Svaki problem društva ujedno je i osobni problem, koliko god to zvučalo megalomanski, mediokritetski, šablonski, ili pak ambiciozno. Znači da je čovjek odgovoran za sve što se događa u svijetu i to na kvantnoj razini, kao i na konkretno fizičkoj. Možda pomalo mediokritetski zvuči, ali čovjek je odgovoran prema postojanju i najmanjeg stvora na planeti. To je tako ako se zaparkira na metafizičkom parkiralištu svemoćnih subjektivnih metafizičkih (pret) postavki i ako se uzme kao vrijednosna maksima. Sada postoji parkiralište na mjestu gdje je nekada stajala Barova kuća u Čabru. Ne znam točno kada je sagrađena, ali srušena je 2019. godine i sada se na tom mjestu nalazi parkiralište. Godina 2019. Dana 15. travnja 2019. razarajući požar Katedrale Notre – Dame u Parizu, a 25. lipnja, otvorenje, prvi puta održana šahovska natjecanja Croatia Grand Chess Tour u Zagrebu. Volim igrati šah, čak sam neko vrijeme poučavao šah u osnovnoj školi, a jednom sam s jednim prijateljem, kao dječak, palio vatru u jednoj staroj i oronuloj kapelici, mama me zvala s prozora, a ja sam prestrašen dojurio kući i sve što slijedi, dobru priču o tome kako to ne valja raditi. Da, svi mi nosimo neku odgovornost u sebi. Može li se onda reći da su i sva živa bića također odgovorna za sveukupni život! Priroda obavlja svoj posao onako kako najbolje zna.
Svi mi nosimo svoje spomenare u sebi, uspomene kao fizičke otiske metafizičkih konstelacija. Razlika između kulture, dakle povijesti, i prirode, dakle aspekata koji definiraju ponašanje tijela, je u tome što se kulturu može nadograđivati i stavljati u različite kontekste, a priroda ima svoje čiste i egzaktne zakone.
U Barovoj kući je živio bračni par Ožanić. Striček Matija i teta Marija Ožanić. Sjećam se da me teta Marija posebno voljela, jednom mi je dala kuhano srce zeca za pojest, što sam i učinio sretan i zadovoljan. Striček Matija je imao velike brkove i nosio je šešir, a teta Marija je imala kristalno plave oči i uvijek je bila nasmijana, kad god sam ju vidio. Svaki problem subjektivne percepcije je ustvari problem interpretacije utisaka koje usvajamo putem osjetila, i putem energetskog tijela, sveobuhvatnog. Problemi postoje kao serveri putem kojih se rješava zadatak metafizike i fizike. Prava šablona je ona putem koje se može sa sigurnošću definirati neki aspekt postojanja. Ustvari, čovjek voli neki red i raspored u svojem životu. Ipak, svekoliki ljudski napredak uvijek je podijeljen između mogućnosti i nemogućnosti, tako je i moj osobni napredak definiralo to srce koje sam pojeo, na neki kvantni način i u nekoj dimenzijskoj varijanti koja ne mora nužno biti shvaćena logički – racionalno. Tako je sve podložno nekoj unutrašnjoj memoriji, pamćenju bitnog i nebitnog, a čin parkiranja tijela/vozila, je svojevrsna garancija nekog smirenja, stop nečemu unutar vlastitih ograničenja, bitna je relacija u odnosu na mogućnost slobode izbora.
Društvo danas, ali i oduvijek funkcionira na način proždiranja. Proždire se sve, od metafizičkih konstelacija do fizičkih struktura, bez zatomljivanja gladi se ne može, glad i hranjenje su paradigmatske vrijednosne relacije opstanka. Možda je krajnje vrijeme, ili nešto izvan vremena, da potražimo kao društvo, simboličke vrijednosne supstance znaka stop, na parkiralištu vječnosti, gdje se simultano preklapaju strujanja raznih događaja u prostornim kupolama. Stvorene su velike razlike i ekonomsko blagostanje dostupno je samo manjini. Manjina je velika korporacija. Doduše, svatko od nas ima vlastite sustave valoriziranja ekonomskog blagostanja i formiran, ili pak ne, stav, osjećaj i sud o tome, kada je nečega dosta, ili previše, pa čak i novca besprijekorno moćnog. Proždirući ideale, estetske i etičke vrijednosti, hraneći se informacijama, ustvari najčešće u ego integriramo specifičnu hranu kao zadovoljenje potrebe za nekom vrstom moći i dominacije. Ipak u svemu tome je ljubav ta bitna sintaksa, ona je ljepilo svjetova. Velike korporacije iskorištavaju energetske kapacitete čovjeka instalirajući u njega informacije o bitnom i nebitnom, o onoj stvarnosti koja jedina stvara ugodu ili bol, pa se čovjek nađe u sebi do kraja izmanipuliran, iskorištavajući ga, cijedeći i ispijajući, ali to je tako samo u odnosu na internu psihologiju, odnosno u odnosu na stav i postavljanje individualnog bića kroz relaciju rada koji je opet bitan kao paradigma opstanka. Sve je oblik ljubavi, a osnovno problemsko pitanje je kako mržnju kanalizirati i ne putem nje stvarati bol i patnju drugim bićima i sebi. Doista moguće je, vjerujte, Lanfon iz galaktike Wuruk je uspio. Ratovi su industrijski proizvodi i uvijek su definirani interesnim sferama, a Smrti je dosadilo da ju neutaživi ljudski apetiti i ego programi, prostituiraju i bijedno iskorištavaju. Je li poanta naučiti ispravno patiti, voljeti, ili je to istoznačno? Znači, kapital je postao i ostao robovlasnik. Pitam se, budući i sam pripadam kapitalistički i novčano usmjerenoj Zemaljskoj civilizaciji, bih li bio u stanju napraviti konačan odmak i živjeti bez svega što mi civilizacija pruža kao svojevrsni egzistencijalni komfor! Doduše, ja sam umirovljenik i nisam još uvijek monetarno samostalan, dakle, nije stvar u novcu, on je idealan način komunikacije i razmjene energije, bitno je da li novac zaparkiran u ljudskoj esenciji, formira ili deformira čovjeka u odnosu na život i bitne vrijednosti, da li čovjek robuje novcu, ili ga koristi kao medij stvaranja sebe kao boljeg bića na svim razinama i kao sredstvo formiranja boljeg i pravednijeg društva. Možda se treba zaparkirati na jednom mjestu, ne moralizirati suvišno, već objektivno sagledati stvari i pokušati djelovati kao biće koje sve svjesno upija u sebe i sve pretvara u milost, no, kako se othrvati utjecaju vlastitih demona, nego osvješćivanjem i učenjem na pogreškama, naposlijetku, kako mane i slabosti pretvarati u krijeposti i vrline!
