaje im snage. Meni je povijesti dosta, dovoljno sam patio i vucarao se po svakojakim događanjima. Želim se osloboditi potrebe za slavom, za prisutnošću i beskonačnim porivom za dokazivanjem. Opet, u meni postoji dovoljno energije kojom bi se razbacivao okolo. Vrijeme je lijepo, proljeće je i dobio sam poziv (jednom u nekoj prošlosti!!!), da li bi sudjelovao u šestom mjesecu s jednim performansom u metafizičkom carstvu obilja. Rekao sam da ne bi, jer da imam drugih planova, a jedan od planova je pokušaj shvaćanja i prihvaćanja sebe samoga kao činjenice.
Do vraga sa svim mistifikacijama, realnost i to ona objektivna je okrutno luda, ratuje se u svijetu, krade, svaštari, laže i dramatizira, ljudi su na svakakve načine divni i u sebi sažeti kao neke kugle koje traže iskon buđenja, ali, spavamo li svi mi pomalo i nismo li uronjeni u svoje vlastite emocionalne kaše.
Povijest Crkve je kao i svaka druga povijest, koja sa vremenom uslijed gomile pojmovnih stvarateljskih strategija i kritičko analitičkih opservacija unutar evolucijskih putanja jezičnih modela, postane pripovijest, pa se nataloži u vremenu i u pojmovnom umovanju samo stvori još jednu lepezastu gomilu subjektivnih relativnih kozmičkih vretenastih konfabulacijskih varijanti i modela tumačenja priča. Ustvari i ja sudjelujem u tom vječnom performansu ali momentalno, tada ( u jednom paralelnom svemiru u razgovoru s Xinijem, bio sam vrlo stresno raspoložen zbog nekih problema s telefonom, a i bit ću vjerojatno u Vrsaru u to vrijeme, u vrijeme kada desnica i ljevica napokon nađu kompromis u vezi simulacije govora, a možda i Vrag i Krist kartajući poker prihvate da nema pobjednika ni poraženog pa ulože zajedno novac u banku Nade Spasiteljice.). Trebalo bi možda putovati, izvesti neki sveti metafizički rad, vratiti se nazad u kolosijek okrutne realnosti, ili u Čabar i još pri tome nešto novca potrošiti, a možda i zaraditi. Ja sam svijeća i polako gorim, a moj vosak se troši. Jednostavno bi se trebao osloboditi potrebe za eksponiranjem, ipak, izgaram i izgarajući stvaram fenikse i feniksi pjevaju o mojoj moći unutar prostranog polja Imaginacije. Ponekada treba znati reći i ne. Ideali svjetla su ona stvarnost koja me pokreće kao biće puno svrhe i smisla (tako je bilo jednom u nekoj prošlosti!!!), a sada me pokreće moć tame. Ali, moj smisao je askeza i odustajanje od povijesnog ultimatuma potrebe za vječnošću, naravno, želim iskočiti iz povijesti i bivati kao čista svijest, dakle, osloboditi se i samih želja, stvarno, Krist i mene gleda, čuje, osjeća. Posjećivao sam svojevremeno crkvu i ispovijedao se, čak sam pisao ispovijedi, molio krunicu, ali što dalje, novac je još uvijek krv društva, energetski pritisci se osjećaju, a istodobna potreba za biti u povijesti i biti izvan povijesti je sila neumoljiva, pomalo konfliktna.
Opet, u meni postoji jak poriv da budem i živim, unutar svih sila kontradikcija koje svakodnevno osjećam u svojem relativnom i subjektivnom identitetu. Performans je i meditacija i molitva, za mene to je svaki čin koji je kontekstualiziran kao neka jednadžba događanja tijela unutar poistovjećivanja života i umjetnosti, odnosno, umjetnost je stanje svijesti. Volio bi se dogovoriti, ali doista mi sve to sagorijevanje ponekada predstavlja neku vrstu napora i težine. Evo neko vrijeme nisam bio na Internetu i sasvim sam se brzo priviknuo na takav način života. Lucifer i Krist u meni, u mojoj ego duši itekako dobro surađuju. Ako oni uporni ostaju memorirani u povijesti i kroje samu povijest, tada ja nemam ambicija postati bilo što. Ipak, duboko u sebi, unutar svojeg ega, oduvijek želim postati ličnost, koja će zbog nečega i na neki način ostati zabilježena u povijesti, ali to su samo kontradikcije fragmentarno strukturirane igre jednog usamljenog dječaka. Svašta, pa to je samo tašta želja. Performansom je možda moguće dosegnuti Kristološko stanje svijesti. Pomalo sam umoran i imam već i neku godinu, iako mi je nakon što sam odbio sudjelovanje u općem zamagljivanju činjenica i veličanju iluzija o vlastitoj važnosti za kozmički poredak, nekako tjeskobno žao, valjda zbog taštih muha u meni samome. Valjda još uvijek želim postati povijesna osoba, a istodobno iskočiti iz povijesti i povijesnosti. Gorim kao svijeća, vosak se topi, moja hrana je moje stvaranje. Odlazim u film, postat ću svet.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #Krist #stanje svijesti
