Propaganda u umjetnosti je prisutna tako da ona predstavlja uvijek neki svijet koji kritički apsorbira zbilju i prevodi se u beskonačnim konotacijskim mogućnostima čitanja i percepcije, ali ustvari se stvarnost umjetnosti mjeri prema njenim postavkama unutar društvenog poretka kojem pripada. Međutim i društvo i poredak i umjetnost su institucionalni modeli, svaki čovjek nađe se ili ne nađe unutar nekog poziva, poslova ima mnogo, prije sto godina bilo je puno manje ljudi, ali i puno manje poslova koje su ta divna bića radila. Umjetnost je uvijek bila prostor gdje se istina i iluzija sudaraju, mjesto gdje propaganda pronalazi svoje utočište i preoblikuje stvarnost u vizije. Ona ne prikazuje svijet onakav kakav jest, nego ga prelama kroz kritičke prizme, dopuštajući beskonačne mogućnosti čitanja i tumačenja. Ipak, njezina se snaga mjeri prema društvenim postavkama koje je oblikuju, prema poretku kojem pripada i kojem služi ili se opire. No, i umjetnost i društvo i poredak jesu institucionalni modeli. Čovjek se u njima snalazi kao putnik u labirintu, tražeći svoj poziv, svoje mjesto, svoj zadatak. Nekada je to bilo jednostavnije – prije sto godina bilo je manje ljudi i manje poslova. Svijet je bio siromašniji u mogućnostima, ali bogatiji u neposrednosti i prisnosti rada. Primjer su cipele. Nekada su se izrađivale rukama mnogobrojnih postolara u Čabru, gdje je svaki obrt imao dušu, a svaka cipela priču. Danas se one proizvode strojno, serijski, bez individualnog pečata, kao još jedan predmet u beskrajnom lancu potrošnje. Ipak, suvremene cipele, iako otuđene od zanatskog daha, nose u sebi viziju mogućnosti. One govore o brzini, tehnici, funkcionalnosti, ali i o našoj spremnosti da kročimo svijetom koji se ubrzano mijenja. Možda je upravo u njima simbol čovjeka: onoga koji hoda naprijed, često zaboravljajući tlo na kojem stoji. Tako i umjetnost – između propagande i slobode – oblikuje naše staze, baš kao što cipele određuju ritam našeg hoda.
Čabar je također institucionalna građa, obitelj kao jezgra je forma emocionalnih veza, i svako polazi prvo od sebe i vlastitog kozmosa, svakom čovjeku je bitan određeni broj ljudi i emocije su ustvari najjača institucija, najmoćniji aksiološki/vrijednosni sustav, unutar kojeg se stvaraju smislene relacije i ispunjavajuće i razarajuće frekvencije. Stvari se konstantno preraspoređuju i transformiraju te se na neki način modeliraju prema okosnici bitka. Bitak je sve što jeste, a možemo li doista znati što je ratna propaganda! Čabar je više od geografskog mjesta; on je institucija u kojoj se isprepliću povijest, obitelj i emocije. Obitelj, ta iskonska jezgra ljudskog postojanja, predstavlja najčvršću formu veze, najdublju matricu u kojoj se oblikuje smisao. U njoj se rađaju i ljubav i bol, i radost i razaranje. Emocije su, u svojoj snazi, najmoćnija institucija: one su istodobno i svjetionik i oluja, i pokretač i kočnica čovjekova puta. No, sve se u ljudskom životu neprestano preraspoređuje. Strukture se mijenjaju, odnosi preslaguju, oblici prerastaju jedan u drugi. Sve je u pokretu, poput nevidljive rijeke koja modelira naš bitak. A bitak – to je sve što jeste, sve što se pojavljuje i nestaje, sve što nas oblikuje dok pokušavamo dokučiti istinu. Ali što je uopće istina kada svijet vibrira od ratnih propagandi, od konstrukata koji se nude kao konačne istine? Možda je istina najsličnija bosom stopalu. Stopalu koje ne može gaziti po šljunku teških metafizičkih konstrukcija, jer ga boli, jer je ranjivo, jer traži mekoću zemlje i istinitost dodira. Cipele, s druge strane, postaju metafora za sve ono što je konstruirano i nametnuto: one su modni postulat, trgovačka roba, statusni simbol. Ipak, cipele su i nužnost. One nas štite, prate u svim našim aktivnostima, daju nam mogućnost da hodamo dalje. U toj preraspodjeli obuće i svrha, ogleda se i preraspodjela ljudskih smislenih traganja. Bosonoga istina možda ne može daleko stići, ali nas uči ranjivosti i podsjeća da svaki korak, ma kako malen, pripada velikoj stazi bitka.
