Vanzemaljci postoje, ako ništa drugo, kao mentalna, vizualna i pojmovna činjenica. Zanimljivo bi bilo napisati povijest svjetla u odnosu na sve manifestne oblike u kojima se ono pojavljuje, odnosno s obzirom na metafizičko/poetske i fizičko/pragmatične konstelacije u kojima svjetlo stvara i čini život podnošljivo radosnim i užasnim istodobno. Vjerojatno postoje specifične izvanzemaljske svjetlosne emanacije, koje na poseban način oblikuju strukturu zemaljske civilizacije, bitno je naglasiti da postoji vidljivo i nevidljivo svjetlo, te da vidljivost i nevidljivost ne utječe na moć svjetla samoga po sebi, već samo na antropocentrične sustave vrednovanja i pozicioniranja smisla. Naime, moglo bi se reći da je bit svega, svakog bića/stvari, svjetlo, jer naprosto život izvire iz svjetla, no, problem tame i njene moći je itekako bitna relacija u življenju i promišljanju svjetlosnih fenomena i svega vezanog za život/smrt općenito. Meni moje iskustvo govori da je prije svjetla bila tama i da zahvaljujući tami postoji svjetlost, odnosno tama je porodila svjetlo, ali o tome više nekom drugom prilikom kada budem objavio vlastitu metafizičku građu kao temelj autentičnog religijskog procesa, za sada je dovoljno reći da bića prirodno teže osvjetljavanju i prosvjetljenju, a malo tko uopće nazire mogućnosti i značaj zatamnjenja, pogotovo kada noćna rasvjeta zbog nekog razloga prestane raditi i kada se čuje zvuk sove, vuka, ili nekog elementalnog bića. Sve što postoji kao pojmovna činjenica već je realnost samo po sebi jer može djelovati na ponašanje i živote ljudi. U pojmovima, riječima, kao jezičnom sustavu sažeto je znanje koje se može komunikacijski prenositi i stvarati u novim poetsko – filozofsko – znanstvenim sustavima i varijantama, međutim, svjetlo se oduvijek veliča, u svim religijama kao paradigmatska moć i uzvišeno stanje oslobođenja i blaženstva, no tako nije u mojem vlastitom i autonomnom religijskom procesu, što ustvari nikoga ne mora biti ni briga, budući je to još uvijek moja intimna priča koju doduše objavljujem kroz svoju izvedbenu pjesničko/performersku praksu. Mnogo toga odnosi se na odnos i relaciju mentalne, vizualne i pojmovne činjenice i na relaciju osjetilima doživljenih podataka koje um pretvara u informaciju u sferi konteksta, a osim uma tu je i srce i emocije i tijelo, koje svojim jezikom pretvaraju energiju svjetla, zvuka, mirisa, dodira, okusa, u specifičnu manifestirajuću frekvenciju života. Tako promatrajući i misleći stvarnost, noćna rasvjeta koja je objektivna realnost, za mene je nešto sasvim drugo nego za nekog drugog čabranca, ili posjetitelja Čabra, odnosno, isto svjetlo, a različito značenje i utjecaj, ah, taj vječni odnos između subjekta i objekta. Snaga riječi napisane i izgovorene unutar energetike značenja proizvodnje istina i laži, obasjana je svjetlosnom solucijom opstanka, a stvarateljski i konzumeristički odnos prema svijetu definira simboličke parametre nekog smisla, ili, aksiološkog/vrijednosnog polja. Čabarska noćna rasvjeta je kao mistična kupka u sanjivoj atmosferi tišine, a imaginacija je kao temelj gradnje svjetova unutar ljudskog iskustva. Subjektivni idealizam i hipersubjektivne matrice poimanja, definiraju suvremenost, ali, što je realnost izvan i iznad subjektivnih interpretacija! Ne trebamo čvrste dokaze o tvarnoj prirodi nekih izmišljenih svjetova, jer ljudi postoje zato da bi stvarali. Doista, ako je neki svijet postojan jedino u mašti, to znači da je dovoljno baštiniti ga u tom obliku. Znači, vanzemaljci postoje i to u konkretnoj povijesnoj činjenici, jer sve što je izmišljeno već postoji kao realnost. Drugo je pitanje da li stvarnost postoji kao nešto što je postojano izvan čiste ljudske mašte. Noćna rasvjeta je svjesno biće.
