Razgovaramo s Dejanom Šmalceljem, šumarom, pedagogom, glazbenikom i, kako za sebe kaže, svestranim umjetnikom, povodom njegovih radionica u Eko-centru Limeja u Limskom kanalu.
Kako je došlo do suradnje s Janom Žufić u sklopu njezina Eko-centra Limeja kraj Rovinja? S njom sam za ArtKvart razgovarala prošle godine i upravo sam Vas tom prigodom imala priliku upoznati.
– Janu poznajem već mnogo godina. Upoznali smo se na Biodanzi u Sloveniji. Sjećam se kako me uporno pozivala u Poreč i u Limeju, barem tri godine. Kada sam napokon došao u posjet, pokazala mi je zemljište na kojemu tada još nije bilo gotovo ničega. Od tada svake godine dolazim u Limeju i na neki način promatram kako Limeja raste i razvija se. Njezina ljubav prema prirodi, a posebno prema sredozemnoj medvjedici, nadahnula me prije svega u umjetničkom smislu. Volio sam pridonijeti onime što znam i čime se bavim – na umjetnički način. Prošle sam godine imao privilegiju s djecom igrati posebnu društvenu igru posvećenu upravo sredozemnoj medvjedici. Izradio sam i malu skulpturu medvjedice od kamena, što mi je bila vrlo lijepa inspiracija. Dakle, suradnja s Janom zapravo seže mnogo godina unatrag, još prije nego što su započela predavanja o ekologiji okoliša, a osobito o tim posebnim životinjskim vrstama.
Bavite se umjetničkom, ručnom izradom predmeta od prirodnih materijala. Na koji način primjenjujete tu umjetničku praksu u ovakvim susretima kao što je ovaj u Limeji?
– Kada posjetim Limeju, uvijek sa sobom donesem barem jednu vrstu materijala s kojim stvaram. Stvaranje je nadahnuto samim okolišem, a ja se samo prepustim. Već smo organizirali i određene umjetničke radionice na različitim događanjima u Limeji, ponajprije oblikovanje kamena i kore, odnosno drva. U svakom slučaju, sa sobom donosim i glazbu. S njom još nisam održavao konkretne radionice, ali sam uvijek navečer nešto odsvirao. U svakom slučaju, za budućnost je umjetničko stvaranje osigurano.
Po struci ste povezani sa šumarstvom…
– Svakako. Šumarsko sveučilište omogućilo mi je da uspostavim odnos s prirodom na nov način. Iako je fakultet za mene možda bio previše statistički i materijalistički usmjeren – ipak sam umjetnik u duši – pružio mi je i nešto prizemljeniji i organiziraniji pogled na prirodu. Sve je to povezano s prirodom i u Limeji. Mogu reći da danas malo bolje promatram svijet oko sebe.
Koliko je waldorfsko obrazovanje, odnosno pedagogija koju i sami provodite, prostor za kritičko promišljanje prehrane, iskorištavanja životinja i odnosa prema drugim vrstama?
– Waldorfska škola poznata je po tome što djeci (i roditeljima) omogućuje dublji uvid u odgoj, ne samo djeteta nego i odrasle osobe. Kada je riječ o prehrani, promiču se vegetarijanska i veganska hrana, iako se omogućuje i mesna prehrana za one koji se tako odluče. Poseban je naglasak na organskoj prehrani, zahvalnosti prema hrani i stvaranju odnosa prema hrani. U školama postoji i predmet vrtlarstvo, a djecu se potiče na rad s prirodom te na uzgoj i pripremu hrane koja raste u školskim vrtovima, koliko god je to moguće. Kada je riječ o odnosu prema prirodi i, naravno, prema drugim ljudima, ponajprije se koriste priče i organizirani izleti na različita gospodarstva.
Ove ste godine u Eko-centru Limeja zajedno s prijateljem Žigom Birsijem izveli iznimnu skladbu povezanu s pjevom sredozemne medvjedice…
– Žigu Birsija (trenutačno je u procesu promjene prezimena u Koral) ne poznajem tako dugo; susreli smo se prije dvije godine upravo ovdje, u Limeji. Skladba je nastala prilično spontano. Odabrao sam instrument koji se zove monokord. Riječ je o trzalačkom instrumentu sličnom citrama koji može proizvoditi različite zvukove, među ostalim i zvukove morskih životinja, osobito dupina i kitova. Pjev sam doživio kao živ, razigran, ali istodobno i smiren. Želio sam se povezati s idejom ili duhom te životinje i pokušati izraziti taj impuls. Žiga mi je pomogao flautom, a, ako se dobro sjećam, i kineskim citrama. Sviram različite instrumente, ponajprije različita puhačka glazbala i razne vrste citri. Osobito biram starija, tradicionalna glazbala koja pri sviranju imaju posebnu čar.
Kada ste izvodili skladbu nadahnutu pjevom sredozemne medvjedice, jeste li pokušavali oponašati njezin glas ili ste taj zvuk doživjeli kao polazište za vlastitu glazbenu interpretaciju?
– Na neki način mislim da sam uspio izraziti ono što sam želio. Ponekad je teško znati kako svirati instrument s namjerom oponašanja neke životinje, ali važniji je osjećaj koji dolazi kroz glazbenika nego pokušaj fizičkog oponašanja životinje u prirodnom smislu. Mogao bih reći da mi je važnija duša zvuka nego sam zvuk, da pokušavam učiniti oboje – i oponašati i izraziti vlastitu interpretaciju.
Može li glazba, prema Vašem iskustvu, postati neka vrsta prostora komunikacije između ljudskog i neljudskog svijeta?