Konstantno smo u ratu, većem ili manjem, s vlastitim određenjima, i dok se nama samima ne počne događati katastrofa, uglavnom promatramo što se događa, interesantno, na jednom kraju svijeta ljudi ubijaju jedni druge, a u drugom kraju svijeta, kupaju se u moru, sunčaju i jedu kolače, smiju se nekoj dobroj anegdoti, ili uspomeni na dan kada su prvi puta jeli jagode i pri tome osjećali neopisiv ushit. Doista, volimo li mi bilo što bezuvjetno, osim ideje o tome, da bi mogli tako voljeti, kada bi bili spremni odustati od svih veza za vlastiti ego program! Vrijednosni sustavi postoje kao sredstva manipulacije. Čovjek je neprestano u ratu. Nije to uvijek rat s drugima, nego rat s vlastitim određenjima, s granicama koje si postavlja i iluzijama koje gradi. Dok katastrofa ne zakuca na naša vrata, skloni smo promatrati svijet izdaleka: na jednom kraju zemlje odvija se masakr, a na drugom — smijeh, kupanje u moru i uživanje u kolačima. Svijet je istodobno i tragedija i komedija, krv i jagode, bol i neopisiv ushit. No, ostaje pitanje: volimo li uopće išta bezuvjetno? Ili volimo tek ideju da bismo mogli voljeti, kada bismo jednom odlučili odreći se vlastitih ego-programa? Bezuvjetna ljubav ostaje poput dalekog svjetionika: vidimo njezinu svjetlost, ali rijetko kročimo u njezin krug. Vrijednosni sustavi, kojima se zaklinjemo, često su sredstva manipulacije. Oni određuju tko smo, što mislimo i kako osjećamo, oblikuju naše priče i podmeću tekstualne temelje na kojima gradimo vlastiti narativ. Ali što ako je priča samo maska, a tekst njezino skriveno tijelo? Živimo u vremenu informacijskog zagađenja. Prostor više nije statičan, on se mijenja u skladu s našim ulogama, odnosima, sadržajima. Forma i smisao neprestano pregovaraju, svaka riječ premješta granicu onoga što zovemo istinom. Na kraju, kraj svijeta nije apokaliptični trenutak. On je u svakome od nas, svaki put kada izgubimo sposobnost razlikovanja između boli i ljepote, priče i njezina temelja. A možda se upravo u toj oscilaciji krije jedina prava dimenzija života.
Jer, vrijednosti same za sebe ništa ne znače, sve postoji u odnosu prema čovjeku i njegovom svijetu. Suvremeni svijet je slojevita forma koja se sastoji od niza proturječja. Jedino u toj suprotstavljenosti on može i funkcionirati. Polarnosti i kretanje između plusa i minusa, ljubav!! Ili možda tek prirodni zakon, ali ionako nema ničega izvan prirodnih zakona duha i tijela. Na kraju se sve raspadne i postane sirovina nekog drugog svijeta, pa tako i snovi. Vrijednosti same po sebi ne znače ništa. One postoje tek u odnosu na čovjeka, na njegovo iskustvo, njegove snove i iluzije. Suvremeni svijet, koliko god se činio koherentan, u svojoj srži je slojevita forma proturječja. Upravo u toj napetosti suprotnosti on pronalazi snagu da opstane i da se pokreće. Polarnosti oblikuju naše postojanje: ljubav i mržnja, svjetlo i tama, plus i minus. Čini li nas ljubav božanskima ili je ona tek prirodni zakon, jednako neumoljiv kao gravitacija? Možda i nema ničega izvan zakona duha i tijela. Sve što živimo, sve što osjećamo, jednom se raspadne i postane sirovina nekog drugog svijeta. Snovi se urušavaju, iluzije postaju pepeo, a opet iz njih niču nove vizije. Svijet se održava u toj beskonačnoj razmjeni, u stalnoj metamorfozi između punine i praznine. U toj igri proturječja pojavljuje se i meta-tekstualnost: sloj značenja koji nadilazi tekst, nadilazi i sam život, kao odjek u beskonačnom prostoru svijesti. Politika tada nalikuje šarenim cipelama smiješnih propovijedi, obuća se pretvara u šminku simulacije, a društvo u scenu na kojoj glumimo unaprijed zadane uloge. Ljepota se krije u pukotini tog privida. Ali iza nje zjapi praznina – sljedba koja ne vodi nigdje, osim u predivnu iracionalnu pustolovinu. Možda je to jedini istinski poziv: prihvatiti proturječje i hodati tim smiješnim cipelama kroz krhku koreografiju života.
Informatički nomad
#Crtice iz Čabra