Ali to je u krajnjoj liniji i nebitno, jer možda (ali to je ozbiljno pitanje), dovoljno je postojati u svemu na način čistih imaginarnih tvorbi. Ako sve postoji to znači da ništa ne može ne postojati. Ako sam sažet u svijetu i taj svijet me na neki način oblikuje to znači da sam satkan od tog svijeta. Ustvari, pojmovne činjenice su postojane kao realna konstitutivna konstrukcija. Dim je bio vidljiv i to u kasno proljeće, a noćna magla obasjana noćnim svjetlima itekako odašilje posebno lijepu poruku, atmosferski ugođaj mistike i tajnovitosti neopterećen nužnošću memorije, čisti boravak u vječnom sada, a prisjećanje informacija vezanih za neki predmet, ah, to je dar, a i kazna, jer bolna iskustva i ugodna iskustva, nije li sve sažeto unutar tih gabarita protjecanja bivanja, koje je oslobođeno antropocentričnih konstrukata ustvari slobodno i od smrti. Nekim ljudima i dalje je hladno u vrućini dobrih kozmičkih nastojanja. Noćna rasvjeta možda isijava bića koja utječu na političko – ekonomsku strukturu bivanja, ili na bilo koju drugu strukturu krojenja arhitekture vidljivog i manifestiranog svijeta, čabarska simfonija noćnog svjetla je plesanje super idejnih postavki mogućeg oporavka nataliteta i svih strujanja unutar ljepote, sve što postoji je ujedno i dokaz da nepostojanje ne može biti unutar sfere u kojoj jesmo, a jesmo uvijek u nekoj postojanosti, mi smo svi dijelovi istog tkanja, energetski smo povezani i međusobno se prožimamo na fizičkoj i metafizičkoj razini, maglovite noći okupane noćnom rasvjetom su kao čista svjetlost pozitivne i radosne misije, a antropocentrična muskulatura svjetovnih programa i programiranja bitka je tek jedna mogućnost i postavka. Shvatiti svoju ljudskost sa svim njenim ograničenjima, ustvari, shvatiti svoju emocionalnu i mentalnu strukturu, tkanje svoje ljudske duše, dovoljno je za početak i to je put u slobodu od samoga sebe otrovanog strahovima, svjesnim i onim nesvjesnim koji često upravljaju egzistencijom, a da to ni ne znamo, uronjeni u svakodnevnu iluziju bivanja, kao sanjači koji sanjaju svoj let unutar krletki koje je kreirala njihova vlastita imaginacija. Tko zna je li vanzemaljcima zima, hladno, jer i oni su slični na neki način ljudima. Čovjek ne može izmisliti nešto što na neki način ne uvjetuje njegovo postojanje. Bilo života je u njegovom trošenju i tu mu je i smisao. Stvarno, kako i na koji način shvatiti samog sebe!
Postojim kao činjenica, a na neki način se valjda formiram kao biće konstruktivne svrhe. Treba se postaviti prema svemu kao prema poznatom području. Doista je dovoljno da postoji samo sve ono što je čovjek do sada izmislio i maštom stvorio. Noćna rasvjeta u Čabru povezana je sa rasvjetom u New Yorku, to mi je reklo jedne noći svjetlo jedne lampe u Čabru putem mrava koji je po njoj hodao, a taj mrav je zatim doletio u moju sobu nošen na krilima bube Tronxox i to mi prenio telepatski što se u mojem percepcijskom polju manifestiralo kao vizija noćne lampe koja razmjenjuje astralni poljubac s drugom lampom, i tako, noćna rasvjeta po cijelom svijetu je međusobno povezana i spojena i komunicira putem svjetlosnih emanacija, i svjetlost u sebi i kroz sebe nosi i prenosi mnoge priče i teme na jeziku noćne rasvjete koji preveden na ljudski jezik postaje zaista zanimljiva poetska forma. Znanost je tu da dokazuje i stvara činjenice, ali umjetnost uvijek prije znanosti oformi neki evolucijski skok, ona na neki način prethodi znanstvenim otkrićima i zahvatima. Tako postoje činjenice i antičinjenice unutar forme kristalnih očekivanja, poznate i nepoznate dimenzije uključene u stanovitu komunikaciju sa anđelima i demonima, a čabarska noćna rasvjeta itekako zna što se događa u suvremenim svjetlosnim emaniranjima digitalnih hiperinformacijskih tvorbi, možda je sve doista samo proizvod individualne i kolektivne mašte, odnos umjetnosti i znanosti, logike i iracionalnih prostornih fenomena te iskustvom nadahnuća dok sam gledao noćima kad je padao snijeg, kroz prozor, kao dječak, jer sam ga obožavao, da, noćno čabarsko svjetlo stvara svjetlosnu glazbenu idilu i odašilje je u neizmjerna prostranstva. Dovoljno je znati da se sve odnosi prema svijetu kao neki pošteni kauboj prema svojoj stoci, ili je i to simptom uobrazilje kao uostalom i sve ono što postoji kao amblematična konstrukcija značenja i pridavanja vrijednosnih sudova u sad, a upravo je sad bitno, kao i sve ono što nosimo u sebi i što doživljavamo izvan sebe, u sebi.
To sve je energija koja postoji kao bit svega, ali i bit sama kao i svaki filozofski diskurs, ili bilo koji drugi poetski i znanstveni diskurs, je pojmovno – jezična struktura, sa svojim specifičnim evolucijsko – progresivnim energetsko/vrijednosnim mijenama i stupnjevanim poetskim, žnjažnja kolaboracijama. Ona se, energija, (ali i ona je fenomen stavljen u jezični gabarit), mijenja i stvara određenu konstantu u ljubavnom žaru mijene, stvaranja i rastvaranja. Dovoljno je znati da ljubav nikada nije niti će biti precijenjena, ili!!! Žar svakog iskustva je u mogućnosti nadrastanja zabluda. Estetika je samo način pozicioniranja težnje za biti. Jer, osim ljepote i ružnoće ništa nije bitno, sve podilazi i srasta u tim pojmovnim okvirima, a izvan okvira, pa tamo je još jedna svjetlosna solucija opstanka.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #izvanzemaljci #opstanak