– Apsolutno. Zvuk i glazba, koja je poseban oblik zvučnog izražavanja svakog svjesnog oblika, univerzalni su jezik kojim govori svako svjesno biće, na ovaj ili onaj način. Ljudska glasovna i intelektualna komunikacija ne može prodrijeti kroz barijere između ljudskog i nadljudskog, ali osjećaje, namjere, molitve i ljubav možemo izraziti zvukom u različitim oblicima. To možemo činiti intuitivnim pjevanjem, pri kojemu koristimo glasove koji nužno nisu sastavljeni od nama poznatih riječi. I različitim instrumentima možemo proizvoditi neuobičajene zvukove. Glazba doista jest univerzalni jezik; samo moramo biti dovoljno hrabri da joj se otvorimo.
Kako doživljavate granicu između antropomorfiziranja životinje i pokušaja da se njezin glas ozbiljno čuje i umjetnički interpretira?
– Ja bih to čak rekao drugačije. Možda se mi izražavamo pomoću životinjskih obrazaca ponašanja. U svakom slučaju, između ljudskog, životinjskog, biljnog i mineralnog svijeta postoji snažna povezanost jer, naposljetku, čovjek u sebi sadržava sva ostala tri kraljevstva. Ne kažemo uzalud za nekoga da je snažan kao medvjed, mudar kao lisica, tvrd kao hrast i tako dalje. Dakle, ta je granica za mene više most koji pomiče svijest u oba smjera. I time nastaje empatija. A s empatijom čovjeku postaje dostupno dublje osjećanje i razumijevanje drugih živih bića. Samo treba sjesti i doista slušati.
Koliko Vam je važno raditi rukama i neposredno s prirodnim materijalima u vremenu u kojem je velik dio umjetničke proizvodnje digitalan?
– To je bitno. Jer samo na taj način možemo uspostaviti kontakt ne samo s prirodom nego i sa samima sobom. Na ovaj smo svijet došli s rukama, očima, nogama, mozgom, srcem… pa zašto sve to ne bismo koristili i razvijali? Priroda nam odvajkada nudi svoje darove kojima možemo stvarati doista lijepe stvari. I vjerujem da time razvijamo svoju svijest, povezujemo se i bolje razumijemo djelovanje prirode te, naposljetku, liječimo sebe i svijet. Za mene nema smisla stvarati tehnologiju koja stvara umjesto nas. Kakvo rasipanje ljudskog potencijala i prilike za osobni i kolektivni duhovni razvoj! Tehnologija nam svakako može pomoći dosegnuti i druge razine stvaranja, ali više od toga nije dobro za evoluciju čovjeka. Tehnologija i digitalni svijet svakako imaju svoju svrhu i svoje mjesto, ali tehnologija nije zamjena za sve ono što nas čini ljudskima – a to je umjetnost.
Ima li za Vas kamen, drvo ili pčelinji vosak vlastitu „memoriju“ ili karakter koji umjetnik mora poštovati, a ne samo oblikovati?
– Vjerujem da u svemu postoje otisci. Otisci prirode, božanski otisci ili viša inteligencija. Vjerujem da je priroda stvorena za nas i na umjetnički način. Kamen, drvo, glina, vosak i mnogi drugi elementi čovjeku omogućuju da ih oblikuje i time neposredno komunicira s vlastitom sviješću i sviješću prirode. Naravno, stvar je slobodne volje kako ćemo te elemente koristiti, ali svaki pravi umjetnik oblikovat će ih s poštovanjem i ljubavlju, za dobrobit čovjeka, prirode i duhovnog svijeta. A odnos između pčela i čovjeka svojevrsno je putovanje kroz vrijeme. Pčele vidim kao putnice koje su iz budućnosti došle k nama kako bi nam pokazale koliko život može biti lijep i skladan ako smo manje sebični, više surađujemo, pomažemo jedni drugima i zajedno djelujemo za neko više dobro.
Koja bi bila Vaša poruka kao waldorfskog pedagoga ili želja, osobito mladima?
– Budite dovoljno hrabri da se usudite živjeti ono što jeste i dovoljno promišljeni da si postavljate pitanja o sebi i o svojoj ulozi na ovome svijetu. Prije svega vjerujte sebi i izaberite ljubav umjesto potrebe da budete u pravu.
I završno, koje su zaključke ove godine donijeli predavači i predavačice u Eko-centru Limeja, koji je i ove godine, po drugi put, bio posvećen dupinima, bjeloglavim supovima i sredozemnoj medvjedici?
– Predavanja su bila vrlo dobra i svakako su pridonijela osvještavanju i prepoznavanju uloge i položaja tih bića u prirodi i okolišu. Vjerujem da smo kao slušatelji dobili mnogo korisnih informacija pomoću kojih ćemo i životinje i svoj odnos prema njima ubuduće promatrati na potpuno nov način. Zaključci su ostavili dojam nade, unatoč određenim negativnim tendencijama kapitalocena. Dokle god se na svijet oko nas bude gledalo kroz prizmu suživota i suosjećanja, moći ćemo stvarati prostor u kojem će ta čudesna bića moći slobodno živjeti s nama, a mi s njima.
O sugovorniku
Dejan Šmalcelj šumar je, waldorfski pedagog, glazbenik i umjetnik. Nakon studija šumarstva obrazovanje je nastavio na području waldorfske pedagogije, a radio je kao šumar te kao pedagog u javnim i waldorfskim školama. U umjetničkom radu ponajprije se bavi glazbom, crtanjem i oblikovanjem prirodnih materijala poput kamena, pčelinjeg voska, drva, kore i gline. U središtu njegova rada nalazi se povezivanje umjetnosti, prirode i pedagoškog iskustva.
#Dejan Šmalcelj #Eko-centar Limeja #glazbenik #Jana Žufić #pedagog #šumar #svestrani umjetnik
