Knjiga nije opremljena brojevima stranica, a fotografije se doimaju amaterske, tek korektne i niša drugo. Autobusni kolodvor Dvor. Čak je u toj eufoniji nešto banalno i zanemarivo. Pa ipak, ne radi se nimalo o nečem zanemarivom. Premda tragova, kazao bi Maroje Mrduljaš, „betonskih spavača” nema, ostali su naprosto, ali promišljeno neuokvireni. Pa ipak fotograf dokumentira na svoj način traumu „betonskih spavača”. Kao da se radi o bogumilskim spomenicima kod Maka Dizdara. Davor je dokumentirao i konclogor u Slani. „Sunce sije, kamen gori, to je majko otok Goli”. Na toj fotografiji samo dvije žene dok hodaju, nigdje više nema nikoga, opustošeni krajolik jedva da može bolje biti dokumentiran. Pustoš, pustinja, pustopoljina, Sahara bez pijeska. Humanizam bez greške. Duboki cinizam devedesetih koji se nije libio bezdušnoga razaranja onoga što se godinama i skupocieno gradilo. Ponekad i uz talent nekoga poput Vojina Bakića. U predjelima gdje je pjesnikovala i Tatjana Gromača pa se za nju našlo mjesta u Banijskoj književnoj antologiji (2021). Bezobzirna destrukcija sa stavom „tko mi što može”. Famozne devedesete bile su godine kada se netko s imalo obraza tri puta nasmijao onako nekiselo i bez primisli. Dinamita u dubokoj pozadini. I druge fotografije iz knjige D. Ugrešić Tu nema ničega!, prema riječima emigranta koji je prolazio istim krajolikom, bilježe slične nevidljive pustoši.
Davor je zapaženi autor, njegova je vrijedna knjiga Crveno svjetlo o snimkama tijekom ovdašnjeg Drugog svjetskog rata (2019). U Tu nema ničega! same toplice u kojima jedva da ima gostiju, drvena prizemnica sa stiliziranim navijačkim slovom -d-, isparavanje iz bazena na otvorenome, nekakva šaljiva ikona što licem podsjeća na Hitlera, kolutovi žilet–žice što se prostiru duž šumskoga ruba, sačuvana pravoslavna crkva, sačuvani spomenik bezimenom junaku s puškomitraljezom na ramenu i takozvanom titovkom na tjemenu… Kada se tako pročita Tu nema ničega! onda u njoj malo čega ima subverzivnoga i neobičnoga. Običan cinizam vremena. Ali ovdje su misaoni i jezični klišeji naprosto nezaobilazni; tako su nas onako nepripremljene spontano i bezglavo naučili. Pa ipak, Davorova fotografija oblik je “kamenova spoticanja” (G. Demnig).
#Crveno svjetlo #Davor Konjikušić #Dubravka Ugrešić #Osvrt #roman
