Damir Čargonja Čarli odgovorio Hrvatskoj sekciji Međunarodnog udruženja likovnih kritičara

Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA, nedavno se reagiranjem sastavljenim i potpisanim od strane Branka Franceschija i Leile Topić, očitovala na tekst objavljen u Novom listu 29. prosinca 2023. godine, odnosno izvještaj s otvaranja izložbe “Ništa” Damira Čargonje Čarlija u Galeriji O.K., naslovljen “Čarli otvorio izložbu Ništa, sve izloženo je u skladu s radom ravnateljice MMSU-a Rijeka”. HS AICA je očitovanje objavila i na svom Facebook profilu, a sada je na svom Facebook profilu svoj odgovor Hrvatskoj sekciji Međunarodnog udruženja likovnih kritičara objavio i Damir Čargonja Čarli. Čargonjino priopćenje prenosimo u cijelosti:

Poštovani članovi Izvršnog odbora Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA, dragi sastavljači očitovanja te, posebno štovani, bivši suradniče g. Branko Franceschi, dopustite mi da vam se obratim u najboljoj namjeri da se kroz dijalog, kojeg nisam tražio, dotaknem novonastale situacije.
Istina je da sam napravio izložbu u Galeriji O.K. naslovljenu NIŠTA, koja, između ostalog, možemo reći i tematizira rad trenutne ravnateljice Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, gospođe Branke Benčić. Svoje neosporno pravo da kao umjetnik kritiziram instituciju nisam niti iskoristio, jer izložba niti je usmjerena na sam muzej kao javnu instituciju, niti je zamišljena kao napad na gđu. Branku Benčić kao privatnu osobu, građanku Republike Hrvatske. Cilj djela mog kritičkog osmišljavanja ili umjetničkog djelovanja, prilikom nastanka ove izložbe, usmjeren je na način obnašanja pozicije ravnatelja kulturne institucije, to jest trenutne pozicije ravnateljice Branke Benčić, meni kao Riječaninu, po puno čemu bitnog, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.
Francuski filozof, Roland Barthes, u svom eseju „Smrt autora” iz 1967., raspravlja o odnosu autora i njegovih tekstova. Smatra kako nam nisu potrebne osobne informacije o autoru/ravnatelju kako bi mogli komentirati njegov rad/djelo, odnosno da bi kritizirali nečiji rad nije nužno da poznajemo njegov ili njezin prijašnji kontekst rada. Time želim naglasiti da je ova izložba, u segmentu kojeg ste se vi dotakli, usmjerena na period od listopada 2020. pa do danas. Iskreno, smatram da je Galerija Apoteka u Vodnjanu imala solidan i dobro posložen izložbeni program dok je bila pod vodstvom gđe. Branke Benčić, ali ravnateljska pozicija institucije kao što je MMSU ipak je bila preveliki operativni zalogaj. Također, zanimljiva je činjenica što u Vašem površnom reagiranju smatrate kako je ova izložba samo paravan za osobni napad na drugu osobu, kako je ovo ad hominem napad pod izlikom umjetničkog projekta te se paralelno nameće pitanje: gdje je granica umjetnosti i njezinog preispitivanja? Kako drugačije umjetnik može reagirati kada su vrata muzeja, skoro pa uvijek, zatvorena, iako se u posljednje vrijeme, valjda nakon silnih objeda, priznajem to, ipak malo promijenilo? Kako je moguće da usred turističke sezone, u gradu koji se transformira u turistički centar Kvarnera i šire, turisti dolaze u susjednu malu galeriju i pitaju zašto je muzej zatvoren? O svemu ostalome, komunikaciji unutar institucije, komunikaciji prema van, nezadovoljnim umjetnicima ili bojkotu većeg dijela riječke umjetničke i kulturne scene koji traje već poduže ne želim previše, jer nama u Rijeci je sve jasno, a vama očito, od ovog, ništa nije jasno ili zatvarate oči zbog samo Vama znanih interesa i ciljeva.
No, vratimo se na trenutak u 2010., kada je poznati hrvatski performer Siniša Labrović izazvao tadašnjeg ministra kulture Božu Biškupića na boksački meč. Zašto je došlo do poziva na meč u sklopu Zagrebi! festivala? Pa zato što Labrović nije bio zadovoljan izvršavanjem dužnosti tadašnjeg ministra. Sam poziv, ali i da se održao sam boksački meč, može biti razmatran, teoretski seciran i kritički gledan unutar umjetničkog čina. Prevrtimo 13 godina unaprijed, i opet se nalazimo u sličnoj situaciji, samo što ovoga puta ja nisam zadovoljan izvršavanjem dužnosti jedne ravnateljice.
U ovom kontekstu, naziv izložbe, odnosno pojam NIŠTA, treba sagledati kao zamjenicu – kada označava odsustvo nečega što bi netko mogao očekivati, kao i neaktivnost jedne ili više stvari koje inače mogu biti aktivne. Istina, sve spomenute izložbe su realizirane, ali je li to primarna funkcija jedne ravnateljice? Ne tvrdim da pozicija ravnatelja muzeja automatski negira i rad na izložbama, pisanje tekstova i ostalo, ali umjesto koautorstva na nekoliko izložbi, zar se energija nije mogla usmjeriti na realizaciju ugradnje dizala za osobe s teškoćama u kretanju? Znam da takva pitanja spadaju pod jurisdikciju grada i da iziskuju vrijeme, ali jedna od zadaća ravnatelja, valjda bi trebala biti, jest da se takvi planovi dovode do realizacije. Što je s fasadom? Otvorenje EPK je bilo prije, evo, četiri godine, dok je instalacija crvene fasade planirana kao privremena site specific instalacija. Koliko traje privremeno? Hoće li se fasada ikada obnoviti? Ali znam, puniti životopis izložbama isto iziskuje vrijeme. Kad smo već kod grada, zašto osnivač institucije nije stao u obranu ravnateljice? Kakve veze ima jedna frakcija kritičara s ravnateljskom stolicom? Što jest jest, vaša reakcija je čin kolegijalnosti, no je li to uistinu tako? Da ponovim ono što sam Vam već napisao u besmislenom natezanju na Facebook platformi; iako moram reći da sam se iznenadio da jedna institucija tako zvučnog imena poput Vaše koristi takve kanale komunikacije, ali neka to je znak da niste razumjeli izložbu ili još tužnije, da ste se iz tog razloga nje preplašili. „Kada većina riječke stručne i umjetničke scene napiše ovakvo priopćenje kao što je Vaše na moju izložbu, što se na žalost neće dogoditi jer svi u Rijeci znamo kakvo je stanje u riječkom muzeju a i tko je kriv za to, razmislit ću o ovom svom umjetničkom radu. Do tada ova tugaljiva „zagrebačka pisma“, od strane još tužnijeg zagrebačkog društva, za mene znače apsolutno NIŠTA.“ I još nešto. Meni podrška institucija ne treba. Umjetnik/čovjek ne brani svoju umjetnost/poštenje nego vjeruje u nju i sam ju brani.
No, da se vratim na misao, koja je uloga ravnatelja javne muzejske institucije?
Zakon o muzejima, koji je na snazi od 1. siječnja, 2023. navodi: „…
(2) Ravnatelj predstavlja i zastupa javni muzej u pravnom prometu i pred tijelima javne vlasti te obavlja druge poslove predviđene zakonom, aktom o osnivanju i statutom.“[1], stoji u odgovoru Damira Čargonje Čarlija.