Piše Ivan Tominac
Postoje tragedije koje ostanu zatvorene unutar jedne obitelji i jednog kruga ljudi, a postoje i one koje probiju nešto mnogo dublje u društvu jer u jednom trenutku svi shvate da ne oplakuju samo jednu osobu, nego i vlastiti osjećaj sigurnosti. Smrt devetnaestogodišnjeg Luke upravo je takav trenutak. Ne zato što je Hrvatska prvi put svjedočila nasilju, niti zato što je ovo prvi zločin koji je završio na naslovnicama, nego zato što je riječ o mladiću čiji je život izgledao toliko obično i poznato da se golemi broj ljudi u toj priči mogao prepoznati bez ikakvog napora.
Mladić koji radi dostave nije simbol kriminalnog podzemlja ni “rizičnog života”. To je danas gotovo simbol generacije. Generacije koja paralelno studira i radi, koja pokušava biti financijski samostalna prije nego što je za to stvarno spremna, koja pristaje na večernje smjene, loše vremenske uvjete, fizički umor i nesigurnost tržišta rada jer joj se godinama ponavlja da mora biti fleksibilna, snalažljiva i zahvalna što uopće ima priliku raditi. Kada takav mladi čovjek izgubi život tijekom posla, društvo instinktivno osjeti da nije riječ samo o pojedinačnoj tragediji, nego o pucanju jednog temeljnog društvenog obećanja da će država barem osigurati minimum sigurnosti ljudima koji poštuju pravila i pokušavaju živjeti normalno.
Upravo zato je reakcija javnosti toliko snažna. Ljudi ne reagiraju samo iz tuge, nego iz duboke egzistencijalne nelagode. Jer svatko tko je ikada radio kasnu smjenu, vraćao se kući noću, vozio dostave, konobario, radio u hitnoj službi ili jednostavno bio sam na ulici u krivo vrijeme razumije koliko je tanka granica između “normalnog dana” i tragedije. Društva ne počinju pucati onda kada se dogodi nasilje, jer nasilje postoji u svakoj državi na svijetu. Društva počinju pucati onda kada građani izgube osjećaj da institucije djeluju preventivno, racionalno i odgovorno te kada se stvori kolektivni dojam da sigurnost više ovisi o sreći nego o sustavu.
Tu dolazimo do pitanja koje je neugodno, ali nužno, a tiče se odgovornosti države nakon ovakvog zločina. Odgovornost se ne može svesti samo na pronalazak i kažnjavanje počinitelja, jer kazna dolazi tek nakon što je jedan život već izgubljen. Moderna država svoju legitimnost ne crpi samo iz represije, nego iz sposobnosti prevencije. Drugim riječima, građani pristaju živjeti unutar određenog društvenog ugovora jer vjeruju da će institucije prepoznati opasnost prije nego što ona eskalira do točke bez povratka.
Zato javnost uvijek postavlja ista pitanja nakon ovakvih tragedija, a to su: je li počinitelj već bio poznat institucijama, je li postojao obrazac nasilnog ponašanja, jesu li raniji incidenti ozbiljno shvaćeni, je li sustav procijenio rizik i je li itko mogao reagirati ranije. I ovdje nije riječ o emocionalnom populizmu ni znatiželji, jer vjerujem da bi mnogi htjeli da je odgovor “ne”. Govorimo o pokušaju društva da provjeri funkcionira li mehanizam koji bi trebao štititi građane prije nego što postanu dio statistike. Većinom je odgovor da ne funkcionira.
Problem je što se u Hrvatskoj prečesto stvara dojam da institucije funkcioniraju reaktivno, a ne preventivno. Tek nakon tragedije kreću izvanredne kontrole, provjere procedura, analize komunikacije između institucija i javna obećanja da će se “sve detaljno istražiti” i blabla u nedogled. No upravo je ta logika simptom problema. Ako ozbiljnost sustava postaje vidljiva tek nakon smrti građana, onda građani s pravom počinju osjećati nepovjerenje prema sustavu koji bi ih trebao štititi dok su još živi.
Posebno zabrinjava činjenica da Hrvatska već godinama živi u atmosferi dubokog društvenog umora i erozije povjerenja. Prema istraživanjima Eurobarometra i domaćih socioloških analiza, povjerenje građana u institucije u Hrvatskoj kontinuirano je među najnižima u Europskoj uniji. Ljudi ne osjećaju samo ekonomsku nesigurnost, nego i institucionalnu nesigurnost, odnosno imaju osjećaj da pravila nisu jednaka za sve, da se problemi rješavaju sporo i da sustav često djeluje tek pod pritiskom javnosti. U takvom društvenom kontekstu svaka tragedija automatski postaje veća od same sebe jer građani u njoj vide potvrdu vlastitih strahova da institucije djeluju kao birokratski aparat koji dokumentira posljedice.
I zato ova priča toliko boli mlade ljude. Ne samo zato što je Luka bio mlad, nego zato što je predstavljao ono što danas znači biti mlad u Hrvatskoj, a to je raditi puno, živjeti nesigurno i pokušavati pronaći stabilnost u društvu koje često djeluje kao da stabilnost više nikome ne može garantirati. Kada mladi čovjek koji radi dostave postane žrtva brutalnog nasilja, tada se ruši i posljednja iluzija da je “normalan život” automatski siguran život.
Naravno, nijedna država ne može potpuno eliminirati nasilje. To bi bilo neozbiljno tvrditi. Ali ozbiljna država mora neprestano smanjivati prostor u kojem nasilje može eskalirati bez kontrole. Mora graditi sustav koji ne ignorira obrasce ponašanja, koji povezuje institucije, koji ne tretira prijetnje i nasilje kao administrativne podatke, nego kao potencijalne rizike za stvarne ljude.
Možda je najtužnije upravo to što je Luka postao simbol nečega što nadilazi njegov vlastiti život. Postao je simbol trenutka u kojem su mnogi ljudi prvi put iskreno osjetili koliko je obična svakodnevica postala krhka. A društvo koje građane počinje navikavati na osjećaj da je tragedija samo pitanje nesretnog trenutka ulazi u vrlo opasnu fazu normalizacije straha.
I zato bi najveća pogreška bila svesti sve ovo na još jednu emotivnu medijsku epizodu koja će nestati za nekoliko dana. Jer pitanje koje ostaje nakon ove tragedije nije samo tko je odgovoran za jedan zločin, nego kakvo društvo postajemo ako se građani više ne osjećaju sigurno ni dok samo pokušavaju živjeti običan život.
Istaknutu fotografiju snimio Saša Pavlić
#Drniš #društveni umor #erozija povjerenja #Luka #mladi život #tragedija