Iznenađuje međutim činjenica da je čovjek sposoban mrziti kao i voljeti. Opet, svaki segment postojanja samo je specifičan način slaganja podudarnosti. I mržnja i ljubav su energije koje troše ljudske resurse. Interesantno je kako mržnja troši prirodne resurse, isto kao i ljubav. Ljubav je sveobuhvatna duhovna sila i sve je ustvari specifični aspekt ljubavi.
U Barovoj kući formirana je Matica hrvatska u Čabru. To je kulturna ustanova koja je osnovana 1842. kao društvo koje promiče hrvatsku kulturu, a je ne znam jesam li po sebi samome kulturan, ili jednostavno uronjen u nihilistička strukturalna pozicioniranja identiteta, ili onoga što je od njega ostalo. U toj kući bila je i mesnica, slastičarnica, gostiona, brijačnica, knjižnica, naravno, ne sve u isto vrijeme, dakle, to je sve u svemu kulturološki polivalentna kuća bila, a sada je na mjestu gdje je ona bila, sagrađeno parkiralište, gdje ljudi parkiraju automobile, noseći ti ljudi svakave svjetove u sebi, i one koji ih tješe i raduju i one koji ih čine tjeskobnima i ranjivima. Zakoni prirode određuju neke zakone bivanja u ovoj dimenziji, a mi se hranimo jedni drugima svjesno i nesvjesno, temeljni izvor ljubavi u svakom biću ne ovisi o odnosu s drugim bićem nego o izvoru u samom biću, ljubav oblikuje sve odnose u ovoj ili onoj frekvenciji. Društveni problemi su zapakirana i parkirana energetska petlja koja opstaje zahvaljujući vječnim konfabulacijama i jezičnim akrobacijama s očitom nesposobnošću da se napokon riješe problemi međusobnog uništavanja na svim razinama. Priroda ne zna za ljubav i mržnju, već samo za zakon opstanka i uživanja u hrani i piću. Do kada će ljudi jedni prema drugima biti ljudožderi i ubojice pravog i svrhovitog smisla! Probleme društva moguće je korjenito riješiti jedino na način prodiranja u samu esenciju njihovog postojanja. To pretpostavlja evoluciju ljudske prirode, a to znači da bi ljudi trebali postati bića milosti i čiste ljubavi, bez imalo negativnog aspekta koji isijava iz bitka.
Možda bi trebali kuće vlastitih bića zaparkirati na parkiralište milosti i blaženstva! Možemo pouzdano evoluirati jedino ako prvo unutar sebe ostvarimo mir, blaženstvo i milost, a to se može ako djelujemo u skladu sa svojom ljubavnom suštinom putem koje možemo ostvariti ljubav bezuvjetnu prema svim bićima kao konstantu ako smo dovoljno uporni.
Naravno, povijest se često ponavlja i često krivimo druge za vlastite propuste. Svašta čovjek stvara u jami svojih strahova, a strah je osim ljubavi izgleda jedini pokretač ljudske mijene i stvaranja. Frekvencijska razina očitovanja ljubavi je najviši stupanj osviještenosti energije, ona stvara i rastvara život, ona oblikuje stvarnosti i sve započinje i završava u ljubavi i kroz ljubav, međutim čovjek nije gospodar svemira jer najčešće ne gospodari suvereno ni vlastitim subjektivnim svemirom, vlastitim stanjima i putanjama. Ponavljanje povijesti je kao proces istovjetnog strukturiranja energije u odnosu na obrasce ljudskog djelovanja, strahovi se mogu shvatiti kao portali za razumijevanje vlastite egzistencijalne ugroženosti, ali i točke na kojoj se može prelomiti svijest i prijeći iz jedne frekvencijske razine u drugu. Gospodarimo li dosita vlastitim životima ili smo samo žrtve nečije suptilne manipulacije? Umovanje može podastrijeti tek jednu pojmovnu dimenziju tumačenja, a stvarnost i istina kao beskrajne manifestacije bitka kroz bivanje, su suštinski nepojmljive i izvan dometa formi jezičnih struktura, te se mogu komunikacijski spoznati vjerojatno tek izvan polja ljudske psihološke strukture ličnosti i ego identiteta. Uostalom, čovjek je jedini sposoban sebe tek imaginacijski pretpostaviti kao potpunog gospodara vlastitog subjektivnog svemira. Ali, je li čovjek doista gospodar svog života, ili su to samo igre i manipulacije, parkiranja želja, stremljenja, snova?
Informatički nomad
Istaknuta i ostale fotografije: Andrej Zbašnik
#Andrej Zbašnik #Crtice iz Čabra #ljubav #strah #umovanje
